Tariq Ali u zagrebačkom HNK-u nastupio s predstavom „Nove avanture Don Quijotea“

Tariq Ali, predstavljen od Srećka Horvata, nije nipošto nepoznat zagrebačkoj publici, posebno onoj ljevičarskoj, jer je nekoliko puta nastupao na Festivalu subverzije koji je nažalost zamro. Zato je počeo djelovati Festival filozofije.

Jasna Tkalec, 03/11/2016






Tariq Ali, predstavljen od Srećka Horvata, nije nipošto nepoznat zagrebačkoj publici, posebno onoj ljevičarskoj, jer je nekoliko puta nastupao na Festivalu subverzije, koji je nažalost zamro. Zato je počeo djelovati Festival filozofije, koji će donekle bljutav scenski život jedne od „metropola“ regije i njenu razočaranu ljevicu obogatiti dolaskom zvučnih imena evropske filozofske, kulturne, kazališne i fimske scene.

Tariq Ali, poznati pisac i nepokolebljivi ljevičar još od šezdesetosmaških dana, relevantna ličnost kulturnih i političkih događanja, urednik je New Left Review i angažirani učesnik zbivanja u svijetu na bolnom prelomu dvaju vijekova.

Nakon što je odgledana predstava „Nove avanture Don Quijotea“ na hrvatskom jeziku u skraćenoj verziji ovdašnje Kazališne grupe Festivala filozofije, koja metaforički govori što bi se desilo da poznati španski junak, koji je bio uvjeren u prevaziđene ideale, danas dođe u ovu i ovakvu Evropu, u ekonomskoj krizi, okruženu ratovima i izloženu masovnoj navali izbjeglica sa svih strana. U današnju Evropu kojom dominira kapital, a jedinom slobodom smatra se novac i njegovo posjedovanje. Ukratko: kako bi se proveli Don Quijote i Sancho Pansa u svijetu sazdanom po modelu i zahtjevima moćnih korporacija? Ne čudi što ih posljednja scena prikazuje u bolnici, koja bi mogla biti i umobolnica ili se ovo posljednje odnosi na čitav globus?

Nikad do te mjere pesimističan

U razgovoru koji je uslijedio, Tariq Ali objasnio je da je izabrao za glavnu ličnost Don Quijotea, kao graničnu ličnost, lice izišlo iz Cervantesovog pera (navodno u zatvoru) u prelomno doba, u dalekom stoljeću koje s mnogo značajki u mnogome podsjeća na vrijeme i stoljeće u kojem živimo. I u ono vrijeme, Španija je bila pogođena teškom ekonomskom i drušvenom krizom. Kraljica Izabela je nemilosrdno protjerala čitave narode sa španskog teritorija: muslimane (Saracene) i Jevreje. Tako, Don Qijote prolazi kroz potpuno pusta sela, gdje nema nigdje nikog, a podrazumijeva se da su to sela protjeranih ili pobijenih ljudi. Okolni krajevi susreću se sa nezapamćenom navalom izbjeglica.

I danas je isto tako, samo što čitavi narodi ne bježe iz Evrope, već u Evropu, otjerani iz domovina patnjama, ratovima, glađu. A Evropa na to odgovara, vidi se kako.

Tariq Ali objasnio je kako bujanje krajnje desnice nije karakteristika – iako je u tom dijelu EU najjače izražena – samo istočnog i središnjeg dijela kontinenta kojeg nastavamo, odnosno bivših socijalističkih zemalja danas u tranziciji u liberalni kapitalizam – već cijelog svijeta. Ne postoje, kako je znano, niti se grade i proširuju, zidovi, samo kod Orbana i u nekim drugim balkanskim zemljama. One se podižu po cijelom globusu protiv navale nevoljnika, ali kako kriza, nesreće i ratovi nemaju kraja, nitko i ništa ne može zaustaviti tu stalno rastuću bujicu patnika.

