Lepenizam Therese May

Čini se da joj je glavna zadaća Therese May dolaskom na čelo torijevaca bila organizirati prijelaz ka novom obliku konzervativne politike s manje naglaska na mjere štednje i gospodarski rast, a više na rasistički populizam. Ovo dodvoravanje populističkoj desnici premijerke predstavlja naglu promjenu smjera britanske politike.

Richard Seymour, 22/11/2016






Je li Theresa May fašistkinja? Očito, nije. Možda se takvom činila posljednjih dana, ali nikad nije tako djelovala.

Riječ je o vodećoj torijevki koja je godinama u opoziciji kritizirala percepciju stranke kao „gadne“ te se gorljivo zalagala za odmak od pobunjeničke faze tačerizma. Bila je modernizatorica, liberalka. To ne znači da joj je nedostajalo autoritativne zlobe koja je od nje istovremeno načinila uvjerljivu torijevku. U brojnim je slučajevima pokazala da bi vrlo rado gazila preko leševa ako bi to značilo da će zadržati svoju desničarsku bazu te da bi pokazala srednji prst onima koje bi tada s prijezirom nazvala „aktivističkim, ljevičarskim borcima za ljudska prava.“

No u njezinom se nedavnom govoru na godišnjoj konferenciji Konzervativne stranke moglo čuti i poujadističke retorike, gdje do izražaja dolazi kontrast između „međunarodnih elita“ i „ljudi novoga doba.“

Zajedljiva populistička prozivanja poslodavaca koji vide „porezni zakon kao dodatnu opciju“ nakon Panamskih dokumenata, uz obećanje o korištenju „moći vlade“ kako bi se „zauzelo za slabije i ustalo protiv jačeg“ i bilo „izravno u službi običnih ljudi iz radničke klase“ nisu ništa novo. Vlada Davida Camerona je godinama nastojala definirati Konzervativnu stranku kao novu radničku stranku, povlačeći tako klasičnu tačerističku crtu između produktivnih i neproduktivnih društvenih slojeva, odnosno „marljivaca“ i „zabušanata“.

Nakon referenduma o Brexitu, naime, May je procijenila da bi bilo korisno preusmjeriti takvu retoriku još više udesno, kritizirajući elite koje smatraju „vaše domoljublje neukusnim, vašu zabrinutost zbog izbjeglica primitivnom, vaše stavove o zločinima neliberalnima, vaša inzistiranja na sigurnim radnim mjestima nezgodnima.“ Takvo što je moguće čuti na prosvjednim skupovima UKIP-a. Iskoristila je neznanje metropolitanskih liberala, nastojeći preokrenuti demokratsko mišljenje. „Živite li lagodno, s pristojnim primanjima,“ poručila je, „Britanija je nešto sasvim drugo, a njene brige nisu vaše.“

Vjerojatnost za ovakvu vrstu reakcionarnog poteza proizlazi iz činjenice da on se dotiče elementa životnog iskustva, ali i javnog mnijenja izgrađenog nakon godina političke borbe.

Evolucija Therese May treba biti shvaćena tek kao simptom britanske oslabljenosti uzrokovane kreditnim krahom, gdje se početna panika razvila u ogorčenost. John Lanchester je to dobro ocijenio:

Prevladavajući osjećaji u zemlji uslijed kreditnog kraha i Velike recesije su bili zapanjenost, zbunjenost i dezorijentiranost. Kako se ovo dogodilo? Što nas je ovdje dovelo? Zašto nas nitko ne sluša? Zašto nikoga nije briga za nas? To je ono što se čuje za vrijeme razgovora s publikom o toj temi. Iako mnogi govore o ljutnji, činjenica da pritom mnogi pitaju zašto ljudi nisu ljući govori mnogo. Kad bih morao odabrati jednu rečenicu koju sam čuo više od ikoje druge u posljednjih šest godina razgovora o ekonomiji, to bi bila „Zašto ljudi nisu ljući?“ Rezultat referenduma o Brexitu je pokazao da mnogi jesu. No moguće je da je on izrazio i onaj drugi osjećaj, osjećaj zbunjenosti, u jednakoj mjeri. „Preuzmite kontrolu“ je ciničan, ali ekstremno lukav apel biračkom tijelu takvog stanja uma.

Ideja društva koje se naizgled otelo kontroli, koje je, na neki način, pod utjecajem nedruštvenih, nebritanskih elemenata – od useljenika i kriminalaca do međunarodnih bankara – nije nastala ex nihilo. Ona je pomno kultivirana u okviru preklapajućih strategija i smjerova političke borbe, koji su se na kraju spojili u eksplozivnu smjesu za vrijeme prosvjedâ 2011. g.

