Umro je El Comandante

Kao i za života, Kastro je i danas izazvao kontroverzne komentare, od kojih je velika većina bila zasnovana na nepoznavanju njegovog režima, stanja na Kubi, ali i na ideološkoj ostrašćenosti, ponekad čak i običnoj ljudskoj gluposti, koju su, na primjer, pokazivali Kubanci u Majamiju slaveći na ulicama Fidelovu smrt.

Goran Marković, 26/11/2016






Umro je Fidel Kastro. Ova vijest ponovo je pokrenula lavinu komentara o njemu, njegovom režimu i o budućnosti Kube. Kao i za života, Kastro je i danas izazvao kontroverzne komentare, od kojih je velika većina bila zasnovana na nepoznavanju njegovog režima, stanja na Kubi, ali i na ideološkoj ostrašćenosti, ponekad čak i običnoj ljudskoj gluposti, koju su, na primjer, pokazivali Kubanci u Majamiju slaveći na ulicama Fidelovu smrt. Dva su osnovna suprotstavljena pogleda na Fidela, izražena u parolama „Umro je tiranin!“ i „Umro je borac protiv američkog imperijalizma!“.

Osnovno po čemu će Fidel ostati upamćen ne samo u svom narodu već i u istoriji je činjenica da je na čelu vrlo male grupe ljude, odanih i hrabrih revolucionara, krenuo u borbu protiv jednog diktatorskog režima, koji je uživao podršku najveće kapitalističke velesile. Takva borba, koja u početku nije pružala realne izglede za uspjeh, zaslužuje najveće divljenje, jer ona nije bila zasnovana na žeđi za vlašću, niti na računici o tome da li će i kad požnjeti uspjeh, već na čistom idealizmu, rodoljublju i ljubavi prema narodu. Fidel je bio pravnik, nije poticao iz siromašne porodice i nije morao da se bori za svakidašnju koru hljeba. Mogao je ugodno živjeti i izgraditi političku karijeru i u Batistinom režimu. Mogao je postati mali ili veliki službenik jednog diktatorskog režima. Umjesto toga, otisnuo se u neizvjesnost, koja nije samo postavljala pitanje uspjeha njegovog poduhvata već i gubitka samog života. Današnji malograđani to ne mogu da razumiju, pa ne mogu tome ni da se dive.

Sve što se kasnije dešavalo, predstavljalo je niz uspjeha i grešaka, zasnovanih ne samo na idealima već i na objektivnim okolnostima, koje su uslovljavale politiku revolucionarne vlade. Fidela i drugove optužuju zbog toga što nisu uveli političke slobode, što su uveli centralističko planiranje privrede i nisu obezbijedili blagostanje svom narodu. U ovim tvrdnjama ima neke istine, bar dijelom i bar u nekim segmentima. Međutim, ko može tvrditi da su Fidel, Če, Raul i drugovi željeli baš onakav sistem kakav je na Kubi uspostavljen nakon 1959. godine, a počeo se umjereno reformisati u posljednjih desetak godina? Besmisleno je odgovarati na pitanje o tome šta bi bilo u nekim drugim okolnostima, da li bi Kuba postala uzorna socijalistička demokratija, zasnovana na političkim slobodama i blagostanju, da nije bilo američke blokade. Suština je u tome da se američka blokada dogodila i da je trajala decenijama, što je dalo odlučujući pečat kubanskom režimu. Svi oni koji kritikuju kubanski režim sa različitih aspekata i prigovaraju Fidelu zbog grešaka tog režima, treba da imaju na umu osnovnu činjenicu, a to je da su Kubanci decenijama bili primorani da žive u vanrednoj situaciji, u krajnje nepovoljnim, vještačkim uslovima. U te uslove nije ih uvalila revolucija, koju su izveli Fidel i drugovi, već američka imperijalistička politika, koja nije mogla da podnese da jedan mali narod kaže „ne“ zavojevačkoj politici američke buržoazije i da toj istoj buržoaziji oduzme znatan kapital koji je posjedovala na Kubi.

Kubanski režim ima svoje nedostatke, poput nedostatka političkih sloboda i centralističke privrede kojom, umjesto radnika, upravlja birokratija. Međutim, čak i uprkos tim ozbiljnim nedostacima, kubanski komunisti su uspjeli da ostvare dostignuća koja se u datim okolnostima mogu smatrati ogromnim uspjehom. Kubanski čovjek ima prosječan životni vijek koji je jednak prosječnom životnom vijeku jednog Amerikanca, iako ovaj drugi živi u najbogatijoj zemlji na svijetu. Nijedna latinoamerička zemlja ne može da se pohvali ni približno tako dobrim zdravstvenim i obrazovnim sistemom kakav ima Kuba, a to su kapitalističke zemlje koje nikad nisu bile pod sankcijama. Kubanci jesu siromašni, ali država vodi računa o njihovom zdravlju, iskorijenila je nepismenost (što nije slučaj drugdje u Latinskoj Americi) i u značajnom procentu sufinansira troškove ishrane, stanovanja i komunalnih potreba koje Kubanci imaju. Drugim riječima, kubanski režim se potrudio da olakša život pod sankcijama. Nijedna latinoamerička država ne može se pohvaliti tako malim socijalnim razlikama kao što je slučaj sa Kubom.