Tariq Ali izjavio je da nikad nije bio toliko pesimističan kao u današnje vrijeme. Nikad nisu u tolikoj mjeri velike korporacije i financijski kapital (često nepostojećeg novca) odlučivali o sudbini cijelih naroda i o situaciji svijeta. Pri tom su ispoljili veliku nemilosrdnost, kao u slučaju Grčke. Naprosto su joj bez obzira na historiju, na civilizaciju i na čovječnost, slomili kičmu. Zašto? Mogli su postupiti drugačije i uviđavnije. A nisu – ne zato što bi manjkalo novčanih sredstava – već stoga, jer bi primjer Grčke, kojoj bi popustili, sutra mogao slijediti Portugal, zatim Irska, pa tko zna tko sve još. A oni se, i pored šamara Brexita, uopće ne namjeravaju dovesti u takvu situaciju.

Začepiti nos štipaljkom

Tko su to „oni“? Zna se: financijski kapital, odnosno bankari i političari, koji su se u današnje vrijeme spleli u nerazmrsiv čvor i vezuju ih mnogobrojni i neraskidivi interesi.

A kad se već radi o kulturi u koju je neminovno uključena i povijest, upozorio je slušatelje, naročito ovdje u Hrvatskoj, da ne dozvole tako sramnu reviziju prošlosti kakva je na djelu, da čak žele promijeniti i ime trga na kojem se nalazi HNK, odnosno izbrisati Titovo ime, uz što je moguće veće ocrnjivanje uloge antifašista. Smatra da je zadatak ljevičara, pa i svih poštenih građana, da se bore protiv sramne revizije prošlosti, jer je poznato da narod, koji zaboravi prošlost, nema budućnosti.

Za situaciju u ovoj zemlji konkretno, i to ne samo u slučaju izbora, izjavio je da bi ljudi morali hodati zapušivši nos štipaljkom. A to nije situacija samo Hrvatske nego i svih zemalja bivše Jugoslavije, potom istočne, pa i čitave Evrope. Dok se javljaju, jačaju i omasovljuju ksenofobni i fašisoidni pokreti, svi zaboravljaju bodoočne istine o fašizmu i antifašizmu, takve kao što je slavni otpor jugoslavenskih naroda fašistima. On nije bio razbucan na narode i regije, nego je bio jedinstven i zajednički (kao i Titovo „ne“ Staljinu u vrijeme kad je Staljin i SSSR bio na vrhuncu moći).

A kad smo već kod SSSR-a, kazao je, kako se namjerno krije i prenebegava činjenica o ogromnom obolu koji je ta zemlja dala za pobjedu antifašizma, o njenim golemim žrtvama u životima i patnjama ljudi, kao i neoboriv strateški fakat da se 70 % borbi u Drugom svjetskom ratu odvijalo na teritoriju SSSR-a.

Kriza demokracije

Govoreći o situaciji u svijetu, a posebno u SAD-u, pred kojim su izbori, kazao je kako o kandidatima prvenstveno odlučuju moćne korporacije, a narodu se čini da ih on bira. No, radi se o čistom prividu. Nikad moć korporacija ni u Britaniji, ni u SAD-u nije bila toliko velika i sve odlučujuća. Trump i Clintonova su dva lica iste medalje i razlika u njihovim stavovima je otprilike ovakva. Kad pred Clintonovu dovedu nekoliko žena, koje je njezin muž navodno napastvovao ili pokušao silovati, ona odgovara: „Gubite se smjesta!“, a kad drugu grupu žena dovedu pred Trumpa i jedna počne tvrditi kako ju je on prije nekoliko godina vukao za grudi, ovaj odgovara: „Može biti, ali zaista se ne sjećam!“ Eto, to je razina njihove političke kampanje. Upitan, za koga bi glasao da je u SAD-u, odgovorio je ni za koga u ovom slučaju. Postojao je i treći kandidat, vrlo ozbiljan političar Sanders, ali on je škartiran već na početku kampanje i mediji mu nisu dali nimalo mjesta. Uostalom, da bi netko mogao ući u ružu izabranika, koji se natječu za mjesto predsjednika SAD-a, danas mora posjedovati bar milijardu dolara, ili nekog tko će s tolikim novcem stati iza njega. Zna se da su iza Obaminog izbora stajale banke sa Wall Streeta. Danas taj čovjek, koji je dobio i nagradu za mir, vodi sedam ratova u Aziji i Africi i nekad pristojne zemlje pretvorene su u krvava ratna poprišta. Clintonova je kumovala toj politici i ne očekuje se da bi mogla povesti neku drugu: od Ukrajine do Libije, preko uništenog Srednjeg istoka, vidljivi su pogubni efekti tih političkih izbora. Oni su odlučeni negdje drugdje, daleko od američkih građana i nemaju nikakve veze s demokracijom niti neposrednim interesima američkog stanovništva.