Ti su prosvjedi pokazali naznake autentičnog, nasilnog poujadizma, zametnutog i kultiviranog mnogo ranije, koji raste na engleskom tlu. Kad su izbili prosvjedi, britanska se politika nalazila u paničnoj pat-poziciji još od kreditnog kraha. Umjesto da se radikaliziraju, većina se okrenula poznatom i sigurnom. Svoj su glas dali centru, sigurnosti. No temelji poznatoga su se već bili načeti.

Recesija i globalno orkestrirane državne intervencije su pomele desetljeća ortodoksije za mnoge koji su u nju vjerovali. Potpuno udaljavanje od mogućnosti „poštenih“ i „inkluzivnih“ mjera šednje je postajalo sve izglednije, što je i izazvalo studentske i sindikalne prosvjede. Institucije vlade, policije i tiska su bile upetljane u krizu zvanu „Hackgate.“ U koruptivne prakse nedjeljog tabloida News of the World su bili uključeni vrh policije, političari i novinari, u mutnoj mreži igara moći.

Dok se to odvijalo, metropolitanski su policajci, u okviru operacije zvane Trident – policijski program koji se bavi zločinima unutar crnačke populacije – smrtno ustrijelili 29-godišnjeg Marka Duggana. Kao da su htjeli pokazati da su policija i mediji ideološki i politički povezani, policajci su se pobrinuli nijansirati tu vijest tvrdnjama da je Duggan imao pištolj i da je došlo do pucnjave. Te su tvrdnje bile lažne i nisu zaustavile odgovor čitave zajednice u Tottenhamu, na sjeveru Londona, gdje je došlo do ubojstva.

Pretvaranje tog prosvjeda u pobunu koju je policija jedva kontrolirala predstavlja pukotinu u zakonskom oklopu jer se pobuna ubrzo proširila na cijeli London i druge veće gradove diljem Engleske. Gotovo univerzalni odgovor bio je zahtjev za ponovnom uspostavom reda, za vraćanjem u okvire poznatog i sigurnog.

Brzi razvoj autoritarizma je dosegao nekoliko mini-crescenda na društvenim mrežama, s pozivima na angažiranje vojske i korištenje pravih metaka. Očekivano, takav je poziv na nasilnu odmazdu odjeknuo i u službenom političkom diskursu, no važno je imati na umu da u to nisu bili uključeni samo reakcionari. Nema sumnje da je parlamentarni zastupnik, pukovnik Patrick Mercer, potvrdio stereotipe o torijevcima pozivajući na korištenje vodenih topova, no isto je učinio i bivši gradonačelnik Londona Ken Livingstone.

Diane Abbott, sadašnja članica opozicijske vlade, je pozivala na uspostavu policijskog sata. Jedna od onih koja se odupirala ekstremnijim zahtjevima je bila tadašnja ministrica unutarnjih poslova Theresa May, koja je čvrsto ustvrdila da se „u Britaniji ne vlada korištenjem vodenih topova, nego uz pristanak svih zajednica.“

U ovome je slučaju pokazala dosljednost protiveći se Udruzi šefova policije koji su pokrenuli kampanju za uvođenje vodenih topova jer bi „sadašnje i potencijalne buduće mjere štednje mogle dovesti do daljih prosvjeda“ koji bi mogli „izazvati ozbiljne nasilne nerede.“ Mnogo govori i činjenica da je to učinila unatoč pritisku drugog budućeg kandidata za vođu stranke, tadašnjeg gradonačelnika Londona Borisa Johnsona.

Što se promijenilo? Ukratko, UKIP.

Nakon poražavjućih izbornih rezultata 2010. g. pod vodstvom starog rasističkog kicoša po imenu Lord Pearson, Nigel Farage je preuzeo vodstvo stranke u pravom trenutku.

Nakon što je Laburistička stranka odustala od borbe protiv mjera štednje, polje političke borbe se preusmjerilo udesno nizom izraza moralne panike zbog Islama, imigracije, halal jelâ i, naravno, skandala sa seksualnim zlostavljanjem djece, slučaja u koji su bili uključeni pakistanski muškarci iz sjevernog dijela Engleske. Sve je to pogodovalo domaćim rasistima.

