Kršćanski anarhizam Lava Nikojavevića Tolstoja

Iako ga Bakunjin kritizira kao vjernika, Tolstoj je žestoki protivnik Crkve, Države i Vlasništva kao institucija koje treba “uništiti” i dijeli svoju osobnu vjeru on njih. Odbacuje vladavinu bilo kakvih Gospodara, Vlasnika, Državnika i Svećenika.

Marin Jurjević, 10/11/2016






“Drugi Car”, kako su još nazivali Lava Nikojavevića Tolstoja, svakako je jedna od najinteresantnijih pojava ne samo ruske nego i cjelokupne povijesti čovjećanstva i naše kompletne civilizacije.On, njegove ideje kaoi njegovo cjelokupno političko i svako drugo djelovanje kao i njegov konkretan društveni angažman bili su na određen način “proizvod” jedne specifićne epohe razvoja tadašnje Carske Rusije druge polovine 19. i početka 20. stoljeća ali su Tolstojeve poruke univerzalne naravi - pa po svom značaju nadilaze bilo koje konkretno vrijeme kao i uski prostor tadašnje Rusije. Zato su njegove ideje i njegovo djelo i dalje aktualni a Tolstojje nezaobilazna veličina svjetske kulturne i političke baštine.

Tradicija ruskih intelektualaca koji zahtjevaju promjene u zaostaloj Carskoj Rusiji, u kojoj će djelovati i stvarati Tolstoj, bogata je velikim i značajnim imenima poput Hercena, Černiševskog, Kropotkina, “revolucionara Bakunjina” pa do Lavrova koji, s druge strane, zastupa ideje tzv “evolucionističkog, odgajateljskog socijalizma”. Svi su oni, na ovaj ili onaj način, bili pod jakim utjecajem intelektualnog naslijeđa Hercenovih ideja. Ali Hercenovi sljedbenici odbacuju njegov panslavizam, misticizam i utopizam a prihvaćaju njegov program koncentriran u zahtjevu “Zemlja i Sloboda” kao i njegov znameniti zahtjev “Ići u narod”! Tako se rađaju ruski “narodnjaci” šesdesetih godina 19. stoljećaa između sebe se dijele na Bakunjinove “narodnjake direktne akcije” i na Lavrovljeve “narodjake propagandiste”. Bakunjin se definira kao “Apostol sveopćeg preokreta” a propagira “stalnu seljačku pobunu”, općinsku autonomiju i žestok otpor svakoj vlasti. Bakunjinisti sanjaju o jednodušnom ustanku poniženih. Uzore nalaze u bogatoj ruskoj “pobunjeničkoj prošlosti” i njenim mitologiziranim likovima poput Stjenke Razina i Pugačova, a sam Bakunjin nerijetko ističe kako jako cijeni takve “razbojnike” i “instiktivne revolucionare”. Bakunjinov “Katekizam revolucionara” širi njegov sljedbenik Nečajev koji stvara tajno udruženje “Narodna kazna”, ali se Bakunjin, zbog upitnog načina njegovog djelovanja –vrlo brzo ograđujeod tzv “nečajevštine”. Može se kazati kako je Nečajev bio prvi ruski “profesionalni revolucionar”, njihov začetniki “praktičar subverzivne akcije” ali sama “nečajevština”, tijekom vremena, postaje sinonim “pseudorevolucionarne amoralnosti”.