Ako bude izabran Trump, što mnogi smatraju katastrofom, Tariq Ali navodi kako to neće biti prvi zabavljač na mjestu američkg predsjednika. I glumac dugorazrednih westerna, Ronald Reagan, nije bio mnogo ozbiljniji. Za takav slučaj postoji mehanizam njihovih najbližih suradnika, koji sprečavaju ili pokrivaju gafove presjednika-zvekana. Nikakve demokracije tu nema. Naravno, postoje grupe građana koje se bune, protestiraju pred Bijelo kućom, ali za konkretnu politiku one su sasvim beznačajne.

Izdaja medija

Uostalom, ustvrdio je Ali, nikada mediji nisu bili potkupljeniji i bezuvjetno u službi postojećeg sistema nego u današnje vrijeme liberističkog orgazma. Zaista, formalne slobode su neizmjerne: sve se smije učiniti i ograničenja nema u odnosima među ljudima, te poslodavci mogu biti koliko god hoće grubi sa zaposlenicima, u ratovima se može bombardirati bilo tko (pa i Kurdi umjesto Isisa), zemlje mogu biti pretvorene u poprišta permanentnih krvoprolića. U Evropi, socijaldemokracija se može udaljiti koliko joj volja od svojih primarnih ciljeva, formalizmi su prevaziđeni, te su dopuštene skaradnosti u izražavanju, ponašanju, inzistira se na jednospolnim brakovima, dozvoli razuzdang ponašanja na svakom mjestu. Jedino što nije nikako dozvoljeno jeste posumnjati u svud prisutni i gotovo posvećeni kapitalistički liberalni model i njegovo viđenje demokracije i demokratskih odnosa u društvu (zasnovanih na posjedovanju novca i moći). Nikad nije splet moći i novca bio čvršći, a otpor odnosno opozicija ovakvom (političkom) sistemu neznatnija i nesposobnija. Javljaju se dobronamjerni ljudi i male partije, ima protesta svuda u svijetu – oni traju neko vrijeme, a onda nestanu, kao da ih nikada nije ni bilo i njihova pojava je gotovo bez efekta. Vidljivo je to osim sa Syrizom u Grčkoj, koja je poražena i to na sramotan način, a nitko se nije u Evropi protiv toga pobunio, i sa Piratima na Islandu, koji su zablistali i također nestali.

S obzirom na broj i žestinu ratnih sukoba u toku, očito ni vrlo rašireni pacifistički pokreti nisu urodili nikakvim rezultatom.

U nizu istočnooevrpskih, srednjoevropskih, pa čak i zapadnoevropskih zemalja, ljevica odnosno partije koje se smatraju ljevičarskim ili socijaldemokratskim (sa dugom tradicijim, kao u sjevernoj Evropi) to više nisu po svom političkom držanju ni po vlastitim političkim ciljevima, na kojima inzistiraju.

Relativno velika i donekle snažna Die Linke u Njemačkoj, koja je dosta zdušno branila socijalna prava ljudi, što žive od vlastitog rada, ima kao conditio sine qua non apsolutan zahtjev da nekom pomogne ili da se upusti u suradnju i savezništvo: prihvatanje bez rezerve NATO prisustva u Evropi i sjevernoameričkog političkog vodstva u globalnom smislu. Tko na to ne pristaje, Die Linke odnosno njemačka ljevica ga ne uzima u obzir.

Postoje u svim zemljama mnogi društveni i politički pokreti daleko ljeviji od navedenog, ali su oni pod stalnom kontrolom, sitni i bez perspektive rasta, te kao takvi potpuno bezopasni po sistem. Zato, s druge strane, jačaju ksenofobni, katkad čisto rasistički retrogradni pokreti, koji imaju mnoge sličnosti s onim pokretima, koji su pobijedili u Zapadnoj Evropi tridesetih godina i doveli do Drugog svjetskog rata, ali kako ih uvjetuje dugotrajna kriza, neviđena količina imigranata i brutalne posljedice ratova na Bliskom istoku, te nestajanje radnih mjesta, uz stalno izvitoperavanje povijesti i poistovjećivanje nacizma i komunizma, malo tko prepoznaje ovu opasnu i neprihvatlivu demagogiju kao nešto već déjà vu.

