Šta Bosna slavi u novembru?

Odnos prema obilježavanju Dejtona odslikava odnos prema postojećoj državi i njenom ustavnom i političkom sistemu. Obilježavanje Dejtona kao državnog praznika, dakle, ima jasnu ideološko-političku osnovu.

Goran Marković, 26/11/2016






Jedan praznik, dan kad je postignut sporazum u Dejtonu, je daleko iza nas. Drugi praznik, dan ZAVNOBiH-a, obilježen je juče, 25. novembra. Dva praznika koja se slave u različitim entitetima – prvi u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji Bosne i Hercegovine, su dva praznika koja imaju različit smisao, različitu poruku i obilježavaju različite, pa i suprotne vizije Bosne i Hercegovine. Zato, nije slučajno što se srpska i bošnjačka politička elita ne slažu o tome koji datum treba obilježavati, odnosno koji događaj treba praznovati. Hrvatskoj političkoj eliti je manje-više svejedno. Ona nema mnogo razloga da slavi Dejton, jer nije dobila svoj entitet. Zapravo, u Dejtonu je potvrđeno ono što je urađeno u Vašingtonu – formalno gašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Ona pogotovo nema razloga da slavi ZAVNOBiH, jer se suštinski ne slaže sa njegovim ideološkim i političkim osnovama.

Dejton i Mrkonjić Grad samo su odraz različitih politika, strategija i ciljeva kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. Dejton je značajan iz dva razloga: prvo, zato što je zaustavio rat i spriječio daljnja stradanja i uništavanja; drugo, zato što je omogućio obnovu države Bosne i Hercegovine, koja tokom rata nije postojala, bez obzira na to što je 1992. godine međunarodno priznata, jer nije vršila suverenu vlast na cijeloj svojoj teritoriji, niti su dva naroda (što znači i većina građana) priznavala legitimitet organa vlasti u Sarajevu. Međutim, Dejton je takođe značio i priznavanje etničkih podjela i organizaciju vlasti po etničkom principu. Tako je bilo i ostalo do danas. Jasno, drugačije nije ni moglo biti, inače bi rat bio nastavljen dok jedni druge ne bismo uništili. Ipak, slavljenje Dejtona danas ne znači samo slavljene mira (rekli bismo, čak ne slavljenje mira prije svega) već slavljenje koncepta po kome je stanovništvo u Bosni i Hercegovini grupisano po etničkom kriterijumu, a pojedine nacionalne političke elite kontrolišu „svoje“ teritorije. Ovdje se ne radi samo o priznavanju jedne činjenice, a to je da je etničko čišćenje izvršeno tokom rata u cijeloj zemlji, već o tome da se ta činjenica uzdiže na nivo principa koji mora biti osnov cjelokupnog društvenog života. Etnos je sve, sve ostalo je ništa, takva poruka se šalje.

Naravno, Dejton ne može biti mijenjan. Nikakvog „Dejtona 2“ neće biti. Ne postavlja se pitanje da li je to potrebno, već da li je moguće. Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine može biti rezultat kompromisa tri naroda, odnosno njihovih predstavnika. Formalno i praktično, nemoguće je zamisliti da se na drugi način dođe do novog ustava. Umjesto što se zagovara novi ustav, što nije moguće, potrebno je da oni koji sebe smatraju građanskim snagama, liberalima ili ljevicom (mada to što se naziva ljevicom jeste najbjedniji lijevi centar, a ne bilo kakva ljevica) pokušaju odgovoriti na dva pitanja. Prvo pitanje je kako se u ustavima i u praksi možemo primaći stvarnoj ravnopravnosti tri naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugo pitanje je koje su to političke i društvene snage koje mogu obezbijediti da pojedinac u društvenom i političkom životu ne bude posmatran isključivo kao pripadnik nacije (mada je i to važno) već i drugih društvenih grupa (klase, na primjer) ili prosto kao individua. Nesposobni da odgovore na ova pitanja, liberali zagovaraju regionalizaciju zemlje, uvođenje principa „jedan čovjek – jedan glas“, i sl., a to su ideje suprotne Dejtonu.

S druge strane, srpski nacionalisti insistiraju na Dejtonu iz sasvim prostog razloga – on predviđa minimalnu državu, sa nejakim institucijama i oskudnim nadležnostima, koju oni nazivaju „unija“ ili „savez država“. Oni zagovaraju vraćanje Dejtonu zato što bi to značilo izmještanje moći iz institucija Bosne i Hercegovine u institucije entiteta. U perspektivi, tako razvlaštena država bi toliko oslabila da bi se raspala ili bi životarila. No, ni vraćanje točka istorije unazad nije moguće bez saglasnosti predstavnika tri naroda, tako da nije jasno kako bi srpski nacionalisti vratili stvari na stanje iz decembra 1995. godine.

Država kakvu imamo nije ideal nijedne nacionalne političke elite. Za Bošnjake, ona je minimalna država. U Dejtonu nisu dobili unitarnu državu. Zato ga ne slave. Za Hrvate, Dejton nije dovoljno dobar jer je potvrdio dvoentitetsko uređenje, koje im je konačno oduzelo teritorijalnu jedinicu. Srbima se ne dopada to što nisu dobili nezavisnu državu, ali im je Dejton dao vrlo široku samostalnost u entitetu koji obuhvata skoro polovinu državne teritorije, pa je Dejton, u datim uslovima, bio samo korak do pune nezavisnosti. Na prvi pogled izgleda da su srpski nacionalisti pomirljivi, jer obilježavanjem Dejtona ipak prihvataju Bosnu i Hercegovinu. To je samo polovično tačno, jer oni zapravo prihvataju Bosnu i Hercegovinu čija sudbina treba da bude da u perspektivi odumre.

