Zašto je Bernie bio u pravu

Prosječnom Sandersovom pristaši objavljeni mailovi nisu otkrili ništa novoga. S druge pak strane, demokrati i liberali koji su tvrdili kako nema ništa kompromitirajuće u vezi njihove stranke s korporativnom Amerikom, trebaju ozbiljno preispitati svoje stavove.

Luke Savage, 31/10/2016






Ovog travanja, netom prije važnih izbora u New Yorku, stožer Bernieja Sandersa objavio je novu izbornu reklamu, pomoću koja je trebala senatoru Vermonta, trebao vratit u prednosti nad njegovom protukandidatkinjom.

Reklama se odnosila na povezanost bankara s Wall Streeta i političara. Tako je između ostalog navedeno, kako Wall Street obasipa washingtonske političare s donacijama te velikim uplatama za njihove političke govore. U reklami se navodi kako se političari svojim govorima zarađuju preko 200 000 dolara za razliku od ostalih Amerikanca koji zarađuju tek 15 dolara po satu. Reklama završava konstatacijom: Dosta je bilo.

Ovaj je napad nedvojbeno činio središte Sandersove kampanje te je ujedno predstavljalo i samu srž kritičnog odnosa prema politici Hillary Clinton, za koju se ipak činilo da će imati prednosti u konačnoj nominaciji za predsjedničkog kandidata u Demokratskoj stranci. Naime, primanja od političkih govora čine iznimno isplativi dio njezinog djelovanja. Upravo je ovo pokazatelj do koje su mjere povezani financijski establišmenti s političarima u Washingtonu. Potonje također prosječnim Amerikancima otkriva do koje mjere seže povezanost privatnih interesa s političkom elitom.

Navedeno je predstavljalo temelj socijaldemokratske poruke koju je kreirao Bernie Sanders u svojoj političkoj kampanji. „Lažna ekonomija“ o kojoj je pričao ne odnosi se samo na činjenicu kako pohlepne korporacije stvaraju društvo bazirano na nejednakosti, nego i na činjenicu kako navedeno kreira i uzajamnu vezu između plutokrata i političara, kako u Demokratskoj tako i u Republikanskoj stranci.

Najočitiji primjer za navedeno upravo je Hillary Clinton.

Naime, Hillary je u razdoblje između 2012. godine, kada je napustila mjesto državne tajnice, do trenutka pokretanja predsjedničke kampanje zaradila gotovo 22 milijuna dolara, za govore koje je davala prvenstveno interesnim grupama koje lobiraju kod vlade. Ovaj iznos je četiristo puta veći no što je u istom razdoblju, mogla zaraditi prosječna obitelj. (Međutim čak i ovaj iznos „blijedi“ kada ga promatramo u okviru iznosa od 153 milijuna dolara koliko su Clintonovi zaradili na svojim govorima otkako je Bill napustio Bijelu kuću.)

Iako je Clintonica nekada radila određene populističke geste u javnosti, njezino privatno ponašanje je u velikoj diskrepanciji, pogotovo kada ga promatramo u kontekstu iznimno bliskog odnosa s Wall Streetom te financijsko-korporativnim sustavom.

Tijekom predizbora Clintoničin stožer kao i njezine pristaše pokušale su raznim metodama odbaciti ili minimalizirati pitanje njezinih naknada vezanih uz održavanja političkih govora zajedno s optužbom kako se nalazi u prisnoj vezi s korporativnim interesima. Međutim, čak i površna kritična analiza, poput one Jeffa Steina s Voxa, pokazuje kako njezini politički govori ipak predstavljaju više lošu političku prosudbu, nego li nekakvu korupciju.

Navedena je kontraverzna ubrzo postola dio nacionalnog problema zajedno s ukorijenjenim nejednakostima i siromaštvom. Navedeno pokazuje vrlo izraženu spregu između političara i bogatstva. Kroz kombinaciju raznog posredovanja te brojnih skrivenih poteza, elite Demokratskog nacionalnog odbora zajedno s liberalnim medijima, uspješno su smanjile štetu nastalu navedenim prozivanjem te time direktno pridonijeli Clintoničinoj pobjedi na predizborima.