Privatizacije

Jedna od suštinskih komponenti neoliberalizma, odnosno današnje faze razvitka kapitalizma putem svemoćnih korporacija, jeste privatizacija svega i svačega, koja ljude doslovno baca iz sedla. Po svim gradovima vide se izgubljeni ljudi, praznih pogleda, koji tumaraju ulicama i ne znaju šta će sa sobom ni sa vlastitim životom. Do jučer još su imali radno mjesto, i neko mjestašce pod suncem u takozvanoj srednjoj klasi, općem i najraširenijem idealu Zapada. Ostavši bez posla i bez perspektive, s gomilom dugova za krov nad glavom, automobil ili školovanje djece, oni jednostavno predstavljaju zbunjenu i duboko zabrinutu većinu, koja uopće ne zna šta bi počela.

U Velikoj Britaniji Labour party se nalazi u donekle drugačijem položaju sa novim predsjednikom Jeremy Corbynom, koji je u toj partiji od skromnog zastupnika postao predsjednik i doveo sa sobom 500.000 mladih ljudi, odlučnog, radikalnog pogleda na svijet. No, sukob je i unutar same Laburističke partije, jer se liberalno viđenje svijeta, radnih i drušvenih odnosa raširilo do te mjere i u partiji, pa, mada se smatraju ljevicom, mnogi engleski laburisti bolje bi učinili da priđu desnici i liberalima.

Na takvom društvenom supstratu jasno je da bujaju pristaše i glasovi kao i ekstremni desničarski pogledi, koji u imigrantima i izbjeglicama iz ratova ne vide braću po patnji, već uzročnike vlastitih nedaća i spremni su da protiv njih povedu burne ratove među sirotinjom.

Privatizacije su počele s privatizacijama proizvodnje, da bi se završile sa privatizacijama u socijalnoj zaštiti, brizi za invalide i nemoćne i konačno obuhvatile i privatizacije zdravstva. Ono je napadnuto posljednje, ali i najradikalnije.

Već odavna prije su zemlje poput Velike Britanije ostale bez besplatnog javnog obrazovanja. Danas se sve škole plaćaju, a najmlađa generacija ni ne zna da je školovanje nekada bilo opće pravo, za koje se nije moralo trošiti novac. A to s druge strane znači, da i pored stipendija, koje nisu dovoljne za život i visoke školarine, djeca nižih klasa neće biti obuhvaćena visokim školstvom. Isto vrijedi i za liječenje. Jedno po jedno, privatizirano je sve: od industrijskih kompleksa do cijelog života u svim segmentima, i to u ime slobode; odnasno sve životne potrebe rješavaju se kroz privatni, a ne javni sektor.

Jasno je da to za sobom povlači veliku dozu korupcije u svim žvotnim sferama, te je javna tajna da se trguje i vara na svim razinama i u svim profesijama.

Svi znaju da je Sarkozy, posudivši goleme novce od Gadafija, bio jedan od glavnih pobornika njegovog svrgavanja i rušenja režima u Libiji.

Nije tu bez grijeha ni Economic School of London, na kojoj je Gadafijev sin proglašen doktorom nauka, a poznat je i profesor, koji mu je taj doktorat napisao. Na Zapadu ništa novo.

Knjiga o Lenjinu

Tariq Ali govorio je o svojoj posljednjoj knjizi, koja obrađuje danas vrlo škakljivu i ozloglašenu temu: Lenjina i lenjinizam. Dogodine će biti stogodišnjica Oktobarske revolucije, pa će se desničarski mediji na sva usta razgalamiti o toj slobodoubilačkoj revoluciji, do koje nije ni trebalo doći. Tvrdi se da Lenjin, i da je poživio, ne bi bio ništa bolji od Staljina, jer da je i sama ideja kolektivizma i društvenog vlasništva grešna i protuprirodna.

Tariq Ali proučavao je Lenjinovu ostavštinu i njegova djela, i to ne samo ona poznata, već i ona o kojima se manje govorilo ili ih se prikrivalo, te je došao do sljedećih zaključaka u netom objavljenoj knjizi.

