Suvremeni američki ratovi kao književni i publicistički narativi

Ratna je tematika oduvijek bila prisutna gotovo u svim vrstama umjetnosti od slikarstva, preko glazbe, do književnosti. Unatoč određenom tematskom kontinuitetu tek se u novije vrijeme počinje ozbiljnije pristupati analizi navedene tematike u književnim okvirima.

Ana Rajković, 16/11/2016






Ratna je tematika oduvijek bila prisutna gotovo u svim vrstama umjetnosti od slikarstva (Francisco Goya, Third of May, 1908; Pablo Picasso, Guernica, 1937.) preko glazbe (Bob Marley, War; Bob Dylan, Masters of War) do književnosti (Erich Maria Remarque, Na zapadu ništa novo; Ernest Hemingway, Kome zvone zvoni;). Unatoč određenom tematskom kontinuitetu tek se u novije vrijeme počinje ozbiljnije pristupati analizi navedene tematike u književnim okvirima. Analizirajući književne diskurse koji se bave ratom kao društveno-političkom pojavom Kate McLoughlin ističe kako je „ratna literatura“ puna paradoksa. U tom kontekstu navodi kako se rat kao fenomen destrukcije i eksploatacije perpetuira s elementima suosjećajnosti, pa čak i nježnosti.

Tijekom posljednjih godina svjedoci smo svojevrsne hiperprodukcije ratne tematike prvenstveno one koja je nastala u okviru Bushevu proklamacije rata protiv terorizma (war on terror) koja se odvija u publicističkim i književnim okvirima. Naime, ova izdanja mogu se definirati kao publicistička, ali isto tako u teorijskom okviru kojega je postavila Kate McLoughlin, možemo im pristupiti i u književnim okvirima. Jedna od takvih knjiga, koja je pobudila veliko zanimanje, svakako je American Sniper (2011.) autora bivšeg SEAL-ovca, Chrisa Kylea, kojega je početkom 2015. godine ubio Eddie Routh. Osim Kyleove knjige, koji je stekao legendarni status, u ovom kontekstu svakako valja izdvojiti i knjigu još jednog SEAL-ovca, Marka Owena (pseudonim) u koautorstvu s Kevinom Maurerom, pod naslovom No Easy Day: The Firsthand Accont of the Mission That Killed Osama Bin Laden (2012.) kao i izdanje Marcusa Luttrella u koautorstvu s Jamesom D. Hornfischerom, Service: A Navy SEAL at War (2012.)

U okviru „ratne literature“ izrazito je važna pojava vojnika/autora koji svoja ratna iskustva predstavljaju u narativnim linijama. U takvoj vrsti izdanja prednjače američki vojnici koji nakon povratka s bojišta svoja iskustva uokviruju u osobne ispovijesti, a na temelju kojih se potom stvara cjelokupna slika, onoga što je Bush definirao kao „war on terror“. Iščitavajući takva djela možemo otkriti kako i u njima dolazi do sublimacije koju je navela Kate McLoughlin. Navedeno se posebno očituje u prepetuiranju glavnog lika i pripovjedača čime se realizira subjektivni narator koji ne predstavlja objektnu stvarnost. Stoga u samom predstavljanju knjige Marka Owena i Kevina Maurera ističe se kako se čitatelja postavlja uz bok pripadnika američkih SEAL-ovaca koji su sudjelovali u likvidaciji američkog državnog neprijatelja No.1. Ovakva struktura knjige pruža jednoobraznu vizuru situacije u kojoj se prikazuje „iznimna žrtva koja je dovela do jedne od najvećih pobjeda u ratu protiv terorizma“. Knjiga je također predstavljena i kao pružanje počasti svim ljudima (men), zanimljivo je primijetiti, ali ne i ženama, koji su sve riskirali za svoju domovinu. Cilj je ovako strukturirane fabule „ostaviti na čitatelja duboku suosjećajnost ratnika koji Ameriku čine sigurnom zemljom“.

