Šta nakon referenduma?

Rezultati SNSD-a uslovljeni su i drugim činiocima, a ne samo referendumom. Veliki broj birača, koji su zaposleni u javnim preduzećima i javnim ustanovama, a duguju radna mjesta vladajućim strankama, moraju glasati za njih iz egzistencijalnih razloga.

Goran Marković, 03/10/2016






Referendum u Republici Srpskoj je održan. Kao što se unaprijed znalo, svi su glasali za – čak 99,8 %. Međutim, izlaznost je bila samo 55,7 %. Formalnopravno, to je sasvim dovoljno da bi se referendum proglasio uspjelim. Suštinski, to je malo, ima li se u vidu da su održavanje referenduma podržale i vladajuće i opozicione (iako nevoljno) stranke, te da se radilo o pitanju koje za Srbe ima veliki simbolički značaj. Izlaznost nije bila veća od izlaznosti na izbore, za koje se inače smatra da nije velika. Ako se može razumjeti da građani ne izlaze na izbore zbog odvratnosti prema kandidatima, njihovim „programima“ i načinu „bavljenja politikom“, kako objasniti da je otprilike isti procenat građana odlučio da se izjasni na referendumu o važnom pitanju koje ima nacionalni značaj? Da li to znači da su građani indiferentni prema ovom pitanju i da ga ignorišu?

Sigurno je da se to ne može tvrditi. Mišljenje i osjećanje Srba u Republici Srpskoj o tom i prema tom pitanju bili su poznati i prije održavanja referenduma. To što znatan broj građana, i to srpske nacionalnosti, nije glasao na referendumu, odraz je njihovog odnosa prema načinu i vremenu raspisivanja referenduma, ali i prema onome ko je na referendumu insistirao i razlozima zbog kojih je to činio. Odlučujući da ne glasaju na referendumu, građani su iznijeli stav o onome o čemu neposredno nisu bili pitani, a to je odnos prema režimu i njegovoj odluci da referendum (slučajno?) raspiše sedam dana prije lokalnih izbora. Nije mali broj onih koji su smatrali da režim koristi referendum kako bi ojačao svoje pozicije. Ti građani su bili svjesni manipulacije režima, pa nisu izašli na referendum. On je za njih bio sredstvo u rukama vladajućih da ojačaju ozbiljno poljuljani legitimitet.

To pokazuje da je politička svijest ozbiljnog procenta građana razvijenija nego ranije, kada je bilo znatno lakše manipulisati osjećanjima ljudi. Ovaj put, iako se radi o pitanju koje Srbe nesumnjivo pogađa i koje za njih ima veliki značaj, znatan broj njih nije glasao, vjerujući da je referendum rezultat političke potrebe Dodika a ne stvarni izraz njegove brige za srpske nacionalne interese. Šta bi drugo moglo da ih navede da ne glasaju? Strah sasvim sigurno ne, jer nije bilo poželjno da se ne glasa već upravo obrnuto.

Ipak, treba imati na umu da je većina, iako tijesna, glasala, opravdavajući to na različite načine. Jedni su tvrdili da to čine zato što brane lično i nacionalno dostojanstvo. Drugi su to uradili jer je to nastavak njihovog aktivnog ili pasivnog, makar samo ideološkog, otpora državnim institucijama i državi kao takvoj. Treći su glasali plašeći se da bi neizlazak na referendum bio znak Bošnjacima da mogu nastaviti sa sličnim radnjama, jer Srbi ne pružaju otpor. Četvrti su glasali jer su se plašili da bi u biračkim spiskoovima bilo zabilježeno da nisu glasali. Svi razlozi se mogu analizirati na različite načine i sa različitim ishodima. Može se tvrditi da su oni opravdani ili neopravdani. Ipak, o jednom se mora voditi računa – radi se o jednodušnom stavu skoro svih Srba u Republici Srpskoj da se smatraju ugroženim zbog ovakvog načina odlučivanja Ustavnog suda. Uopšte, u pitanju je ugroženost načinom glasanja koji zanemaruje volju jednog naroda. Čak se čini da građani nisu glasali toliko da zaštite Dan Republike, koliko zato da izraze nezadovoljstvo time što im neko sa strane određuje koji dan će slaviti kao svoj praznik. S druge strane, svako ko živi u Republici Srpskoj i razgovara sa „običnim narodom“ svjestan je koliko su stavovi o referendumu bili podijeljeni: s jedne strane, nacionalni naboj, s druge strane, odbojnost prema režimu i načinu na koji je iskoristio referendum za svoje potrebe.

