Prkositi strahu

U izbornoj noći u SAD, objavljujemo govor koji je Chris Hedges održao u subotu navečer na mitingu u Philadelphiji u podršci predsjedničkog kandidata Zelene partije, Jill Stein i njenog bliskog suradnika, Ajame Barake.

Chris Hedges , 08/11/2016






Nijedan socijalan ili revolucionaran pokret ne uspijeva bez jezgre ljudi koji neće izdati svoju viziju i njena načela. Oni su građevni element društvene promjene. Oni su naša jedina nada za jedan izvedivi socijalizam. Oni su spremni potrošiti svoje živote kao politički izgnanici. Oni su spremni podnijeti represiju. Oni neće izdati potlačene i siromašne. Oni znaju stajite zajedno sa svima potlačenima – sa ljudima druge boje po našim zatvorima i u marginaliziranim komunama, sa svijetom siromaštva, nezaposlenim radništvom, sa našom GBLT zajednicom, sa neprijavljenim radnicima, sa mentalno oboljelima i sa Palestincima, Iračanima i Afganistancima koje teroriziramo i ubijamo – ili pak ne stojite s nikim od potlačenih. Ta jezgra zna da kad se bori za potlačene da će i ona biti tretirana kao što su potlačeni. Zna da je to cijena koja se plaća za moralan život, za život koji nije napušten čak i kada znači da ste osuđeni generacijama provoditi život u divljini, čak i kad znate da vam je neuspjeh predodređen.

Bio sam u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Rumuniji u 1989., u vrijeme njihovih revolucija, ili u slučaju Rumunije tijekom unutar-partijskog državnog udara. Te su revolucije bile spontani izljevi jedne gnjevne populacije kojima je dojadila komunistička represija, loše upravljanje i korupcija. Nitko, počev od samih disidenata pa do vladajućih komunističkih partija, nije predvidio ove pobune. One su izbile, kao i sve revolucije, iz kresiva koje je godinama čekalo na iskru.

Te revolucije povela je šačica disidenata koji su sve do jeseni 1989., bili marginalni i odbačeni od strane države kao nedosljedni, sve dok nije postalo prekasno. Država je povremeno slala državnu sigurnost da ih maltretira. Često ih je ignorirala. Čak nisam siguran da bismo ove disidente mogli zvati opozicijom. Bili su duboko izolirani unutar vlastitog društva. Državni mediji uskratili su im pravo da se oglase. Bili su bez legalnog statusa i isključeni iz političkog sustava. Bili su na crnoj listi. Mučili su se da bi zaradili za život.

Ali kad je u Istočnoj Europi došlo do prijelomne točke, kad je vladajuća komunistička ideologija izgubila svaki kredibilitet, nije više bilo sumnje u glavama javnosti o tome kome mogu dati povjerenje. Demonstranti koji su preplavili ulice Istočnog Berlina i Praga bili su svjesni tko će ih izdati i tko neće. Povjerovali su onima koji su, poput Va'clava Havela, posvetili svoje živote borbi za otvoreno društvo, onima koji su bili spremni biti osuđivani kao osobe bez ikakvog statusa i završavati u zatvor zbog svog prkosa.

Naša jedina šansa da zbacimo korporacijsku moć dolazi od onih koji joj se neće predati, koji će se čvrsto držati razlozima potlačenih bez obzira na cijenu, koji su spremni biti odbačeni i izvrijeđani od strane bankrotiranog liberalnog establišmenta, koji su u sebi našli hrabrost da kažu ne, i odbiju surađivati.

Najvažnija pitanje kod ovih izbora ne okreću se oko osobnih karakteristika Hillary Clinton ili Donalda Trumpa. Ona se obrću oko destruktivne dinamike nesputanog i nereguliranog globalnog kapitalizma, zločinima imperijalizma i njegovog sigurnosnog i nadzornog aparata. U tim silama leži stvarna moć. Trump i Clinton neće ništa poduzimati da to zaustave.

Na nama je da pružimo otpor. Moramo odbiti da budemo suučesnici, pa čak i činom glasanja, dok industrija fosilnih goriva uništava naš ekosustav, dok se vode beskrajni ratovi, dok se potlačuju siromašni, uključujući činjenicu da svako peto dijete u ovoj zemlji gladuje, dok traje svirepi i nehumani sustav vađenja utrobe ustavnim pravima i građanskim slobodama kao i od države sponzorirana egzekucija nenaoružanih obojenih i siromašnih stanovnika u našim perifernim zajednicama.

Julien Benda nas podsjeća da možemo služiti dvjema skupinama principa. Što više činimo kompromisa sa onima koji služe privilegiji i moći, tim više umanjujemo sposobnost za pravdu i istinu. Naša snaga proizlazi iz naše postojanosti prema pravdi i istini, postojanost koja prihvaća da korporativne sile koje su svrstane protiv nas mogu da nas sruše, ali što više budemo pravili kompromise sa onima čiji su ciljevi privilegije i moć to ćemo više uništiti naš kapacitet da provedemo promjene.