U takvoj društvenoj klimi sazrijeva Tolstoj, grof, plemić i čovjek koji će i sam uskoro doživjeti duboku unutarnju transformaciju. To je vrijeme kada ruski “idealisti” iz 40-tih godina 19. stoljeća bivaju istisnuti od strane “realista” u šesdesetim godinama – da bi se početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća u Rusiji pojavili tzv “ljudi akcije”. Negdje 1875. godine “izranja” figura Petra Tkačeva koji se nalazi na čelu malobrojne grupe osebujne orijentacije uz koju se vezuje pojava “ruskog jakobinizma” – a nasuprot bakunjinističkim anarhičnim pobunjenicima i lavrovljevim “obrazovanim propagandistima”. Tkačev u stvari predstavlja najavu bliskog terorizma i budućeg boljševizma. Prvi pokušaj ubojstva ruskog Cara izvodi student Karakozov 1866. godine. Odgovor carističke vlasti je pojaćano nasilje. Aleksandar Mihajlov 1876. godine osniva prvu socijalističku revolucionarnu stranku Rusije, odnosno organizaciju “Zemlja i volja” (“Zemlja i sloboda”). Vera Zasulić 1878. godine puca na generala Trepova. S druge strane, Kropotkinova figura sve više jača na ruskoj revolucionarnoj sceni. Sofija Petrovska 1881. godine izvodi atentat na cara Aleksandra II. Carizam odgovara osnivanjem “Ohrane” – okrutne carističke tajne policije. Dolazi do neuspjele zavjere protiv cara Aleksandra III, a među urotnicima se nalaze i pet studenata koji su bili osuđeni na smrt i pogubljeni. Jedan od njih bio je i Aleksandar Iljić Uljanov, stariji brat Vladimira Iljića Uljanova zvanog Lenjin - kasnijeg bojlševičkog vođe i glavnog čovjeka Oktobarske revolucije iz 1917. godine. Zanimljivo je kako je Carska Rusija bila prva zemlja koja je objavila prijevod Marxovog “Kapitala” i to samo 5 godina poslije njegovog njemačkog izdanja ( druga Marxova djela su inaće u Rusiji bila zabranjena ) jer je cenzor zaključio kako je “Kapital” toliko “dosadna”, “teška”, “nerazumljiva” knjiga prepuna “brojki i tabela” da ne može nikako imati bilo kakav utjecaj na eventualne čitatelje – pa tako pukom slučajnošću, zahvaljujući tom carističkom cenzoru, Marxov “Kapital” nije svrstan u “subverzivnu literaturu” nego u najobičniju “dosadnu literaturu”. Tako je, ironijom sudbine, to njegovo glavno djelo postalo najčitanije i tiskano je u najvećim nakladama u 19. stoljeću - upravo u Carskoj Rusiji.

Ponekad se u našoj sredini Tolstoj, neupitno veliki pisac i mislilac,, “Gorostas iz Jasne Poljane” u kojoj je rođen 1828. godine , nepravedno svodi samo na dva svoja najpoznatija djela: na “Anu Karenjinu” i “Rat i mir”. Ali taj ruski aristokrata čijim je precima car Petar Veliki osobno dodjelio plemičku titulu, predstavljao je daleko veću figuru od “samo” velikog ruskog pisca i autora dva izvanredna književna djela. On je bio utemeljitelj ali i praktičar kompleskne društvene teorije i sustava konkretnih promjena postojećeg načina funkcioniranja tadašnjeg ruskog društva. Malo je poznat njegov direktan utjecaj na Gandhijeve ideje “pasivne rezistencije”.

S Gandhijem je inače bio u kontaktu i aktivno se s njim dopisivao. Zanimljivo je i malo je poznato kako su i jedan i drugi bili razarani dihotomijom između naglašene hiperseksualnosti s jedne strane i askeze s druge strane, te primjene samokažnjavanja (tako se Tolstoj znao prepuštati samobičevanju kao obliku “traganja” za patnjom i boli) s tim da je Tolstoj bio još i u rascjepu između plemenitaške tradicije socijalnog sloja kojem je pripadao, kurtoazije (odgajan od strane svojih tetki jer zarana ostaje bez oba roditelja ) i prepuštanja opskurnim porocima lumpenproleterskih birtija petrogradskih mračnih predgrađa…uz beskrajne pijanke, “bančevanje” , prepuštanje i mladalačko raskalašeno uživanje u ruskim ciganskim pjesmama i plesačicama.