Naravno, ni Republika Srpska nije uzorna kad je u pitanju besprijekorno poštovanje prava svih naroda da zaista ravnopravno odlučuju. Iako bošnjački predstavnici često koriste mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa, ipak je srpska politička elita zadržala dominaciju u institucijama. Ne može se sporiti da je konstitutivnost naroda malo više od formalnosti. S te strane posmatrano, Srbi se nemaju zbog čega žaliti, jer im se dešava ono što sami drugima priređuju. Međutim, stvari se ne bi mogle tako posmatrati. Prvo, Bosna i Hercegovina kao država mora biti zasnovana na punoj ravnopravnosti tri naroda. To podrazumijeva njihovu ravnopravnost u procesu odlučivanja u državnim institucijama. Po pravilu, ona je ostvarena, mada ima nekih mehanizama odlučivanja koji štete prvenstveno Hrvatima. Kad je, međutim, u pitanju Ustavni sud, postoji mogućnost da sudije iz reda jednog naroda donose odluke zajedno sa troje stranih sudija. Formalno, sudije nisu predstavnici svojih naroda, jer ih narodi nisu birali na tu funkciju. U praksi, oni su izaslanici svojih nacionalnih političkih elita, koje su ih birale u ovaj sud da svojim tumačenjem Ustava Bosne i Hercegovine doprinose ostvarivanju političkih ciljeva tih elita.

Shodno tome, bilo bi logično da ovaj referendum ima za posljedicu početak rasprava o tome kako preurediti Ustavni sud. Jer, iako je istina da je Dodik i ranije prijetio različitim referendumima, od kojih bi neki, da su organizovani, bili neustavni, i iako je njegova retorika već dosta dugo separatistička, ovaj put referendum je bio izazvan odlukom Ustavnog suda koja je donesena preglasavanjem srpskih i hrvatskih sudija, i koja, što je važnije, nije imala pravno utemeljenje. Da bi se umanjila mogućnost donošenja ovakvih odluka u budućnosti, a time i umanjila mogućnost održavanja ovakvih referenduma, bilo bi opravdano započeti proces reformisanja Ustavnog suda. To se, međutim, neće dogoditi, jer nema izgleda da se nacionalne političke elite o tome saglase. Jedino što bi se moglo očekivati nalazi se u sferi politike a ne prava, a to je izvjesna samokontrola sudija Ustavnog suda, pa i političkih vođa koji pokreću postupke pred Ustavnim sudom, u smislu da će se i jedni i drugi više uzdržavati od donošenja političkih odluka odnosno pokretanja postupaka koji nemaju valjano pravno utemeljenje. Međutim, nema nikakvih dokaza da će do ovakve samokontrole sudija odnosno političara zaista i doći, jer je teško procijeniti, pogotovo što ne znamo u kom pravcu će se razvijati politički odnosi, da li će ova kriza povodom odluke Ustavnog suda i referenduma djelovati otrežnjujuće i na sudije i na političare.