Kad se govori o stanju na Kubi, ono se obično upoređuje sa stanjem u razvijenim kapitalističkim zemljama, što je obična besmislica, jer Kuba i te države nikad nisu imale istu polaznu osnovu, niti iste uslove života i razvoja. Kubu je moguće upoređivati sa drugim latinoameričkim zemljama, koje su joj daleko sličnije po kulturi, istoriji, stepenu razvoja i drugim mjerilima. Ako se stvari tako postave, uočava se da je siromaštvo u tim državama izrazito veliko, da su socijalne razlike ogromne, da cjelokupno stanovništvo nije obuhvaćeno ni zdravstvenom zaštitom ni obrazovnim sistemom. Kubanci, pak, su dostigli stopu pismenosti od 99 %. Sprovodeći latinoameričku kampanju opismenjavanja, pomogli su da deset miliona djece u Latinskoj Americi nauče da čitaju i pišu. Fidel je obezbijedio da Kuba ima, u poređenju sa drugim latinoameričkim državama, više ljekara po glavi stanovnika. Obezbijedio je da kubanski ljekari odlaze u druge države i pružaju ljekarsku pomoć. Od 1969. godine, 325.710 zdravstvenih radnika učestvovalo je u misijama u 158 zemalja. Smrtnost djece manja je nego u SAD! Kuba je prva država u svijetu koja je iskorijenila prenos HIV-a i sifilisa sa majke na djecu. Fidel je obezbijedio solidan obrazovni sistem, a stopa nezaposlenosti je samo 2,7 %. Promovisao je ravnopravnost žena sa muškarcima, tako da Kubanke danas čine skoro polovinu članova parlamenta. Obezbijedio je društvo u kome nema velikog kriminala. U maloj zemlji, sa malom teritorijom i oskudnim resursima, na korak od najveće kapitalističke sile koja ju je izolovala, nije mogao napraviti čuda. Uostalom, neka druge latinoameričke države, koje nemaju probleme poput Kube, objasne zašto nisu postigle ni toliko.

No, možda najvažnije što je obezbijedio, bili su sloboda, nezavisnost i samopoštovanje. Bio je ne samo zagovornik nego i realizator ideje da svaki narod ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini. Ta ideja i nama jako godi, jer živimo u banana republikama kojima se upravlja iz Brisela i Vašingtona. Kubom se upravlja iz Havane. Da je samo to postigao, Fidel bi zasluživao da uđe u istoriju kao velika ličnost. Može jedan narod imati režim koji mu se ne dopada. I kad je tako, taj narod ima dužnost i samo on ima pravo da obori taj režim. Vašington i Brisel nemaju nikakvo pravo da, polazeći od svojih imeprijalističkih interesa, određuju koji režim je demokratski a koji nije, pa da ove druge ruše. Za Fidela kažu da je kršio ljudska prava i progonio opoziciju. U kojim uslovima? U uslovima kad su Amerikanci tu istu opoziciju pripremali za rušenje režima i vraćanje američkog kapitala na ostrvo. U isto vrijeme, Amerikanci su podržavali niz krajnje diktatorskih režima širom svijeta. Fidel je ne samo shvatio ovu jednostavnu istinu, nego je imao hrabrosti da se protiv nje bori. Drugi mogu samo da mu zavide na tome što je bacio rukavicu u lice američkom imperijalizmu. I pobijedio.

Mnogi postavljaju pitanje šta će biti sa Kubom nakon Fidela. Ostao je Raul, ali i on najavljuje povlačenje sa funkcija. No, jedan režim i jedna partija ne zavise od jednog čovjeka. Očigledno je da su Kubi potrebne reforme. One su, uostalom, već počele. Sigurno je da će biti nastavljene. Smanjivanje siromaštva i povećanje efikasnosti ekonomije najpreči su zadaci. U ovom trenutku, teško je reći u kom pravcu će reforme biti nastavljene. To vjerovatno ne znaju ni vođe Komunističke partije Kube. O tako krupnim stvarima ne odlučuje se preko noći. Vjerovatno ima različitih mišljenja o tome u kom pravcu treba krenuti. Možda očuvati postojeći sistem, uz manje reforme? Ili slijediti kineski put? Ili izabrati nešto između, poput uvođenja radničke participacije i elemenata tržišne ekonomije? Jedno je sigurno. Podlegnu li Kubanci potrošačkom mentalitetu i odreknu se dominacije oblika kolektivne svojine (državne ili, što je bolje, društvene, ako ona nekad bude uspostavljena), kajaće se isto onako kako se danas kaju jugoslovenski narodi. Neće dobiti ono što žele i što će im obećati, već će izgubiti i ono što danas imaju. Nadamo se da tu sudbinu neće dočekati.

Foto: Ashbrozik/Flickr

Preporučujemo