Karl Popper u "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" piše da nije pitanje kako potaknuti dobre ljude da vladaju. Popper kaže da je to pogrešno pitanje. Većina ljudi koje je privlačila moć su "rijetko kada bili iznad prosjeka, bilo moralno ili intelektualno, i često [su bili] ispod toga." Pitanje je kako izgraditi sile koje će ograničiti despotizam moćnih. Postoji jedan moment u memoarima Henrya Kissingera – nemojte kupovati tu knjigu – dok Nixon i Kissinger promatraju na desetine tisuća antiratnih prosvjednika koji su opkolili Bijelu kuću. Nixon je bio postavio prazne gradske autobuse ispred Bijele kuće da spriječi prodor prosvjednika. Naglas je izrazio strah da će rulja probiti njegovu barikadu i uhititi njega i Kissingera. I upravo želimo da ljudi koji imaju vlast budu takvi. To je razlog zbog kojeg je Nixon, iako nije bio liberalan, bio naš zadnji liberalni predsjednik. Bojao se pokreta. Iako ne budemo u stanju natjerati elitu da strahuje od nas, onda nećemo uspjeti.

Uspon Donalda Trumpa je proizvod razočaranosti, očaja i gnjeva koji je proizveo neoliberalizam i kolaps institucija koje su nekad nudile protutežu moćnicima. Trump pruža legitiman odušak gnjevu i izdaji nanijetoj bijeloj podklasi i radničkoj sirotinji. Njegov desničarski populizam, čija će zaraznost i sofisticiranost još više rasti pod predsjedništvom Clintona, ogleda se i u desničarskom populizmu koji se mreška preko velikog dijela Europe i obuhvaća Poljsku, Mađarsku, Francusku i Veliku Britaniju. Ako Clinton pobijedi, Trump postaje generalna proba za fašizam.

Jedna bankrotirana liberalna klasa, što se zbilo u Jugoslaviji u vrijeme kad sam izvještavao o tamošnjem ratu a tako je bilo i u Vajmarskoj republici, veliki je potencijal za fašizam. Liberali, u ime praktičnosti, odbijaju da se suprotstave partijama koje izdaju radništvo i – žene. Oni odustaju od svojih vrijednosti zbog političke svrsishodnosti. Naš [neuspjeh] u izgradnji protuteže Demokratskoj partiji nakon što je ona 1994. prihvatila Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini bila je naša najozbiljnija greška.

Hillary Clinton je utjelovljenje prezrenog neoliberalnog establishmenta. Ona jedva da je u stanju obraniti se od jednog od najimbecilnijih i narcisoidnijih kandidata u američkoj povijesti. Da joj je protivnik neki demagog sa mozgom i političkom vještinom, izgubila bi. Ako se ne usprotivimo neoliberalnom poretku, što ga protežira Clinton i elita Demokratske partije, tada osiguravamo uvjete za jedno zastrašujuće desničarsko nazadovanje, koje će upotrijebiti žestoke i silovite mehanizme da uništi ovo malo političkog prostora koji nam je preostao.

Taktika strateškog glasanja iziskuje odgovor na pitanje „Strateško, za koga?“ Naši novcima-natopljenim, s teškoćom dirigiranim izborima su tek malo bolji od totalitarnih plebiscita da bi se korporativnoj moći dalo privid legitimnosti. Dokle god budemo signalizirali da nismo prijetnja etabliranom poretku, dokle god učestvujemo u ovoj šaradi, neoliberalni napad će se nastavljati ka svom zastrašujućem i neizbježnom zaključku.

Alexis de Tocqueville je ispravno uočio da kada građani više ne mogu participirati na značajniji način u političkom životu, politički populizam se nadomješćuje jednim kulturnim populizmom istosti, ozlojeđenosti i bezumnog domoljublja i jednom formom anti-politike koju je on nazvao "demokratski despotizam." Jezik i obredi demokracije koriste se kao maska za politički sustav utemeljen na neupitnoj supremaciji korporativne moći, vrstu politike koju je filozof politike Sheldon Wolin nazvao "preokrenutim totalitarizmom."

Moramo graditi strukture otvorenog prkosa korporacijskoj državi. Možda bude potrebno i cijelo desetljeće da se učinkovito konfrontiramo sa korporativnom moći. Ali bez jake protuteže neoliberalnom poretku bit ćemo stalno obesnaženi. Svakom našom akcijom, u svakoj izgovorenoj riječi moramo jasno davati na znanje da odbijamo sudjelovati u vlastitom zarobljavanju i uništenju. Ova rapidna dezintegracija ekosustava nam pokazuje da se otpor ne smije odgađati.