Održavanje referenduma zaoštrilo je još jedno važno pitanje, a to je izvršavanje odluka Ustavnog suda i odgovornost onih koji ne izvršavaju te odluke. Ustavni sud je prije nekoliko dana utvrdio da Narodna skupština Republike Srpske nije izvršila odluku iz novembra prošle godine, o čemu je obaviješteno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, pa je odmah postavljeno pitanje da li će doći do podizanja optužnica protiv Dodika i drugih organizatora referenduma. Neizvršavanje odluka ustavnih sudova poznata je praksa i u drugim državama, samo što tamo ono nije tako često, a i ne izaziva toliko političkih posljedica, jer politička kriza nigdje nije tako oštra i stalna kao u Bosni i Hercegovini, barem kad je riječ o evropskim državama. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda, naravno, ukazuje i na neodgovornost i bahatost nacionalnih političkih elita, koje osjećaju da su toliko snažne da mogu birati odluke Ustavnog suda koje će izvršavati odnosno koje će odbiti da izvrše. Ruku na srce, ovdje nije problematična samo srpska politička elita, već i druge dvije, jer treba podsjetiti da ne samo da srpski nacionalisti ne izvršavaju odluku o praznicima, već i bošnjački i hrvatski nacionalisti u nekim kantonima ne unose u ustave princip konstitutivnosti srpskog naroda.

Rješenje opet treba tražiti ne u kažnjavanju (kojeg dosad nije bilo, a neće ga biti ni u budućnosti), već u promjeni sastava i načina odlučivanja Ustavnog suda. Očigledno je da nacionalne političke elite ne žele da izvršavaju odluke Ustavnog suda iz političkih razloga, a da Ustavni sud nema potreban autoritet da im nametne svoju volju. Dakle, ovakav Ustavni sud ne vrši u punom obimu svoju ustavnu funkciju, pa je potrebna njegova ozbiljna reforma.

Prijetnje krivičnim gonjenjem Dodika i drugih organizatora referenduma samo jačaju Dodika i njegove saradnike. U očima mnogih Srba ispada da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, koje mnogi Srbi smatraju neustavnom institucijom, hoće da kazni Dodika zato što štiti srpsko nacionalno dostojanstvo. Pozivanje na saslušanje Dodika samo nekoliko dana pred izbore i njegove izjave da se plaši za svoj život ako ode u Sarajevo, jačaju uvjerenje dijela Srba da je Dodik, kao zaštitnik srpskih nacionalnih interesa, životno ugrožen, da je žrtva, pa da ga i dalje treba politički podržavati.

Ustavni sud i Tužilaštvo su se sigurno nalazili pred raznovrsnim pritiscima da urade ono što je propisano važećim pravnim aktima, tj. prvo da Ustavni sud utvrdi da njegova odluka nije izvršena, a potom i da Tužilaštvo preduzme potrebne radnje koje bi dovele ili izgleda da bi mogle dovesti do podizanja optužnice. Politički posmatrano, to je autogol onih koji žele ili misle da će na ovaj način oslabiti Dodika. Desiće se upravo obrnuto. Pravno posmatrano, teško da se može dokazati da je krivično djelo neizvršenja odluke Ustavnog suda izvršeno. U Republici Srpskoj je organizovan savjetodavni referendum. Njegov ishod nije pravno obavezujući. Kad bi referendum bio obavezujući, on bi tada bio neustavan, jer bi njegov ishod neposredno protivrječio odluci Ustavnog suda. Ovako, Narodna skupština Republike Srpske će svakako morati da donese neku odluku, a da li će ona biti suprotna odluci Ustavnog suda, ni najmanje ne zavisi od rezultata referenduma, jer oni pravno ne obavezuju Narodnu skupštinu. Jedno pitanje je da li je referendum bio politički opravdan i potreban, a drugo pitanje je da li je bio neustavan. Samo neustavan referendum stvara pretpostavke da se govori o krivičnoj odgovornosti njegovih organizatora. Čak i kad bi bila podignuta optužnica protiv Dodika i njegovih, oni bi se mogli braniti tvrdnjom da rezultati referenduma ne onemogućavaju sami po sebi izvršavanje odluke Ustavnog suda. Kako nije moguće dokazati krivičnu odgovornost ovih ljudi, Tužilaštvo, pozivanjem na saslušanje, politički jača Dodika. Tužilaštvu se može postaviti pitanje i ko sve treba da krivično odgovara. Da li to treba da bude samo Dodik? Ili to možda treba da budu i poslanici Narodne skupštine, koji su donijeli odluku o raspisivanju referenduma? Zar bi bilo moguće podići optužnice protiv velike većine poslanika Narodne skupštine? Zbog čega? Zbog donošenja političke odluke o pravno neobavezujućem referendumu? Teško da bi iko bio spreman da podigne optužnicu protiv nekoliko desetina poslanika i drugih političkih vođa. Ponajmanje je to spremno učiniti Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