Kako polako sazrijeva tako sve više traganje za Slobodom postaje fokus svih njegovih stremljenja. Po njemu, Sloboda predstavlja odsustvo svih “zapreka” pa tako 1904. godine on piše kako je “Čovjek (..) slobodan jedino ukoliko nitko od njega ništa ne zahtjeva, pod prijetnjom primjene sile”. Idealizirajući tako shvaćen pojam ljudske Slobode on nadalje piše : “Nitko (ništa) te ne smije prisliti da govoriš ono što ne misliš…ili da živiš onako kako ne želiš živjeti”. Naizgled su ove Tolstojeve ideje jako bliske Diogenovim stavovima i učenju “kinika” iz 4. st prije Krista, koji radikalno odbacuju sve društvene norme a ljudski “sram” smatraju najvećem preprekom za ostvarenje individualne autonomije. Ali razlike razumijevanja Slobode su ipak među njima velike.

Tolstoj se uzda u snagu onih koji “žele poboljšati društveni život”. Da bi u tome uspjeli oni moraju “osloboditi ljude”. Ali od koga ? Njegov je odgovor decidiran : “Od Vlada čija beskorisnost je sve očiglednija u našoj epohi.”Taj ga stav do kraja približava anarhizmu i negiranju svakog oblika Vlasti – kao glavnom suspenzoru i prepreci ostvarivanja pune ljudske slobode. Ali njegov odgovor na pitanje : Koja se metodologija pri tome treba primjeniti? – svrstava ga u zagovoratelje “kršćanskog anarhizma”. Naime, po Tolstoju, to se može postiči jedino jačanjem “religioznosti i morala svake pojedine osobe”. Vjera i Moral tako moraju biti najviše vrijednosti oko kojihće se grupirati ljudi. Sve drugo direktno bi nas vodilo u Nasilje koje Tolstoj apsolutno odbacuje i do kraja prezire.

Iako je i sam veliki zemljovlasnik, on se zalaže za “socijalizaciju zemlje” . Govori o “pravu na zemlju” kao izvornom pravu onih koji je obrađuju. Njegov idealizam ima i rusoovskih natruha svojevrsnog “povratka prirodi”. Neki bi danas to smatrali najobićnijom naivnošću…ali on kaže : “Ako seljaci budu uživali pravo na zemlju njihovi sinovi vise neće ići u tvornice.” Taj “antiindustrijski mentalitet” kao da je svojevrstan vapaj za socijalnom idilom ruskog sela iz kojeg se već tada počinje regrutirati tanak sloj proletarijata kao sutrašnje jezgre nadoilazećih revolucija a koji se koncentrira u gradovima, odnosno na njihovoj periferiji. On smatra kako bi napokon uspostavjena Pravda mogla spriječiti daljnji rasap sela i njegove idealizirane pastorale.

Tolstoj naslučuje kako će bit “Novog Vijeka” biti Nasilje. Zato treba uraditi sve da buduće rusko društvo ne bude određeno Nasiljem kao svojom suštinom. Kako bi se to spriječilo, Tolstoj smatra da je nužno da svaka individua poduzme određeni “moralni napor”, određeno “uranjanje u samog sebe” kako bi svatko izvršio taj pozitivni moralni pritisak na samog sebe stvarajući tako humus iz kojeg će kasnije izrasti nenasilno, moralno, pravedno i religiozno društveno biće.