Na taj se način čitatelju, rat te s njim neminovna destrukcija, predstavlja kao nešto krajnje potrebno. Ako se osvrnemo na ranija djela svjetske književnosti s ratnom tematikom, poput romana Kome zvono zvoni (objavljen 1940.) koji tematizira Španjolski građanski rat (1936.-1939.) ili pak na satirični roman Jaroslava Hašeka Dobri vojnik Švjek (1923.) uočit ćemo određeni odmak u samom prikazu rata i ubijanja. Tako stari Anselmo na pitanje Roberta Jordana je li ikad ubio koga odgovara: „Jesam. Više puta. Ali ne s nekim veseljem. Za mene je grijeh ubiti čovjeka. Pa čak i fašiste, koje moramo ubijati.“ U ovom se kontekstu rat odnosno ubijanje ne glorificira kao nešto što je samo po sebi potrebno kao bi se „zemlja zaštitila“. Ubojice se ne predstavljaju kao izvršitelji volje naroda, a „druga se strane“ žrtve ne lišava ljudskosti. Tematika je rata u Hemingwayjevom romanu predstavljena kao nužnost „velikih igrača“. S druge pak strane u knjizi American Sniper autor ne žali za svojim postupcima nego se svaka njegova radnja postavlja u okvire nužnosti kako bi se učinilo „veće dobro“ što se očituje već na početku knjige kada lik prvi puta ubije iračku ženu koja je ispod odjeće nosila granatu. Naime, već u prvom poglavlju nakon prikaza ubojstva Chris Kyle piše: „It was my duty to shoot, and I don't regret it“. Sukladno tomu Kyle dalje navodi kako se Amerikanci zapravo bore protiv divljaka te piše „I only wish I had killed more“.

U novijoj literaturi bilo da se radi o publicistici ili književnosti nema također traga propitivanju političkog vodstva. Naime, suvremeni likovi ne propituju svoje vođe poput Hemingwayjevih koji za La Pasionariju navode kako je sina poslala u Rusiju kako se ne bi morao boriti u Španjolskoj. Sličan, nekritični odnos kreiran je i prema samom ratu. Naime, u ranijim proznim ostvarenjima rat ili revolucije u većini su slučajeva bili propitivani kroz razne kontekste. Tako u spomenutom Hemingwayjevom romanu premda glavni likovi pripadaju Revoluciji oni je ne predstavljaju kao moralno neokaljani pokret za slobodu. Potonje se očituje u replici stare Pilar koja navodi kako su na početku u nju ulazili obični pijanci. Opisujući njihovo teturanje i izležavanje na ulicama, Pilar ističe „Pijanci su nudili okolo boce s janšem i konjakom, što su ih opljačkali u baru fašističkog kluba“.

Ovakvim epizodnim cjelinama i podtekstom isticala se sva besmislenost sukoba u kojemu su ljudi jednako ginuli neovisnoj kojoj su sukobljenoj strani pripadali. Međutim u novijim djelima koja obrađuju ratove u Iraku i Afganistanu ne otkrivaju se užasi rata koji jednako zahvaćaju sve sukobljene strane. Nema prikaza političke hipokrizije idvoličnost. Na taj način ovakva vrsta proznog stvaralaštva prestaje definirati tekstove kao polja ispitivanja stvaranosti. Rat se reprezentira bez ikakvih etičkih devijacija, bez analize odnosa prema represiji. Odnosno dolazi do simbioze djela i politike. Tako se bitke poput one za Fallujahu koja je u knjizi No True Glory: A Frontline Account of the Battle for Fallujah, predstavlja kao „istinska slavna borba“ dok je sam grad predstavljen kao „pakao mržnje“ (inferno of hate).

Svakako valja istaknuti činjenicu kako se ovdje ne pokušavaju izjednačiti navedeni autori s najvećim piscima prošlog stoljeća, nego naprosto ukazati na promjenu narativne prakse koja u okviru novije ratne literature duboko redefinira dosadašnji način odnosa prema dekonstrukciji koju rat u sebi sadržava, stvarajući na taj način obrazac heroizma koji polako prelazi u mit.

Baveći se idealom heroizma, u teorijskom okviru kojega je postavio W. R. Trask 1953. godine, a prema kojemu je heroizam ljudski ideal poput svetosti, većina novije američke literature koja se bavi ratovima u Iraku i Afganistanu stvara herojsku paradigmu u „bratskom zajedništvu u borbi za slobodnu Ameriku“. Premda je narativni model stvaranja herojskih likova, kako objašnjava Andrew Rutherford svojstven pričama iz djetinjstva, portretiranje hrabrosti u ovoj vrsti literature zadobiva primarni status. Stvaranje paradigme heroizma u okviru očite destrukcije posebno se očituje u slučaju pokojnog Chrisa Kylea koji je postao nacionalni junak zahvaljujući podvigu koji se bazirao na 166 likvidacija koje je potvrdio Pentagon.