Nakon što je Sandersova poruka neutralizirana, mnogi su smatrali kako je stvar time riješena. Međutim, tijekom posljednjih tjedana, kada je došlo do objavljivanja niza dokumenta, među kojima i onih iz Wikileaksa (kao i nekoliko drugih izvora), pitanje karaktera ovakvog modela suradnje politike i svijeta financija ponovno je postavljeno u političko središte.

Skica Podestinih mailova

Proteklih tjedana objavljeni su novi mailovi, transkripti te interne komunikacije koje uvelike daju uvid u funkcioniranje Clintoničine kampanje. Prema objavljenim dokumentima kampanja predstavlja gotovo incestuozni odnos između korporativne Amerike i njezinih tobožnjih političkih gospodara.

Možda, najupadljiviju činjenicu predstavlja otkriće stupnja licemjerja politike Demokratske stranke kao i svojevrsni prezir njezinih starijih članova u odnosu na političke ambicije središta same stranke.

Da nije pomalo zastrašujućeg i apokaliptičnog mogućeg predsjedništva Donalda Trampa, objavljivanje navedenih dokumenta zasigurno bi Hillaryinu kampanju odvelo u nepovratnu silaznu putanju.

Posljednji dokumenti koje je objavio Wikileaks tiču se sadržaja mailova voditelja Clintoničine kampanje, Johna Podeseta, njezinog dugogodišnjeg saveznika, lobistu te predsjednika Centra američkog progresa (Center for American Progress, CAP), koji je usko povezan s Demokratskom strankom. Zbog njegove ključne uloge u kampanji, objavljeni mailovi između ostalog pružaju nam uvid u Clintoničine tajne govore kao i korespondenciju s korporativnim i financijskim pokroviteljima.

Jedan od najintrigantnijih objavljenih govora održan je 2013. godine, pred Nacionalnim vijećem (National Mutli-Housing Council) u kojemu je iznijela tezu o potrebi drugačije političke pozicije u javnoj i privatnoj sferi. Tom je prilikom izjavila:

„Politika je oduvijek bila neukusna i teška, ali unatoč tomu uvijek nas odveze na put na kojem i trebamo biti. Međutim, ako svatko ima pristup razgovorima koji se odvijaju u stražnjoj sobi, ljudi u najmanju ruku postaju nervozni. Stoga je potrebno imati i političku i javnu poziciju“.

Same po sebi, ove bi se riječi mogle interpretirati kao neškodljive primjedbe tvrdokornog pragmatičara. Međutim usporedba njezinih privatnih izjava s javnim nastupima, sugerira kako potonje ipak predstavlja njezin pravi i iskreni politički pogled.

Sukladno tomu, Clintonova je prilikom prihvaćanja stranačke nominacije, izjavila: Wall Streetu se više nikada ne smije dopustiti da ponovno uništi Main Street“[1]. Međutim u govoru pred Goldman Sachsom, 2013. godine govorila je ponešto drugačije:

„Jedan od razloga zašto sam počela putovati još u veljači 2009. godine bilo je omogućavanja ljudima da mi se izravno obraćaju s problemima vezanim uz bankarski sektor. Sada to naravno izgleda ponešto pojednostavljeno, ali tada je to predstavljalo sasvim uobičajenu političku praksu. Danas mislim kako se dosta toga moglo izbjeći pogotovo nerazumijevanje i politikantstvo koje se pojavilo u okviru zahtjeva za većom transparentnošću. Vi znate što se dogodilo, kako se dogodilo te kako možemo spriječiti da se više ne ponovi. Upravo ste nam vi pomogli shvatiti što se zaista dogodila. Stoga pokušajmo ovaj puta zajedno napraviti pravu stvar kako se ovo više ne bi ponovilo.“

Potrebno je napomenuti kako je upravo investicijska banka Goldman Sachs, 2009. godine primila gotovo 10 milijardi dolara pomoći iz državnog proračuna, da bi kasnije priznala veliku prijevaru nad svojim investitorima. Unatoč tomu nitko nije imenovan za navedeno niti je komu suđeno. Osim ovoga, važno je naglasiti kako je ova investicijska banka još dodatno uplatila milijun dolara Clintonovoj kampanji tijekom posljednjih godina.

