Doviđenja i hvala na svim glasovima

Priželjkivana tačka na vladavinu Demokratske partije socijalista (DPS) pretvorila se u tri tačke, tako da ćemo za koju godinu gledati još jedan nastavak u kome isti ovi – ili makar slični – likovi prave iste greške i gluposti, a društveno tkivo biva rasuto u komade. Prilog kritici crnogorske političke ezoterije.

Bojan Baća, 04/11/2016






Svi demokratski izbori liče jedni na druge, samo oni u Crnoj Gori izgledaju kao još jedan generički nastavak iz franšize Slagalica strave. Uprkos višegodišnjoj priči da se rezultat svih izbora zna unaprijed (što je samo lijep način da se kaže da su izbori pokradeni) i zahtjevima brojnih djelova društva da svaku institucionalnu (čitajte: namještenu) utakmicu treba bojkotovati, opozicione elite još jednom su prihvatile Đukanovićev poziv na igru koja će, kako to obično biva, završiti kao torture porn. Iskren da budem, ovog puta bilo je neke nade: pojavili su se novi politički subjekti, gotovo dvodecenijska vladajuća koalicija se raspala, dio parlamentarne opozicije vršio je kontrolnu funkciju u Vladi, a i apstinenti su se mrdnuli, tako da jeste bilo istinske napetosti i neizvjesnosti glede toga da su ovo možda – ali jedno veliko možda – prvi izbori u istoriji Crne Gore na kojima će građani promijeniti vlast. Ali avaj! Shodno holivudskoj logici, ta priželjkivana tačka na vladavinu Demokratske partije socijalista (DPS) pretvorila se u tri tačke, tako da ćemo za koju godinu gledati još jedan (vjerovatno vanredni) nastavak u kome isti ovi – ili makar slični – likovi prave iste greške i gluposti, a društveno tkivo biva rasuto u komade.

Pokušaću da pojasnim situaciju za one neinicirane u crnogorsku političku ezoteriju. Ukratko, potonji parlamentarni izbori epilog su krize u koju je društvo zglajzalo prije tačno godinu dana. Nakon višenedeljnih protesta, policija je nasilno razbila šatorski kamp koji je Demokratski front (DF) postavio ispred Skupštine Crne Gore, što je u velikom broju građana – i to uglavnom onima koji ne podržavaju politiku DF – izazvalo revolt i probudilo osjećaj solidarnosti sa sugrađanima kojima je negirano ustavom zagarantovano pravo na javno ispoljavanje nezadovoljstva. Nedelju dana kasnije, više od deset hiljada ljudi pojavilo se na glavnom trgu da zahtjeva „prelaznu vladu“ koja bi raspisala prve demokratske i fer izbore u istoriji države. Protesti su tekli mirno, sve dok grupa maskiranih mladića nije nasrnula na uniformisana lica, nakon čega je Specijalna antiteroristička jedinica – da, anti-teroristička! – započela svoj višečasovni krvavi pir. Osobe sa fantomkama nikada nisu identifikovane/pronađene, niti je iko odgovarao za do tada neviđenu policijsku brutalnost u Crnoj Gori. Ovaj događaj je DPS iskoristio da svaku opozicionu djelatnost depolitizuje – pa tako i delegitimiše – kao anti-državnu, čime je dodatno produbljen etnopolitički jaz koji u društvu postoji još od kraja devedesetih. Potom je vladavina DPS-a (us)postavljena kao garant, ali i uslov nezavisne i suverene Crne Gore, što je mnogim kvazi-opozicionim partijama – poput Pozitivne Crne Gore (Pozitivna) – poslužilo kao izgovor da podrže Đukanovićevu vladu, jer oni navodno tim činom ne podržavaju politiku koja je devastirala zemlju, već „spasavaju državu“. Potom su se umiješale i zapadne ambasade, nakon čega je došlo do formiranja tzv. „Vlade izbornog povjerenja“, što je samo fancy naziv za politički ekperiment tokom kog je nekolicina ministara iz opozicionih partija pokušala da shati način funkcionisanja tzv. „DPS mašinerije“ – odnosno, klijentelističke mehanizme kupovine glasova i sistem zastrašivanja birača – i tako vrati povjerenje građana u izborni proces. Uprkos upozorenjima nevladinih organizacija da se u biračkom spisku nalazi na desetine hiljada tzv. „fantoma“, opozicija je odlučila da još jednom zaigra dobro poznatu igru, uz isto tako dobro poznato obrazloženje: „E, ovog puta zaista je gotov!“