Slična se priča razvija i u knjizi Marcusa Luttrella, koja prikazuje njegov povratak u Afganistan nakon ranjavanja. Težište je fabule na isticanju „ratnog bratstva“ dok pitanje rata odnosno njegovog eventualnog smisla/besmisla nije podvrgnuto gotovo nikakvoj kritičkoj analizi, nego ga se reducira isključivo na patriotske okvire i heroizam pojedinaca. Cijela je radnja zapravo filtrirana kroz etiketu otpora i plemenitosti.

Ovo je svakako uvjetovano i činjenicom fenomena autobiografske ratne građe koja stvara osobni diskurs koji odudara od objektivne historiografske podloge te koji kao takav predstavlja plodno tlo za mitologizaciju likova. Potonje se ostvaruje u okviru predstavlja radnje iz jednog rakursa i to onog „osloboditeljskog“ te kako druga strana dobiva sekundarni status u obliku bezimenih likova, čija se smrt prikazuje gotovo kao povijesna nužnost. Tako se američki marinci opisuju kao mladi i hrabri muškarci, koji su došli u Irak osloboditi zemlju od Saddama Husseina dok se Iračani predstavljaju tek kao ljudi koje „je obuzelo zlo“. Motivi patnje vezani su isključivo iz jednu stranu. Sukladno tomu autori većinom prikazuju vlastitu patnju, poput Marka Owena, koji piše: „As I pulled off my kit, I could feel pain shoot throguh my shoulder…“. Međutim patnje i ranjavanja druge strane gotovo nikada nisu prikazana. U prilog jednoobraznosti ovakve literature odnosno o kvazi potrebi ovakvog subjektivnog rakursa svjedoči i izjava bivšeg američkog potpredsjednika Johna McCaina koje je istaknuo kako ovakve priče predstavljaju lice rata koje mogu opisati jedno oni koji su se borili. Takvom izjavom eliminiraju se žrtve kao potencijalni subjekti samih publicističkih ili književnih ostvarenja, čime se stvara podloga jednostrane interpretacije onoga što se događa Iraku i Afganistanu. Na tragu navedenog stvara se dojam kako je cilj stvoriti jednoobrazni narativ, čija se svrha iscrpljuje u odavanju počasti vlastitim ratnicima bez suviše propitivanja naravi i opravdanosti samog rata. Potonje se također očituje u činjenici kako je većina ovakvih ostvarenja prije objavljivanja odobrilo američko Ministarstvo obrane.

Ipak došlo je do određenog propitivanja ovakvog tipa proklamiranog heroizma. Tako je novinar Max Blumenthal prilično ironično reagirao na istoimeni film koji je snimljen prema Kyleovoj knjizi, rekavši kako nije pogledao film, ali kako pretpostavlja da se radi o glavnom liku koji ubija bezlične Iračane, ali prava žrtva je zapravo njegova izmučena duša. U ovom je kontekstu također potrebno osvrnuti se i na fikcijske priče, poput priča Bena Fountaina, pod naslovom Billy Lynn's Laong Halftime Walk (2012.) koju je kritika prozvala „kvakom-22 rata u Iraku“. Jedna od takvih je i zbirka kratkih priča pod nazivom Fire and Forget (2013.), koja se bavi tematikom ratova u Iraku i Afganistanu te poteškoćama s kojima se vojnici susreću nakon povratka kući, a kojoj je suurednik američki Matta Gallaghera. Kevin Powers autor The Yellow Bird (2012.) naglašava kako su njegove priče o ljudima koji zapravo nastoje biti dobri međutim nađu se u teškim situacijama koje jednostavno ne razumiju odnosno na koje nisu pripremljeni. Sukladno tomu strukturu Powersove knjige prati nelinearna radnja koja na simboličkoj razini predstavlja ratni kaos. Većina ovih autora, kako Fountain navodi predstavlja ilustraciju rata u „cijeloj njegovoj gluposti“ nerazumijevanju i katastrofalnim posljedicama. Na taj se način odvija i svojevrsno preispitivanje opravdanosti samog rata koje ne postoji i ranije spomenutim djelima. Naime, Gellagher je jedan od rijetkih koji u okviru svojih priča postavlja pitanje odgovornosti vođa koji nisu tražili rješenja izvan ratnih okvira.

Na tragu navedenog profesor Margot Norris upozorava kako literatura koja se tiče rat u Iraku ne smije biti kreirana u okvirima predstavljanja nevinih dobrovoljaca koji se bore s neimenovanim neprijateljima dok Fountain poetski zaključuje „This was a busllshit war“ čime se stvara određena diskrepancija u interpretaciji rata kao „nužnog patriotskog poziva“, koji za sada dominira barem u mainstream publicistici.

Ilustracija: Francisco Goya, Third of May

Preporučujemo