U staroj ruskoj tradiciji Tolstoj piše “bačuški Caru”. Tako 1900. godine piše pismo caru Nikolaju II upozoravajući ga na nužnost vraćanja vrijednostima izvorne vjere. U toj naivnoj viziji Car je “uvijek dobar” ali “loši ljudi” koji ga okružuju skrivaju pravu istinu od njega. Ali Tolstoj ne vjeruje instituciji Crkve niti njenoj interpretaciji Božje Riječi. On vjeruje jedino “izvornoj Kristovoj riječi”. Zato smatra kako pojedincu i nije nužno posredovanje (niti svećenikovo a niti crkveno) za njegovu osobnu “komunikaciju” s Bogom. Vjernik kao svećenik je izvorno protestantska ideja. Tolstoj caru Nikolaju II piše : “Lakše je zaustaviti tok rijeke nego kretanje čovjećanstva u pravcu kojeg je odabrao Bog”. A većina Vlasti, smatra on, ponaša se “antibožje”.Tolstoj je protivnik autokracije ali ipak piše “velikom ruskom caru” ( dakle, nesumnjivom autokratu) kako je “autokracija kao oblik vladavine, mrtva”. Naravno da je to pismo izražavalo njegovu naivnu nadu da će utjecati na cara pa je Tolstojeva konstatacija svakako bila upućena krivoj osobi, ali je ona ipak izražavala svo njegovo protivljenje bilo čijem monopolu na Vlast i bilo čijoj pretenziji da apsolutistički vlada drugim ljudima i njihovim životima.

Zanimljivo je kako Tolstoj, jednako kao i Marx, smatra da niti jedna društveno-ekonomska formacija ne propada sve dok se ne iscrpi (“istroši” ) sama unutar sebe sasvim do kraja. On piše : “U svakom periodu ljudskog života postoji izvjestan stupanj reformi koje se moraju ostvariti prije drugih.” U povijesti nema “preskakanja”, a nasilne revolucije to obično jesu baš zato jer subjektivnu volju ( određene grupe ljudi, klase, sloja, staleža itd ) stavljaju iznad “objektivnosti” (zakona reprodukcije života ) neke epohe. Zato pravi put nije revolucija nego reforma – i to, prije svega, reforma duha kao pretpostavka za sve ostale promjene. Upravo tu je osnovna, dubokara zdjelnica između Tolstojevog kršćanskog anarhizma i nekih drugih anarhističkih koncepata u Rusiji (koji, također, dolaze iz plemićkih krugova koji su dali plejadu atentatora i zagovoratelja individualnog terora iskazanog, prije svega, kao kocept atentata na Cara kao osnovnog simbola neslobode u Rusiji ).

Tolstojev koncept vlasništva bio je sličan Prudhonovoj maksimi kako je “vlasništvo krađa”. U njegovoj optici najprisutniji je problem vlasništva nad zemljom kojeg on smatra “evidentnom nepravdom” i misli kako je ono u sadašnjem svom obliku jedna od osnovnih prepreka za uspostavu pravednog i slobodnog društva. Osim toga, Tolstoj se suprostavlja konceptu postojanja vojne obveze. Po njemu njeno postojanje je u suprostnosti s mišlju izvornog kršćanstva i temelj je nepotrebnog nasilja. Zato piše : “Kršćanstvo odbija zakone Države i nema nikakvu obvezu prema njima”. On nije za zakone Države nego za “Zakon Ljubavi”. Za njega je sasvim logično da “kršćanina koji priznaje Zakon Ljubav... nikakav Zakon Nasilja ne može obvezati”. Štoviše, svaki mu se pravi kršćanin “mora suprostaviti”. Zato je nužno osvještavanje, svijest svakog pojedinca. Beskrajna je njegova vjera u te principe pa piše : “Kršćanstvo i samo kršćanstvo oslobađa čovjeka od ropstva u koje ga sadašnjost baca.” Zato je, smatra on, prihvaćanje izvornog kršćanstva nužno kako bi se poboljšao život. Vladavina “Svjetskog Zla” se mora srušiti. Zanimljivo je da Tolstoj smatra kako mediji imaju imaju izuzetno negativnu ulogu jer “Svi mediji su u rukama vlasti”. Zato Vlast mora bit u rukama naroda a ne bilo kojeg pojedinaca.