Kako bi ilustrirali navedeno, podsjetit ćemo na prijedlog zakona iz 2015. godine, koji je poduprla i Hillary Clinton, a odnosi se na stvaranja sigurnosne mreže između Wall Streeta i financijskih agencija. Tom je prilikom izjavila: „Ako radite za vladu, onda radite za narod, a ne za naftne kompanije, farmaceutsku industriju ili Wall Street i menadžere“.

S druge pak strane, u govoru na Samitu 2013. godine, kojega je opet organizirala investicijska banka Goldman Sachs, iznijela je suprotno stajalište, koje je argumentirala činjenicom kako se danas financijski sektor suočava s previše zakonskih zapreka koje odvajaju privatni sektor od državnog.

„Dio današnje suvremene političke situacije čini i problem koji se očituje u činjenici kako postoji averzija prema ljudima koji su vodili uspješan život koji podrazumijeva prodaju imovine i dionica. To postaje vrlo tegobno i nepotrebno.“

Na drugom simpoziju, kojega je također organizirao Goldman Sachs izjavila je pak kako financijska reforma mora doći od samog financijskog sektora jer ljudi koji rade u sektoru poznaju ga najbolje. Hillary se također ispričala bankarima zbog Dodd-Frank financijske reforme[2], navodeći kako se morala provesti zbog političkih razloga.

Nekoliko tjedna prije objavljivanja njezinog protivljenja izgradnji plinovoda Keystone XL, Clintonova je javno prozvala prosvjednik protiv izgradnje, definirajući ih kao „radikalne ekologe“ koji podupiru njezinog protivnika. Tom je prilikom izjavila: „Ja želim zaštiti prirodni plin. Želim braniti pravo na popravak i izgradnju plinovoda koji su potrebni našoj ekonomiji. Ja želim poraziti ovaj bunt“.

Clintonova je primila mnogo više donacije od ove industrije no što je do primio Donald Trump. Međutim to je nije spriječilo da samo nekoliko tjedna nakon gore navedene izjave, sada kaže apsolutno kontradiktornu stvar. Tako je tijekom predizbora u New Yorku izjavila kako ona stoji uz protivnike izgradnje plinovoda jer podržava pravo ondašnjih zajednica da kažu ne.

U drugom, također plaćenom govoru, Clintonova je hvalila Walmart (čiji je član Odbora nekoć bila) zbog širenja duha zajednice koji je „izrazito bitan za održavanje naše demokracije, naše slobode i naše snage“. Međutim, kako su primjetniji Zaid Jilan i Naomi La Chance, upravo je tvrtkina izrazito antisindikalistička politika dovela do uništenja brojnih zajednica tako što je preraspodjela gotovo četiri tisuće radnih mjesta, dopuštajući na taj način da obitelj Walton stekne bogatstvo koje je ekvivalent onome što posjeduje 40% Amerikanca zajedno. I Obitelj Walton uplaćivala je također donacije Clintonovoj kampanji.

Dok Demokratska stranka podupire politiku minimalne plaće u iznosu od 15 dolara, objavljeni mailovi otkrivaju kao senatorica Clinton ne samo da ne podupire taj plan, nego čak i bazu vlastite stranke, koja stoji iza ove politike, povezuje s Crvenom armijom[3]. Iako njezina kampanja barem prividno podupire izdavanja za socijalne programe, mailovi otkrivaju kako je ona zapravo hvalila Simpson-Bowlesov plan koji se odnosi na smanjenje davanja za socijalne program.

Stoga je i ovdje vidljivo kao Hillary dosljedno provodi dvojnu politiku: javnu i privatnu, a koje su nerijetko, kako je navedeno, u potpunoj suprotnosti.

Lažirana ekonomija

U svakom od navedenih slučajeva, očituje se njezina simpatija prema korporativnoj Americi i nekim od njezinih najgorih pripadnika. Osim očitoga, ovo također pokazuje koliko su njezine progresivne ideje zapravo proračunate i cinične.