Odnos prema obilježavanju Dejtona odslikava odnos prema postojećoj državi i njenom ustavnom i političkom sistemu. Obilježavanje Dejtona kao državnog praznika, dakle, ima jasnu ideološko-političku osnovu. Postoji, međutim, „mali“ problem. Zauzimanje određenog stava prema Dejtonu, u smislu pozitivnog ili negativnog stava prema državi, u službi je interesa nacionalnih političkih elita, koje nisu ništa drugo do frakcije vladajuće klase. Jer, kad nacionalne političke elite govore o Dejtonu, imaju na umu isključivo ustavne aranžmane, određeno ustrojstvo države, koje one prihvataju ili osporavaju, a sve to samo je drugo ime za odgovarajuću raspodjelu moći između nacionalnih političkih elita. Dakako, zauzimanje jasnog stava o državi i njenom uređenju važno je pitanje, jer se u državnim okvirima odvija društveni život, vode klasne borbe i ostvaruju ljudska prava. Međutim, Dejton nije prosto uspostavio jedan ustavni sistem, nego je taj sistem zasnovao na modelu strogo elitističke demokratije, u kojoj se građani ništa ne pitaju, te na nedemokratski ustrojenoj ekonomiji, u kojoj je radnička klasa podređena. I dok se sve dileme o Dejtonu kreću oko toga da li će država biti unitarna, federalna ili će se pretvoriti u uniju, dotle se nedemokratski karakter ustanovljenog društvenog sistema uopšte ne spominje. Zato što političkim elitama tako odgovara.

U Sarajevu se, pak, 25. novembra obilježava Dan državnosti. Ovaj datum je, bez sumnje, najznačajniji događaj u istoriji Bosne i Hercegovine, naročito ako se govori o zajedničkoj istoriji tri naroda. Srbi ga ne slave jer ne vole da slušaju o državnosti Bosne i Hercegovine, pogotovo ne o državnosti koja je starija od 1995. godine. Ovaj datum je negacija njihovog viđenja Bosne i Hercegovine, njene prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. No, Bošnjaci nisu bolji iako su im usta puna ZAVNOBiH-a. Njima je do ovog datuma stalo samo ukoliko ga predstavljaju kao Dan državnosti. Naglasak je na državnosti, na shvatanju da je Bosna i Hercegovina ZAVNOBiH-om postala država. Time se, zapravo, unižava ZAVNOBiH, jer se zanemaruje sve ono što je u njemu suštinsko. Prije svega, čuveno je ono zavnobihovsko da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska. Ne samo da današnja Bosna i Hercegovina nije takva, nego ni pojedini njeni entiteti i kantoni nisu takvi. Uprkos tome što je konstitutivnost naroda proširena na svu državnu teritoriju, pojedini entiteti i kantoni su politički iako ne i pravno ostali jednonacionalni ili u najboljem slučaju dvonacionalni (a i to važi samo za par kantona). ZAVNOBiH je ne samo proklamovao nego i ostvario ravnopravnost tri naroda. Ona danas ne postoji, uprkos svim proklamacijama i ustavnim rješenjima (koja, uostalom, ne obezbjeđuju punu nacionalnu ravnopravnost). Stranke koje se pozivaju na ZAVNOBiH jednonacionalne su. Htjele bi, navodno, da održe višenacionalnu zemlju, a ne žele (upravo ne žele a ne da su nesposobne) da u svoj sastav prime pripadnike svih naroda. U dijelovima zemlje kojima upravljaju, od opština do entiteta, nisu uspostavile nacionalnu ravnopravnost.

Oni koji danas govore o ZAVNOBiH-u „zaboravljaju“ da su njegovi vijećnici bili zagovornici jugoslovenske ideje i da su je ostvarili. Za njih, Bosna i Hercegovina trebalo je da bude u sastavu Jugoslavije, kao jedna od njenih federalnih jedinica. Današnji navodni zagovornici ZAVNOBiH-a nisu odustali od jugoslovenske ideje samo zato što Jugoslavije kao države više nema ili zato što smatraju da je ostvarenje te ideje nemoguće. Oni nisu u stanju čak ni da ostvare stabilne dobrosusjedske odnose između bivših jugoslovenskih republika, a kamoli da postignu bilo kakav oblik političkih integracija, što i nije dio njihove ideologije.

ZAVNOBiH nije izričito proklamovao revolucionarne društvene promjene, ali su one implicitno bile prisutne u tadašnjem rječniku i glavama ljudi. Iako nije govorio o revoluciji, jasno je da je ZAVNOBiH nagovještavao duboke društvene promjene, a njim samim su dominirali revolucionari. Bilo je jasno da se ZAVNOBiH zalaže za društveni napredak, za društvo koje će biti pravednije od dotadašnjeg. Nasuprot tome, oni koji danas „slave“ ZAVNOBiH obični su reakcionari, koji su uništili sve socijalno-ekonomske tekovine ZAVNOBiH-a.

Tako smo se našli u situaciji da u dva entiteta obilježavamo dva praznika u čije suštinske vrijednosti ne vjeruju oni koji su donijeli odluku o obilježavanju tih praznika. Nacionalne političke elite su u te praznike utkale nacionalne ili državotvorne mitove, iskrivile su njihovo značenje i redefinisale ih, kako bi ih uklopile u svoje ideološko-političke stavove i interese. Time su izvršile reviziju istorije i njeno potčinjavanje sebi.

Foto: Svetlana Cekic/Flickr

Preporučujemo