Lenjin sam bio je skroman čovjek i da je mogao odlučivati, ni on ni njegovi najbliži nikad ne bi pristali na balzamiranje i izlaganje u mauzoleju njegovog mrtvog tijela. Balzamiravši mrtvog Lenjina, balzamirane su odnosno umrtvljene i njegove najbolje misli i ideje, iako se sve u SSSR-u radilo tobože u Lenjinovo ime i u lenjinističkoj tradiciji. No, Lenjin je kazao i napisao: „Mi smo imali snage da pobijedimo u boljševičkoj revoluciji, ali nismo uspjeli pobijediti birokraciju. Ona je dobrim dijelom ostavština carizma.“ Bolujući posljednjih godina života, mnogo je razmišljao i imao snage priznati da su bile učinjene mnoge greške. No, revolucija je izbila zbog grozne situacije u zemlji u imperijalističkom ratu, koji svakako nije bio krivica boljševika, a boljševici su morali djelovati u potpunoj izolaciji protiv vanjskog neprijatelja – intervencionista – i protiv mnoštva unutrašnjih protivnika. Možda se moglo i drugačije, ali u tim najtežim mogućim uslovima, sigurno je poneka pogreška, kao ratni komunizam, shvatljiva. Posljednja Lenjinova odluka bio je NEP – Nova ekonomska politika – i da je on zaživio, možda u SSSR-u ne bi bilo tako teško i možda kolektivizacija sela ne bi bila tako brutalna.

Isto tako, politika prema nacionalnim manjinama morala je biti radikalno drugačija od carskog velikodržavlja. Tako je počelo, ali se nije tako nastavilo, za što je najbolji primjer Gruzija, gdje je Gruzinac Staljin protiv gruzinskih autonomaša provodio velikorusku politiku čvrste ruke, koja je zapanjila Trockog.

Uostalom, kazao je Tariq Ali, prebacuju mi što se bavim sistemom koji je propao prije više od 26 godina.To još ne znači da će on pri drugom pokušaju, u neko drugo vrijeme ili na nekom drugom mjestu, biti unaprijed osuđen na propast. Koliko je puta i u koliko zemalja kapitalizam propao uz tragične posljedice, pa se opet osovio na noge?

Nikada ne treba gubiti nadu, jer život bez nade jest život bez smisla.

Kritički osvrt

U zagušljivoj atmosferi javnog života na ovim prostorima, sa ričućom desnicom poput lava Metro Godwyn Mayera već više od 25 godina, gost Festivala filozofije i njegova duhovita razmišljanja o povratku Don Quijota u današnje vrijeme predstavljaju nesumnjivo neophodno osvježenje. U Bertoluccijevom filmu The Dreamers (Sanjari) na kraju kamenom razbijaju prozor da se dvoje mladih (buntovnika) ne uguše. Ovako razbijanje prozora metaforičkim buvanom, zbog ulaska svježeg zraka na ovim prostorima, gdje se ljevičari posljednjih šest mjeseci (a mnogo bolje nije bilo ni ranije pod SDP-om) guše u malignoj atmosferi, predstavlja ne samo pohvalnu, nego i neophodnu životu činjenicu. Da li će ona nešto promijeniti? Neće, zna se. Stoji također i prigovor da su to iživljavanja „salonskih komunista“ i ljevičara „kavijara i šampanjca“, kako ih zovu u Italiji ili, s obzirom na godišnju sezonu, „tartufa i pečenja“.

Nakon što se naslušala velikih misli čovjeka iz „velikog svijeta“, koji je i pored studentske pobune 1968. i protesta protiv rata u Vijetnamu ipak oxfordski đak i direktor New Left Review, dakle značajna i prestižna ličnost, čija razmišljanja je u provincijskoj žabokrečini lijepo i korisno čuti, većina slušalaca i gledalaca neuobičajenog teatarskog događaja i još neuobičajenijeg razmišljanja autora, potaknutih pitanjima Srećka Horvata, sjela u automobile i odvezla se u stanove, kupljene na kredit, da razmišlja o „retour aux origines“ u zgodnoj prilici što je pružaju novembarski praznici posvećeni bliskim preminulima. Pri tome će većina dvolično pokazati veliko žaljenje prema onima koje je za života najvjerojatnije prilično bezdušno gnjavila, a sad se sprema da potroši – svijeta radi – prilično vremena i sredstava na uređenje nadgrobnih spomenika.