Naš uspjeh neće odrediti broj glasova koje budemo dobili u ovim ili bilo kojim narednim izborima već naša sposobnost da stanemo jedinstveno i rame uz rame sa potlačenima. Neprijatelji slobode su često diljem historije uvijek subverzijom optuživali velike dijelova zatočene populacije. Neprijatelji slobode su često uvjerili velike dijelove zatočenog stanovništva da papagajski primjenjuju njihove zaglupljujuće klišeje da bi opravdali svoju vladavinu. Otpor korporativnoj moći iziskivat će moralnu čvrstinu, sposobnost da marširamo u ritmu našeg vlastitog bubnja.

Nijedan revolucionar, bez obzira na cijenu, ne napušta one koje on ili ona brani. Mi ne možemo izdati ljude koje je ubila policija u našim marginalnim komunama. Mi ne možemo izdati hrabre disidente -- Juliana Assangea, Chelsea Manning, Edwarda Snowdena i velikog revolucionara Mumia Abu-Jamala. Oni nas nisu izdali. Mi ne možemo izdati disidente u Sjevernoj Dakoti koji se suprotstavljaju industriji fosilnih goriva koja orkestrira šesto veliko masovno uništenje, otapanje polarnih vrhova ledenih bregova i povećanje karbonskih emisija na preko 400 dijelova na milijun. Mi ne možemo izdati 2.3 milijuna muškaraca i žena godinama i desetljećima zaključanih u kavezima diljem ove zemlje. Mi ne možemo izdati Palestince. Ne možemo izdati Iračane i Afganistance čije smo živote uništili državnim terorom. Ako njih izdamo, izdali smo sebe.

Mi ne možemo izdati ideal o popularnoj demokraciji praveći se da je ovaj neprirodan politički teatar slobodan ili fer ili demokratičan. Mi ne možemo igrati njihovu igru. Ne možemo igrati po njihovim pravilima. Naš posao nije da prihvatimo korporativnu državu. Naš posao je da je uništimo. "Mi za sebe mislimo da smo doktori," reče Alexander Herzen anarhistima u jednoj drugoj eri. "Mi smo bolest."

Država nastoji da nas kontrolira putem straha, propagande, velikim količinama nadzora i nasilja. [Ovo] je jedina forma društvene kontrole koja joj preostaje. Neoliberalna laž je razotkrivena. Njena vjerodostojnost se urušila. Onog časa kad se budemo prestali plašiti, časa kad budemo iskoristili našu kolektivnu snagu kakvu sam vidio u Istočnoj Europi 1989., da se vladari počnu plašiti od nas, to će biti čas u kojem se sustav ruši.

Pođite u kabinu za glasanje u utorak. Nemojte se bojati.. Glasajte po vašoj savjesti. Glasajte Zeleno. Ako dobijemo 5 posto, mi smo pobijedili. Pet posto postaje kamen temeljac za godine koje slijede. Prije jednog desetljeća Syriza, vladajuća partija u Grčkoj, osvojila je 4 posto. I nakon što ste glasali, pridružite se nekom pokretu, nekom protestu, nekom remetilačkom faktoru, nekoj Black Lives Matter , bojkotu, kampanji smanjenja investicija i sankcije protiv Izraela, nekoj anti-fracking demonstraciji.

Hrabrost je zarazna. Revolucije počinju, kao što sam vidio u Istočnoj Njemačkoj, sa nekoliko Luteranskih svećenika koji noseći svijeće prolaze ulicama Leipziga u Istočnoj Njemačkoj. One završavaju sa protestima pola milijuna ljudi u Istočnom Berlinu, dezerterstvom policije i vojske prelaskom na stranu prosvjednika i kolapsom Stasi države. Ali revolucije se jedino događaju kada mali broj disidenata odluči da više neće surađivati, kada afirmiraju ono što bi svi mi trebali afirmirati, kada kako je rekao Havel, izaberemo da živimo u istini.

Možda nećemo uspjeti. Neka bude. Barem će oni koji dolaze poslije nas, i to govorim kao otac, reći da smo pokušali. Korporativne sile koje nas drže u svom smrtnom zagrljaju će uništiti naše živote. Uništit će živote moje djece. Uništit će živote vaše djece. Uništit će ekosustav koji čini život mogućim. Dugujemo onima koji dolaze poslije nas da ne budemo suučesnici u ovom zlu. Dugujemo im da odbijemo biti dobri Nijemci. Na kraju krajeva ne borim se protiv fašista zato što ću ih pobijediti. Borim se protiv fašista zato što su fašisti.

PREVOD Slobodan Drenovac

Foto: cool revolution/Flickr

Preporučujemo