Izbori su se održali 16. oktobra. Opozicioni blok – koji je bio izričit u tome da neće praviti nikakve post-izborne koalicije sa DPS-om – sačinjavali su: DF, Velika koalicija Ključ, Demokratska Crna Gora (Demokrate), Socijaldemokratska partija (SDP), Alternativa i Bošnjačka demokratska zajednica (BDZ). DPS je, nakon dvije decenije, nastupio samostalno, ali je mogao da računa i na svoje „satelite“ – Socijaldemokrate (SD), Pozitivnu i dio tzv. „manjinskih partija“ – ukoliko pređu cenzus. Tu je bilo i drugih političkih subjekata, ali nedovoljno interesantnih i bitnih za ovu priču. (Iako nisu prešle cenzus, niti su imale realne šanse da to učine, Alternativu i BDZ pominjem jer predstavljaju nešto drugačije na političkoj sceni: prva je grassroots reakcija politički slovesnih građana na rastuće socioekonomske probleme i raslojavanja u državi, dok je druga istinski opoziciona partija bošnjačkog naroda kojoj primarni fokus nisu istrošena identitetska pitanja, već spasavanje sjevera zemlje od pogubne politike vlasti, ali i traženje odgovornosti Đukanovićevog režima za sva nepočinstva prema muslimanskom i bošnjačkom narodu tokom devedesetih godina prošlog vijeka.)

Kako su mnogi primijetili, kampanja DPS-a nikad nije bila gora, ali istovremeno nikad nije bila ni toliko istinita: partijski anti-kadar svakim svojim nastupom pokazao je javnosti da je DPS sveden na jednog čovjeka. Ali bukvalno. Cijelu kampanju iznio je sam Đukanović na svojim uskim ramenima, a poruka kampanje maltene je bila da DPS bez njega ne vrijedi boba. I ne samo partija, već i država. Neprestano je Gospodar zborio o tome kako je izgradio državu toliko politički mlitavu i instutucionalno impotentnu da ona može opstati ako i samo ako on – the Milo – ostane na vlasti, odnosno da „Crna Gora bez Mila“ ne vrijedi boba. Ekipa okupljenja oko njegovih uskih ramena izgledala je jadno, istrošeno i nesposobno, a mnoge face na koje smo navikli svih ovih godina – nisu bile tu. Što se tiče opozicije, liše DF-a, predizborna kampanja opozicionih partija bila je, narodski rečeno, srednja žalost, ali neoprostivo lošu kampanju imala je koalicija Ključ (što ih je na kraju i koštalo).

Dok je izborni dan odmicao, izgledalo je kao da će izlaznost biti rekordna – preko 80%. A onda se glasnuo i specijalni državni tužilac sa pričom o nasilnom državnom udaru, što je podiglo tenzije do te mjere da je izlaznost počela naglo da opada. (Kako je „specijalni“ došao do informacija? „Uz pomoć boga, sreće i junaštva.“ Negove riječi, ne zajebavam se.) Ubrzo potom, ugašene su aplikacije Viber i WhatsApp. Iz sadašnje perspektive izgleda kao da su konvencionalni metodi izborne krađe ozbiljno zakazali, pa se prešlo na radikalnije metode ne bi li se spriječila masovna izlaznost i uticalo na opredjeljenje neodlučnih. Jer, nakon priče o državnom udaru, ulog parlamentarnih izbora u indoktriniranim glavama dobrog dijela građana – posebno onih sklonih fetišizacije države – najednom više nije bila puka smjena vlasti već „očuvanje države“ čiji je, kao što smo vidjeli, jedini garant vladavina DPS-a. Poenta sijanja straha – da ljudi ostanu u svojim kućama ili se, u svijetlu novog tvista sa teroristima, opredijele za vladajuće strukture – bila je u tome da se pošto-poto zaustavi velika izlaznost koja je ozbiljno ugrožavala šanse DPS-ovim satelitima da pređu cenzus. Danas, eto, znamo da je DPS izgurao svoje: uz pomoć izbornog inženjeringa, obezbjedili su svojim satelitima taman toliko da pređu cenzus. Knap. Sve u svemu, uz svo podmićivanje i zastrašivanje, „DPS mašinerija“ uspjela je za sebe i SD jedva da namakne oko 171.000 glasova, dok su četiri jasno deklarisane opozicione partije i koalicije dobile oko 179.000 glasova.

Odluka o tome ko će formirati novu vladu na manjinskim je partijama – bošnjačkoj, albanskoj i hrvatskoj. Opozicija je spremna da im ponudi i mjesto premijera Vlade i mjesto predsjednika Skupštine. Štaviše, znajući da manjinske partije gaje animozitet prema najjačem konstituentu te koalicije, DF je ponudio i podršku manjinskoj vladi koju bi sačinjavals samo „građanska opozicija“ (Ključ, Demokrate i SDP) i manjinske partije. U svakom slučaju, manjinske su partije sada u istorijskoj poziciji da Crnu Goru povedu u neophodne reforme, ali sve je izvjesnije da će se opredijeliti za ponudu DPS-a koja političkim predstavnicima manjinskih naroda nudi udobne fotelje lišene ikakve odgovornosti za poteze vlade u kojoj bi učestvovale. Moć i privilegije bez odgovornosti – idealna pozicija za svakog političara! No, ono što je u ovom trenutku izvjesno jeste Đukanovićevo povlačenje iz izvršne vlasti – po treći put, ovog puta kukavac bi da se „odmori“ – kao i to da će ga kao premijera naslijediti njegova desna ruka – bivši šef Agencije za nacionalnu bezbjednost, odnosno onog što se u narodu popularno zove „de-be“.