Prosvjetiteljski karakter Tolstojeve misli dolazi do izražaja u ideji kako “istinska sloboda postoji ako čovjek živi u skladu sa svojim razumom”. To polaganje velikih nada u “ljudski razum” dovodi do nužnosti prethodnog samokritičkog preispitivanja svakog pojedinca. Kada čovjek ostvari tu introspekciju i prihvati principe razuma i morala (izvornog kršćanstva) on će, smatra Tolstoj, odbiti koncept postojanja “vlasti jednog jedinog nad svima ostalima”. Tako je, implicite, i sam carizam negacija slobode jer se vlast “jednog jedinog” može održati samo nasiljem (represijom) vojske i cjelokupnog aparata prisilekojim Država raspolaže. Zbog toga čovjekov Razum nalaže kako se takva vlast mora razoriti. O prevelikom pouzdavanju u čovjekov razum jednom puno kasnije, 1954. godine, će Adlai Steveson, guverner Illinoisa , veleposlanik USA pri OUN i u dva navrata demokratski kandidat na predsjedničkim izborima protiv generala Eisenhauera, jednoj dobronamjernoj gospođi koja mu je rekla : “Za vas će glasati svi razumni ljudi” odgovorio : “To mi nije dovoljno. Trebam većinu za pobjedu!”

Po Tolstoju, vlast se, dakle, ne ruši nasiljem nego razumom (“jačanjem svijesti”). On smatra da će se ljudi kada “Država i Vlasništvo budu razoreni” veoma brzo i lako prilagoditi “uvjetima razuma” (svijesti) i Slobode. “Neposluh” je jedinosredstvo, metoda kojom se ta vlast ruši. To je mjesto na kojem se rađa ta veza između Tolstoja i Gandhija.Tako je “duhovno oružje”, u njegovoj viziji, jedino pravo sredstvo razaranja vlasti i ostvarivanja ideja anarhizma. Pošto je “zemaljski život parcijalna manifestacija života” Tolstoj odbija poslušnost (podvrgavanje) bilo kojem zakonu kojeg “kroje ljudi” (jer je ljudski život samo tren u koncept u beskonaćnosti). Religiozna koncepcija života, smatra on, “ujedinjuje sve ljude u isti koncept života”.

Na drugoj strani, najznačajnija ruska anarhistička figura Mihail Bakunjin, bio je daleko od Tolstojevog koncepta kršćanskog anarhizma. Po njemu “ideja Boga implicira odsustvo pravde i ljudskog razuma i najdublja (je) negacija slobode”. Za razliku od Tolstoja koji kršćanstvo prihvaća i njenjegovih izvornih principa smatra preduvjetom oslobađanja čovjeka, za Bakunjina “Kršćanstvo pretendira da dominira čitavim čovjećanstvom.” On piše : “Kršćanstvo je apsolutna i konačna religija …Apostolska rimska crkva (smatra) da je jedina čvrsta, legitimna Božja Crkva” pa je po njemu zato kršćanstvo jednak“ oduzimatel jslobode” kao što je to i sama Država. Bakunjin smatra kako je u tom konceptu Bog sve, a Čovjek – ništa. Ukoliko je Bog “Istina” onda je Čovjek “Laž”, nemoć, smrt, konaćnost i nesavršenost koja stoji nasuprot Božjoj beskonaćnosti, savršenstvu, samodostatnosti I samouiemeljenju. Tako se ova dva velika mislioca ruskog anarhizma (iako se Tolstoj vrlo rjetko spominje u tom kontekstu) veoma razilaze što, naravno, ne umanjuje značaj ni jednog od njih.

Tolstoj se nerijetko zanemaruje čak i kao pisac a još vise kao čovjek koji je s velikim interesomi i na jedan vrlo specifičan način ušao u prostor društvenosti pokušavajući na aktivan način sudjelovati u promjeni postojećeg stanja i to u vremenima koja mu nisu bila niti malo sklona a posebno ne njegovom konceptu nužnosti izvođenja dubokih, radikalnih društvenih promjena odbacivanjem nasilja i prihvaćanjem oslanjanja na snagu ljudskog razuma i izvorne kršćanske misli (Kristove riječi).