Farage je krenuo sa svojim populističkim izljevima, tobože usmjerenima laburističkim glasačima iz radničke klase sa Sjevera, za koje je tvrdio da ih je izdao laburistički establishment kojemu je više bilo stalo do multikulturalizma nego do nevinosti „naše djece.“ Ideja o bijeloj nevinosti koju iskvaruju muškarci drugih rasa ima jasno konotativno uporište u ideologiji rasizma, kao i ideja da „oni“ potajno nameću „svoje“ prehrambene navike u naš probavni sustav, ili ideja da „oni“ oduzimaju „naša radna mjesta.“

UKIP zapravo uopće nije pridobio laburističke glasače. Na sjeveru Engleske su najveću podršku dobili od konzervativnih birača iz radničke klase. No većinska interpretacija tvrdnje da su Laburistima oduzimali birače je bio značajan propagandni udar, sugerirajući postojanje široke baze u narodu. Uspjesi takve strategije su bili očiti: do 2015. g. su osvojili 4 milijuna glasova, uspješno stavljajući u središte izbornog diskursa pitanje imigracije, uz minimalan otpor ijedne od glavnih stranaka, osim neučinkovitih Liberala koji su apelirali na tehnokratski razum.

No definitivni vrhunac strategije UKIP-a se ogleda u osiguravanju da će Cameron pozvati na referendum o članstvu u Europskoj uniji, nadajući se da će zakopati taj slučaj za čitavu generaciju i na taj način konačno zaustaviti UKIP. Pobjeda Brexita je pokazala da su, krajem kampanje, milijuni konzervativnih birača izgubili vjeru u „Ostanak“ kao i u Cameronovo vodstvo. Čitava centralistički usmjerena, liberalizirajuća strategija za koju je Cameron bio izabran da je implementira, a koju je Theresa May oduvijek potajno podržavala, je bila diskreditirana.

May je postala odabranica torijevskog establishmenta. Čini se da joj je zadaća bila organizirati prijelaz ka novom obliku konzervativne politike s manje naglaska na mjere štednje i gospodarski rast, a više na rasistički populizam. U razdoblju rekordnog pada životnog standarda i ekonomske stagnacije, u politici se danas igra na gnjev; nikad nije riječ samo o „ekonomiji, budale.“

Škotska je glavno opozicijsko središte ovoj vrsti ratobornog britanskog restauracionizma, a razlozi su očiti. Prije svega, od svih velikih stranaka, samo su se glasači Škotske nacionalne stranke protivili novim mjerama Therese May, kao što je pritisak na tvrtke da objave statistike o broju „stranih“ zaposlenika. To nije zato što su škotski birači prosvjetljeniji od ostalih u Ujedinjenom Kraljevstvu, nego zato što je škotski nacionalizam namjerno sebe predstavljao u svjetlu progresivne, lijevocentraške vizije post-britanskog prosperiteta.

U neku su ruku vođe Škotske nacionalne stranke Alex Salmond i Nicola Sturgeon uvjerili mnoge škotske birače da Britanija, sa svojom urušavajućom imperijalnom ostavštinom, onemogućava napredak Škotske držeći je u kulturološkom i političkom blatu. S druge strane, May bi mogla dokazati da su bili u pravu.

May namjerava spriječiti katastrofu koju bi izazvao UKIP. Nastoji što bolje oponašati krajnju desnicu kako bi ponovo izgradila vladajući centar, na čelu s torijevcima kao njegovim tradicionalnim nadglednikom. Jasno je dala do znanja svojim internim manevriranjima da nije zainteresirana za „žestoki Brexit.“ No svojom retorikom, čak i nakon što je u početku odbila potvrditi da neće doći do narušavanja prava trenutih migranata unutar EU, jasno daje do znanja da želi zaobići UKIP.

Uspije li popraviti torijevski aparat dok je onaj laburistički još u fazi raspadanja, posao će joj biti napola gotov. Međutim, kao što je bio slučaj s Cameronovim obećanjima o smanjenju izbjegličkih kvota, i May bi mogla požaliti svoja dana obećanja. Bude li njena javna podrška prioritiziranju restriktivne imigrantske politike nad članstvom u zajednici jedinstvenoga tržišta dala plodove, ako Ujedinjeno Kraljevstvo žrtvuje svoj gospodarski položaj zbog bavljenja političkim preslagivanjima, izgubit će Škotsku, a May će se tada morati baviti samo kontrolom štete. A to će biti gadno.

May stvara prostor unutar kojeg će morati postati čudovište koje oponaša ili će je ono progutati.

PREVOD Helena Filipović

Izvor JACOBIN

Foto: AsianAWards/Flickr

Preporučujemo