Ne želim mnogo da zalazim u to šta su politički akteri naučili iz ovih izbora, ali dvije su lekcije zanimljive za nas posmatrače političkih procesa u Crnoj Gori. Prva je o „svemoćnoj DPS mašineriji“. Iako sam svjestan da ta mašinerija postoji, ovi izbori su pokazali da njena moć ne počiva na realnoj efikasnosti koliko na vjerovanju javnosti u njenu snagu. Fama o „svemoćnoj DPS mašineriji“, koju je donekle kreirala i sama opozicija, učinila je da se crnogorski birači ponašaju kao zatvorenici u panoptikonu, u kome nije bitno da li “DPS mašinerija” zaista funkcioniše sve dok ljudi vjeruju da je operativna: ako preplašeni birači vjeruju da DPS ima načine da sazna za koga su glasali, oni će glasati kao da je zaista tako. No, ako me procjena ne vara, čini se da su ovo prvi izbori na kojima je dio „disciplinovanih birača“ konačno prozreo upozorenja DPS-ovih aktivista-ucjenjivača kao puko blefiranje. Druga lekcija je o „uzaludnosti izlaska apstinenata na izbore“. DPS je samo par dana pred izbore počeo da širi defetizam u vidu poruka da je „pobjeda osigurana“, što je nerijetko do sada dovodilo do „samoispunjavajućeg proročanstva“: ako se lažnom informacijom ubijedi dovoljno apstinenata i DPS-u nesigurnih birača da je uzaludno izaći na izbore, a oni povjeruju u obmanu i u skladu s tim se ne pojave na biralištima, onda će se prevara i obistiniti. No, kako je bilo jasno da će izlaznost biti velika, a izbor opozicionih partija šarenolik, apstinenti su se nadražili i izašli su da glasaju. Pošteno od njih. Zato i ne čudi panika u DPS-u i predavanje očajničkim potezima. Jer vidite, krađa izbora u Crnoj Gori do tog se trena odvijala kao tragedija, a onda se pretvorila u raskošnu farsu. Ozbiljna organizacija, koja pri tom želi da održi iluziju demokratičnosti u očima međunarodne javnosti, nikada to sebi ne bi dozvolila. Ali na nivou nenamjeravanih posljedica, reagovanje iz očaja možda je i dobro: Đukanovićev imidž na zapadu nije diktatorski, a ovim postupcima sebe je svrstao u onu kategoriju „kako zapadna javnost vidi udžbenički primjer diktatora iz egzotične zemlje“.

Na kraju, kao što rekoh, ostaje da se vidi šta će nova parlamentarna opozicija naučiti iz svega ovog. Uspjeh Demokrata pokazao je ostatku „građanske opozicije“, koja se mahom oslanjala na ispitivanja javnog mnjenja i smjernice iz ambasada, da su rad na terenu i iskrenost prema rezigniranim građanima ipak presudni faktori. To; i da ste nova snaga. Ukoliko se pak opozicione partije uključe u rad Parlamenta, i tim činom daju legitimitet ovim izborima, bojim se da će u očima mnogih građana – a naročito dojučerašnjih apstinenata – izgledati kao saučesnici svih budućih zlodjela novog-starog režima. Isto važi i za igrače iz civilnog sektora. Ako su sve ove baje spremne da pređu preko ovakvih stvari i ponašaju se kao da se ništa nije desilo, plašim se da ćemo zaći u situaciju gdje zarad normalnog administrativnog funkcionisanja države i ostvarenja njenih (kao) strateških ciljeva zanemarujemo činjenicu da temelji države Crne Gore nisu samo ne-demokratski, već anti-demokratski. Da budem direktniji, i to na stranom mi jeziku crnogorskih nacionalista: priznanje ovakvih izbora nije ništa drugo do negiranje crnogorske državnost i njeno afirmisanje kao feuda jednog čovjeka! S druge strane, ako pokažu dovoljno političke zrelosti, hrabrosti i autonomije, pa krenu u bojkot institucija sistema i formiraju jedan snažan reformski pokret u kojem bi, pored opozicionih partija, bilo mjesta i za sve druge snage koje se zalažu sa promjenu režima, nova parlamentarna opozicija možda i uspije da zaštiti resurse od pohare (da pomenem samo neke: Buljarica, Solana, Skadarsko jezero, Velika plaža, Boka Kotorska), ali i sačuva sjever od devastacije (naročito Pljevlja). Samo idiotima nije jasno da DPS formira novu vladu samo sa jednim ciljem – da rasprodaju sve ono što nisu stigli prodati tokom prethodnih mandata. Rasprodaja Crne Gore, ako baš hoćete. Možda je država obranjena od fantomskih prijetnji, ali od političke zrelosti i umješnosti novih opozicionih snaga zavisiće odbrana društva od razigrane sadističke oligarhije.

Preporučujemo