Njegova misao i njegovo djelovanje najmanje su se svidjeli Crkvi pa ga je krajem veljače 1901. godine Ruska pravoslavna crkva izopčila iz svojih redova kao heretika. Ta je odluka još uvijek na snazi. Na stotu godišnjicu njegove smrti Vladimir Tolstoj je molio patrijarha Alekseja, poglavara Ruske pravoslavne crkve da promjeni tu odluku. Aleksej mu odgovara da se Tolstojeva ekskomunikacija ne može ukinuti jer je umro “pa se ne može pokajati”. Crkva smatra da je Tolstoj pao “u velik grijeh gordosti” i da su njegova djela usmjerena protiv kršćanstva. Po njima, Tolstoj je stvorio svoje “Evanđelje” i “time se odstranio iz kršćanstva odnosno iz pravoslavlja”. Poluslužbeno glasilo Ruske pravoslavne crkve “Pravoslavna Moskva” je zato pozvala sve vjernike da se “uzdrže” od čitanja Tolstojevih djela jer se Tolstoj “pogordio i postao otvoreni protivnik Isusa Krista”.

Kada je Tolstoj bio ekskomuniciran Sinod Ruske Pravoslavne Crkve našao se na mukama jer zbog njegove ogromne popularnosti u narodu nisu mogli tražiti njegovo hapšenje i zatvaranje.Tolstoj im je javno postavio pitanje : “Zašto me ne uhapsite ?”. Jedan visoki državni dužnosnik mu je odgovorio : “Grofe Tolstoj jer je Vaša slava veća od naših zatvora”.

Što je to Tolstoj zgriješio u odnosu na Crkvu ?

On traži da se Evanđelje očisti od svega što je “zdravom razumu nepojmljivo”. Zato se Evanđelje mora očistiti “od svih ćuda”. Tolstoj negira da je Isus Krist Bog. Za Tolstoja on je “mudrac” poput, recimo, Bude. Lao Cea, Sokrata ili Platona, svejedno. U skladu s tim, “grjeh” Adama i Eve kao i bezgrešnost Kristova začeća po njemu su obične besmislice. Uostalo, “božja milost” toliko je velika da ona ne pravi razliku između griješnika i pravednika. Božja milost pripada svima. Klanjanje ikonama i “moćima svetaca” za Tolstoja su obićna magija i idolatrija. On ustaje i protiv Svetog Trojstva. On s Kristom i Bogom vodi “javni dijalog” pa tako kaže Bogu : “Pogledaj što rade u tvoje ime. Tvoji pastiri blagoslivljaju ubojstva.”

Zbog svega toga neće imati kršćanski pogreb. Ali vlasti su se plašile mogućih demonstracija na njegovom pogrebu jer su ljudi iz cijele Rusije krenuli prema njegovoj rodnoj Jasnoj Poljani gdje su ga pokapali. Ograničili su zato broj vlakova koji su vozili u tom pravcu ali je na tisuće ljudi stizalo pješke još danima nakon Tolstojeva pogreba. Posebno seljaci ali i pripadnici svih ostalih slojeva ruskog društva. Po njegovoj izričitoj želji grob mu nema nikakvih oznaka.

Tako je taj aristokrat, pisac i “revolucionar duha” pokopan.Za njega kažu kako je bio kršćanin “bez Boga i bez Crkve”, “kršćanin djela”, djelatni kršćanin koji je do kraja svog života zagovarao bratstvo svih ljudi i ideju Pravde i Slobode. Max Nettlau ga naziva “Herodotom anarhizma”, klanja mu se Kropotkin, a pripadnici CNT-a , španjolske najutjecajnije anarhističke sindikalne udruge osnovane 1910. godine u Barceloni (“Confederacion Nacional de Trabajo”) cijene ga više od Bakunjina. Po Rafaelu Barettu on je bio “pjesnik i prorok” u kojem se isprepiliču “estetski” i “moralni” asketizam. On ga smatra “potpunim anarhistom”. Bio je Revolucionari Heretik. Osnovne njegove ideje bile su: zemlja svima, ljubav kao posrednik, pasivna rezistencija, odbacivanje svakog nasilja, sustavno odbacivanje svih dosadašnjih društava i organizacija pošto se svi postojeći zakoni i sva postojeća državna reguliranja, svi postojeći pravni oblici i sva prava, kako buržoazije tako i proletarijata – zasnivaju na Nasilju. Zbog toga su njegove knjige i brošure u carskoj Rusiji bile zabranjivane i plijenjene a njihovi izdavači hapšeni i protjerivani u progonstvo, a Crkva ga je na kraju isključila iz svojih redova.

