Slučaj Trump i reinkarancija srušenih zidova

Mnogi sada traže krivce za Trumpovu pobjedu. Za jedne su to apstinenti, za druge treće stranke, za treće WikiLeaks, za četvrte Rusija... Međutim, uzroci za njegovu pobjedu trebaju se gledati u mnogo širem kontekstu.

Jasmin Hasanović, 15/11/2016






Dugo je trebalo da se parole slobode, mira i ljubavi tog euforičnog 9. novembra 1989. godine sruče sa sablasnog sivog betonskog platna na kojem su do tada samo nijemo podsjećale da postoji i drugačije od tadašnje stvarnosti. Dohvativši tlo, izgledalo je da one više nisu iluzija, već da nastupa nova era u kojoj će se posijani ideali tih poruka uskoro žnjeti svijetom. Liberalizam je odnio pobjedu. Tačno dvadeset i sedam godina poslije, tog istog 9. novembra svjetski poredak koji je po Fukuyami označio kraj historije, po mnogima je sada dosegao svoj kraj, proizvodeći vlastiti subverzivni višak koji je na čelo globalnog hegemona unipolarnog posthladnoratovskog poretka doveo rasistu, ksenofoba i šovinistu.

Liberalizam je odnio poraz. Svojom pobjedom, Donald Trump srušio je srušeni berlinski zid. Za nešto manje od tri decenije, liberalizam nije uspio da počisti ruševine starih zidova, već je doveo do toga da se njihovi ostaci ponovno iskoriste i dodatno učvrste retrogradnim elementima za koje se vjerovalo da su srušeni mnogo ranije. Srušiti srušene zidove stoga ne znači ništa drugo nego graditi nove.

Ljevica na optuženičkoj klupi i postideološka presuda neoliberalizmu

Mnogi sada traže krivce za Trumpovu pobjedu. Za jedne su to apstinenti, za druge treće stranke, za treće WikiLeaks, za četvrte Rusija... Međutim, uzroci za njegovu pobjedu trebaju se gledati u mnogo širem kontekstu. Ti uzroci isti su kao i uzroci neočekivanog trijumfa Brexita, ali i krajnje desnice općenito, te oni leže u samoj postideološkoj epohi globalnog kapitalizma. Drugim riječima, upravo je neoliberalizam glavni krivac da jedna, do jučer nemoguća i iluziorna noćna mora sada postane ono što će dohvatiti današnje tlo realnosti, te mu omogućiti da posije svoje ideale koji će se žnjeti svijetom uništenim politikama deregulacije, privatizacije, mjera štednje, finansijskih kalkulacija...

Konzervativizam je trijumfirao nad liberalizmom, a to mu je prije svega omogućila potpuna ignoracija elitizirane i frigidne ljevice spram realnih problema do kojih je doveo neoliberalni poredak. Takva ljevica koja se još uvijek nalazi u ozbiljnom trećeputnom glibu i ideološkom lutanju dozvolila je da manifestacije krajnje desnih politika budu odgovor na nejednakosti i društvene polarizacije uzrokovane liberalnim upravljanjem ekonomijom. Ono što je nezadovoljnim masama zapostavljenog i nevidljivog radnog naroda bilo potrebno, bila je retorika koja će ih ponovno učiniti vidljivim. Tražili su ono što su na dva suprotstavljena pola bili Bernie Sanders i Donald Trump. No, za razliku od Republikanaca koji su se odlučiti krenuti takvim putem, demokratski establishment na to nije bio spreman. Naprotiv, on se odlučio svim sredstvima deklasirati Berniea Sandersa u korist Hillary Clinton, koja je kao miljenica poretka, Wall Streeta i korporacijskih elita postigla odlučujući autogol itekako potreban Trumpu. Brojna istraživanja u kojima se još za vrijeme predizborne kampanje veća šansa u borbi protiv Trumpa davala upravo Sandersu bila su većinomizignorisana.

Trump je tako ostao jedini kandidat koji je direktno govorio stvari koje su se radnom narodu činile bitnim. Iako je neoliberalni poredak u strahu od takvih politika, njihova pobjeda, kao i u slučaju Brexita, pobjeda je ideja koje kao odgovore na bijedu koju je prouzrokovao neoliberalizam vide u nostalgičnom nacionalizmu i izolacionizmu. Zatvaranjem u okvire svojih nacionalnih granica one glad obespravljenih, bijelih žrtava globalizacije hrane rasizmom, šovinizmom i ksenofobijom. Upirući prst u uspon vladajućih elita i establishmenta, te sporazuma o slobodnoj trgovini, krajnje desni populisti koristeći se strahom od različitosti, okrivljuju sada one druge – izbjeglice, muslimane, latinoamerikance ili crnce kao glavne uzročnike gubitka radnih mjesta. Čini se kako je kroz prizmu preporoda takvog straha jedan fašizam, onaj finansijskih špekulacija, globalnog kapitala i banaka reinkarnirao onaj drugi u obliku velikog povraka konzervativizma. Definirajući fašizam u 10 tačaka, Umberto Eco podcrtava kako je „tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osećaj političkog poniženja“, nastavljajući kako se sljedbenici „moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja“.