U okviru svega navedenog očito je kako je Clintoničina izborna mašinerija gotovo neprimjetno napravila određeni raskorak sa samom Demokratskom strankom. Unatoč tomu njezin je stožer usvojio samo populističke stavove stranke, koje favorizira stranačka baza, ali samo u slučajevima kada im situacija ne dopušta ništa drugo. Na temelju toga politika Hillary Clinton oslanja se na učenje Lea Straussa. Takva politika nije utemeljena samo na pragmatizmu, nego na duboko ukorijenjenom ideološkom uvjerenju koje je Strauss proklamirao.

Prosječnom Sandersovom pristaši objavljeni mailovi nisu otkrili ništa novoga, izuzev nekoliko zanimljivih, ali i zabavnih detalja. S druge pak strane, demokrati i liberali koji su tvrdili kako nema ništa kompromitirajuće u vezi njihove stranke s korporativnom Amerikom, trebaju ozbiljno preispitati svoje stavove.

Ovi mailovi ne samo da potvrđuju Sandersovu kritiku upućenu Hillary, Demokratskoj stranci te washingtonskoj politici, nego također ističu potrebu za progresivnim mjerama koje je Sanders zagovarao. Istinitost njegove središnje teze postala je posebno očita nakon objave ovih mailova. Naime, sasvim je jasno da novčani interesi između politike i ekonomskog sektora, stvaraju lažnu ekonomiju koja služi isključivo elitama.

U suprotnosti s ponešto populističkim Sandersonovim pristupom, Clinton je u kampanji, isticala individualno iskustvo, administracijske sposobnosti kao i vlastitu spoznaju kako se politički napredak može ostvariti isključivo kroz pažljivi inkrementalizam na tragu onoga što je zastupao Charles E. Lindblom.

Unutar stožera Hillary Clinton, kao i među njezinim pristašama, pojavilo se kolebanja oko toga predstavlja li njezina strategija apsolutni odmak od Sandersovih ideja ili ona tek označava mnogo blažu verziju politiku, ali s istim rezultatom kojega zagovara i Sanders. Međutim podtekst cijele kampanje bio je očit: svatko tko zagovara strukturne promjene odnosno tko zagovara reformu zdravstvenog i financijskog sustava ili pak propituje ulogu korporacija i njihove moći, smatra se nerealističnim, ali dijelom i opasnim. Takav narativ zapravo sugerira kako nema alternative tradicionalnim elitama odnosno kako eventualno svako populističko koketiranje ima određeni vijek trajanja, koje završava nakon što prođe izborni ciklus.

Sukladno tomu predstavnici tradicije unutar liberalne inteligencije, medija te vodstva Demokratske stranke, radije zagovaraju ono što nazivaju razboritom stvarnošću, umjesto da se suoče s dubokom konzervativnom politikom koju sada sami propagiraju.

U tom kontekstu mailovi Johna Podesta otkrivaju stvarno stanje u washingtonskim institucijama.

Sustav je lažan. Bernie Sanders bio je u pravu.

PREVOD Ana Rajković

Izvor JACOBIN

Foto: Daily Collegian/Flickr


Luke Savage je pisac i bloger koji obrađuje teme vezane uz politiku, rad, filozofiju te političku kulturu. Živi u Torontu.


[1] Pojam se odnosi na kompleks manjih trgovina, poduzeća, itd.

[2] Reforma koja je stupila na snagu 2010. godine donijela je najveće promjene u regulaciji financijskog sektora još od Velike depresije s ciljem sprječavanja novih ekonomskih kriza te isplaćivanja tzv. bailooutsa.

[3] U ovom kontekstu diskurs koji uključuje „crvenu armiju“, podrazumijeva ekonomsku politika koja bi uključivala veća socijalna izdavanja. Stoga su mnogi analitičari koji prate američke izbore upravo nešto osjetljiviju socijalnu ekonomiju etiketirali kao „crvenu armiju“.

Preporučujemo