On u praksi zagovara i provodi kršćansko geslo “Ljubi bližnjeg dvoga”. Iako ga Bakunjin kritizira kao vjernika Tolstoj je žestoki protivnik Crkve, Države i Vlasništva kao institucija koje treba “uništiti” i dijeli svoju osobnu vjeru on njih. Odbacuje vladavinu bilo kakvih Gospodara, Vlasnika, Državnika i Svećenika. Ali odbacuje i “gnjev srca potlačenih” ako vodi u nasilje. On se u praksi odricao svog vlastitog vlasništva i svojih “gospodarskih prava” kao i svihsvojih autorskih prava koje je imao kao jedan od najslavnijih i najutjecajnijih ruskih pisaca i intelektualaca još od vremena svog života pa sve do današnjih dana. Oblačio se jednostavno i skromno poput običnog ruskog seljaka, a jeo poput siromaha. Zaista je služio svojim bližnjima. Smatrao se robom svoje nesumnjive velike slave koja mu je sve više rasla u narodu zbog njegovog principjelnog ponašanjai života kojeg je vodio u skladu sa svojim idejama. Smetala ga je prevelika pažnja i briga porodice i njegovih prijatelja. Zato 10. studenog 1910. godine bježi od svoje kuće i želi bit uz “obićne ljude”. “Pobjegao je u smrt” – komentirali su kasnije. Svojoj supruzi piše posljednje pismo u kojem traži da ga ne traži i kaže joj da “želi pobjeći od buke i svega što ga uznemiruje”. Smetaju mu “te beskorisne posjete, molbe”…smetaju mu novinari, razni“dobronamjernici”, predstavnici filmske i gramofonske industrije koji ga stalno pohode i maltretiraju tražeći od njega da snimi i ovo ili ono. “Truju mi život”, piše Tolstoj u svom posljednjem pismu. “Povlačim se. To sam dužan svojoj duši i svom griješnom tijelu koje je živilo 82 godine u ovoj dolini bijede.Trideset godina podržavao sam zemaljske laži luksuza i komfora” piše on, misleći na prvih tridesetak godina svog života i završava s porukom : “Dosta mi je svega toga i želim završiti svoj nesretan život u siromaštvu”.

Danas, u vrijeme poplave lažnog vjerskog moraliziranja i društvene hipokrizije svih vrsta, upitne vjerodostojnosti nemalog broja opskurnih kvazi vjerskih udruga, u vrijeme jačanja “katoličkog fundamentalizma”, bez-skrupuloznog miješanja vjere u svakodnevnu politiku i neupitnog desničarenja dobrog dijela crkvene hijerarhije i nižeg klera u Hrvatskoj - nije na odmet podsjetiti se na ovog velikana književnosti, ljudske misli, ljudskog dostojanatva i primjera izvorne kršćanske dosljednosti na djelu.Tim više što se na našoj političkoj sceni pojavljuju i nedefinirani, “lutajući politički kometi” koje izmanipulirana javnost, pod jakim utjecajem ignorantskog medijskog publicizma, brka s anarhizmom. Kao i puno toga drugog i to su najčešče radi o najobićnijim “domaćim političkim splačinama ”koji se na hrvatskoj političkoj sceni pokušavaju servirati kao “vrhunska politička jela”, a gotovo uvijek se radi o “neprobavljivim falsifikatima ”koje je klijentela“ političke kužine ”balkanske političke krčme uvijek s tekom spremna pokusati kao najveće specijalitete.

Foto: Adriana Rearte/Flickr

Preporučujemo