Malo tko je razmišljao o kazališnom komadu i pričanju Tariqa Alija, jer za Don Qujita je poznato, a već je davno napisano od španskog borca i ambasadora u Indiji bavše zemlje, da su ga, kao i „sve poslenike, brižnike i borce za sutrašnjicu na kraju pojele svinje“ (Gojko Nikoliš). I Tariq Ali je star čovjek, većina mladih nije 1968, niti za vrijeme rata u Vijetnamu, bila niti začeta, a njihovi roditelji su, kao i većina u Evropi, i ne samo u Evropi, u devedesetima „okrenuli ćurak“, jer neće valjda oni i njihovi bližnji propasti za ideju, koja je tada, po tvrđenju jednog od profesora politologije u Zagrebu, propala od Jadrana do Tihog okeana?

Ipak, da li je ta ideja propala i da li postoji za svijet bilo kakve nade? Brechtov Krojač iz Ulma pokušao je letjeti, nadbiskup mu je čak za tu njegovu ludu ideju otvorio prozor, i nesretni se krojač slomio. A ipak danas ljudi lete nebom i vasionom i žele osvojiti i druge planete.

Eppour si muove – kažu da je prošaptao nesretni Galileo Galilei u rukama Inkvizicije, koja ga je natjerala da se jednom ponižavajućom ceremonijom odrektne vlastitih otkrića. U protivnom ga je čekala lomača. A vele da ih se on javno odrekao samo pod prisilom i prijetnjom, a u sebi je ostao pri svom mišljenju.

Desnica i ljevica nisu i nikada ne mogu biti isto, ma kakvo falsificiranje bliže i dalje historije bilo u modi i pod bilo kakvom prijetnjom.

Između fašizma i antifašizma, socijalizma i kapitalizma, nema i ne može biti nikakvog znaka jednakosti.

A ako se radi o „demokratskom“ suživotu, kako reče talijanski partizan i čuveni socijalistički novinar Giorgo Bocca: „(...) kao ljudi, mi smo se pomirili još 1945, čim je prestao rat. A sa nakaradnim i odvratnim idejama ne mirimo se i nema razloga da se ikada s njima pomirimo.“

I još nešto od strane autora ovih redaka. Veličina Lenjina nije samo u Oktobarskoj revoluciji, koja je sasvim sigurno njegovo djelo, osim što je djelo ruskih ljudi i njihove borbe protiv rata, za hljeb i za mir. Možda nije sva Lenjinova vrijednost ni u Aprilskim tezama, koje ostaju vječno vrijedno revolucionarno štivo, već u njegovoj iskrenosti, skromnosti i elastičnosti. Kad bi naišao na zid, Lenjin je mijenjao politiku. Priznao bi greške i narodu se ispričavao zbog njih, ali tko u takvoj situaciji ne bi pravio greške? Nakon ratnog komunizma došao je NEP u kome se, pored sveg uvažavanja Tariqa Alija, ne vidi neki sudbonosni izlaz za posustali Oktobar. I to ne zato što je danas već matora generacija s uživanjem čitala Zlatno tele Iljfa i Petrova, gdje se autori bespoštedno i do suza rugaju nepmanima, i drugu sličnu literaturu, već zato što je nove nepmane vidjela – kao i svi drugi – devedesetih godina, kad su se u vrzinom kolu s političkim kontrarevolucionarima i klerikalcima nekadašnji partijski funkcioneri našli na poslu bespoštedne i besprimjerne pljačke javnih dobara zemalja i naroda za čiju su nezavisnost tobože bili spremni poginuti.

A pogibali su drugi, najčešće zavedeni ili naivni, dok su oni u ratu bestidno punili vlastite džepove i uništavali privredu mnogih zemalja, i to od Jadrana do Tihog okeana ili, ako više volite, od Rijeke do Vladivostoka, da bi se sutra rodili kao novi bogataši nove ekonomske politike novog društva sreće i obilja.

To su nepmani devedesetih godina, a većina naroda sagnula je šiju i požurila da ponovo ljubi vlastite lance. Sve je to već rečeno i poznato, ali je i naša sadašnjica.

Foto: Thomas Habemann/Flickr

Preporučujemo