Iako za krajnju realizaciju ovakvih politika, uprkos njihovom rastu, postoje politički otpori, istina slabo artikulirani, mnogo opasnije od njihove formalne institucionalizacije jeste njihov širi društveni utjecaj. Već u svom prvom govoru nakon pobjede Donald Trump počeo je birati riječi i govoriti umjerenijim tonom nego za vrijeme svoje kampanje. To međutim nije spriječilo da njegov diskurs već istog dana preuzmu mase, te ga s platna retoričke apstrakcije izbornom pobjedom sruče u društvenu realnost i njime posiju polja političke prakse. Stoga, ljevica mora da shvati kako se ona ne može boriti ni protiv neoliberalizma, a još manje protiv krajnje desnice istim metodama kao do sada, jer su upravo one i dovele do stanja u kojem se danas nalazimo. Da bi se ove zloslutne vizije pobijedile, ne smijemo se nastaviti držati mrtvih i umirućih ideja liberalizma, kako je to zaključio McCarthy u članku „The Old World“ objavljenom u Jakobinu. Šok ne smije postati apatija, jer se kao epoha bezalternativnosti liberalizam upravo hranio političkom apatijom i nedostatkom alternativnih pogleda na svijet.

Nova geopolitika

Djelujući kao njegov subverzivni višak, Trump i njegova retorika ogolilisuskriveno naličje unipolarnog ineoliberalnog poretka, tako ga čineći slabim, a njegove kontraindikativne i potisnute simbole vidljivim. Lijeva ideja zato sada mora krenuti progresivnijim putem od onoga retrogradnog kojim desnica već gazi. Kao što sam i u svom ranijem članku[1] u slučaju Brexita govorio, isti slučaj je sada i sa Trumpom. Njegova pobjeda treba se čim prije početi gledati kao prilika, nipošto kao poraz. Poraz bi zapravo bio nastavak produkcije globalne pozicije statusa quo kojeg bi Hillary Clinton kao personifikacija postojećeg poretka održavala, uskračujući tako emancipatorski potencijal izmijenjenog diskursa. Fenomen Trump sada je omogućio preispitivanje kurseva, te se on stoga mora gledati ne samo kao proizvod, već i kao posljedica jednog takvog poretka održavanog od strane establishmenta, krupnog kapitala, banaka i multinacionalnih kompanija.

Neoliberalizam i unipolarnost su nerazdvojivi. Odnoseći pobjedu u Hladnom ratu, ideološki fundamenti Sjedinjenih država – liberalizam, globalizacija i slobodno tržiše kreirali su diskurs novog svjetskog, unipolarnog geopolitičkog poretka kao diskursa s onu stranu ideološkog gdje je postojanje alternativaizjednačeno s herezom. Takvo jedno postmodernističko tumačenje politike omogućilo je prodor neoliberalizma kao globalnog hegemonijskog diskursa. Poredak se sada više ne napada izvan, nego unutar njega samog. Upravo zbog toga je Trumpovo poricanje ovih načela toliko uznemirujuće za globalni kapital, ali i unipolarni svjetski poredak na čelu sa Sjedinjenim državama koje su kroz njega, kako Aschoff zaključuje, obnovile moć krupnog biznisa „na račun radničke klase, kako u SAD-u tako i inozemstvu i izgradio nove strukture globalne interakcije, upregnuvši sve više i više zemalja u jaram prerogativa kapitala“.

Ovdje svakako treba podcrtati činjenicu da je Trump i sam kapitalista i biznismen, te dio elite. Očito je međutim da se i on, kao i zagovornici leave kampanje u Velikoj Britaniji, u svojoj retorici zapravo pribojava neoliberalizma isključivo za vlastiti biznis i kapital, te je to iskoristio kao mobilizacijsku platformu u kojoj su birači prepoznali i svoje egzistencijalne probleme. Druga činjenica je ta da je Donald Trump politički amater i outsider u vanjskoj politici, zbog čega mnogi smatraju da će njegovi saradnici određivati budući smjer američke vanjske politike. I dok neki misle da se zbog toga vanjska politika Sjedinjenih država prema svijetu neće bitno mijenjati, drugi su mišljenja da hoće, te da je svijet već u prijelomnom trenutku svoje geopolitičke konstrukcije, unoseći nestabilnost u osnovne temelje na kojima on počiva. Složio bih se sa ovim drugim.

Hegemonska uloga Sjedinjenih država pokazuje umor i nemoć u vlastitoj igri koju je nametnula svjetskim poslovima, a čega je javnost itekako svjesna i prema tome kritički raspoložena. Poređenja radi, Hillary Clinton bi s obzirom na njen dosadašnji vanjskopolitički angažman, ne samo nastavila ideološku produkciju statusa quo, već bi ionako umorne Sjedinjene države dovela pred nove izazove, svakako ih približavajući kraju njihove globalne dominacije, ali ga istovremeno odlažući, što bi imalo bolne posljedice za cijeli svijet. Međunarodni poredak već neko vrijeme trpi porođajne bolove svoje transformacije, te je rađanje novog geopolitičkog kursa neminovno. Kao njegova posljedica, Trump je silueta koja se pojavljivala u odrazu svakog američkog intervencionizma i koji ga je na kraju i izbacio iz sjene u javu. Onako kako je sa Hladnim ratom završen bipolarni poredak, sada može da se i sa krajem globalnog neoliberalizma završi unipolarni poredak i obrnuto, te započene jedan novi, multipolarni.

Umjesto zaključka

Ovdje se sada svakako treba biti veoma oprezno. Krajnja desnica je još sa pojavom euroskepticizma vođenog rasizmom, ksenofobijom i šovinizmom, a prvenstveno zahvaljujući štetnim posljedicama neoliberalnih politika, te globalne hegemonije Sjedinjenih država dovela do Brexita, a zatim i do intenziviranog rasta i legitimacije sličnih pokreta i politika u Europi i svijetu. Takav jedan trend, pod uslovom da Donald Trump u konačnici od strane elektora bude zaista potvrđen kao 45. američki predsjednik, može dovesti i do stvaranja multipolarnog svijeta na takvim principima. Protesti diljem Sjedinjenih država protiv Donalda Trumpa nisu protesti protiv demokratije, koliko su oni zapravo protesti zbog njenog suštinskog nepostojanja. Ona je do sada bila degradirana, vođena ekonomskim kalukulacijama, te interesima krupnog kapitala i velikih korporacija. Stoga, ovi izbori sa tragičnim ishodom jesu izbori za i protiv poretka, ali isto tako izbori između apokalipse retrogradne promjene i apokalipse statusa quo.

Bez obzira da li će Trump zaista provoditi ono što je rekao ili ne, stvarna opasnost leži u tome da je njegova retorika oslobodila diskurs koji je dugo bio potiskivan, kako među građanstvom, tako i političarima. I upravo je to ključni momenat koji će dalje da vodi promjene, bilo ideologije ili globalnog geopolitičkog poretka.

Takav jedan trend može imati svog odraza i na ove prostore. Iako treba biti svjestan činjenice da Balkan već odavno nije od globalnog interesa, ovakve prilike mogle bi odigrati bitnu ulogu na našim prostorima iz jednog drugog aspekta. Daytonski mirovni sporazum koji je kao uspješan proizvod američke diplomatske intervencije 90tih godina prošlog stoljeća zaustavio krvave sukobe u zemljama bivše Jugoslavije, može se smatrati i rodnim listom, kamenom temeljcem unipolarnosti – posthladnoratovskog vanjskopolitičkog kursa američkog intervencionizma. S početkom rađanja multipolarnog svijeta, ujedno se gubi legitimacija jednog takvog kursa, pa samim tim i održavanje mira na Balkanu više nema jednaku simboličku važnost za potvrđivanje vanjskopolitičke uloge Sjedinjenih država kao svjetskog hegemona. Ostajanjem Balkana čiji je mir kreiran na takvim osnovama u zapečku vanjskih dešavanja, dodatno omogućava postojećoj političkoj klimi oslobađanje retrogradnih diskursa koji svojim trenjem nesumnjivo mogu stvoriti iskre novih sukoba. Historija je nažalost više puta pokazala kako se balkanskom krvlju cijeli svijet veoma često i sam gušio.

Neosporno je kako je krajnja desnica je započela rušenje postojećeg poretka, no, ključno pitanje je ko će taj proces nastaviti. Ovdje ću ponoviti svoj raniji stav kako lijeva ideja sada mora preuzeti ovaj proces na sebe. Svaki fašizam je posljedica neuspjele revolucije, stoga, moramo djelovati mnogo odlučnije i progresivnije, te se iščupati od starih i postojećih praksi koje su nas dovele do stanja u kojem se danas nalazimo. Lijeva ideja mora biti okrenuta jednako lokalnim i globalnim ciljevima, te raditi na oživljavanju internacionalizma u kojem će lijeve partije, organizacije, pokreti i individualci djelovati zajedno. S druge strane, u slučaju balkanske kubikove kocke, potrebno je razumjeti i prihvatiti postojeća geopolitička kretanja, te se vratiti načelima ravnoteže i neutralnosti. Svaka odanost jednoj strani u vremenu rađajuće multipolarnosti samo je samoubilačka uvertira u bespotrebni lokalizirani disbalans koji za krajnju posljedicu može imati korist jedne globalne sile zarad krvoprolića na našoj strani.

Foto: Laurent Elie Badessi, American dream 2006


[1]http://www.noviplamen.org/tekstovi/2016/06/mogu-li-ultradesnickarski-vjetrovi-brexita-ipak-pokrenuti-ljevicarsku-ladu

Preporučujemo