Narodna skupština je pozvala Vladu Republike Srpske da dostavi prijedlog izmjena Zakona o praznicima Republike Srpske. Dodik je rekao da je održavanje referenduma u funkciji izvršenja odluke Ustavnog suda. Najavljeno je da će Zakon o praznicima biti izmijenjen na takav način da će 9. januar ostati Dan Republike za one koji se poistovjećuju sa ovim praznikom, dok ga drugi neće morati praznovati. Ovo je solomonsko rješenje, koje treba da pomiri dvije krajnosti – da ostane Dan Republike, ali i da bude izvršena odluka Ustavnog suda. Na prvi pogled, ovo rješenje bi moglo biti prihvatljivo, jer se navodna diskriminacija, o kojoj je umovao Ustavni sud, otklanja – Dan Republike slave samo oni koji to žele. Međutim, postavlja se pitanje da li je takvo što uopšte moguće: republički praznik je to za sve, ili uopšte nije republički praznik. Čim je republičkog karaktera, praznik ne može biti samo za dio građana Republike, makar to bio najveći dio.

Ovakva izmjena Zakona o praznicima znači izigravanje volje birača izražene na referendumu. Oni su rekli da su za to da 9. januar ostane Dan Republike. Ako bude prihvaćena ova izmjena Zakona o referendumu, 9. januar će biti Dan Republike za neke, makar to bila i velika većina. Doći će do „relativizacije“ Dana Republike. Za takvo što nije bilo potrebno organizovati referendum i dovesti političku krizu do usijanja. Koliko god da su jedni strahovali da će Srbi biti preglasavani, toliko su drugi strahovali da je Dodik spreman izazvati rat u zemlji. Oba straha su nerealna, ali su itekako prisutna. Na oba je trebalo reagovati smirivanjem strasti, a ni Izetbegović ni Dodik to nisu htjeli. Svojom retorikom i potezima hranili su bošnjački odnosno srpski nacionalizam, od kojih je prvi unitaristički i hegemonistički a drugi separatistički. Na kraju, ako se 11. oktobra dogodi ono što se najavljuje u pogledu izmjena Zakona o praznicima, pokazaće se da je referendum bio uzaludan i da je najvećim dijelom služio izbornoj kampanji. Dakako, to ne znači da je odluka Ustavnog suda pravno valjana i utemeljena, ali na nju se moglo reagovati i drugačije, bez referenduma i zaoštravanja političke krize.

Rezultati lokalnih izbora su potvrdili značaj referenduma za njihov ishod. Savez nezavisnih socijaldemokrata je, za mnoge neočekivano, ostvario odlične izborne rezultate, uprkos tome što je nezadovoljstvo njegovom politikom veliko. Nasuprot tome, opozicija je prošla slabije od očekivanog, pa je predsjednik Srpske demokratske stranke najavio pokretanje odgovornosti na svim nivoima stranačkog organizovanja. Ne samo da je Dodik iskoristio referendum i prijetnje vođenjem krivičnog postupka protiv njega, nego je opoziciju prikazao kao izdajnike, koji se u Sarajevu sporazumijevaju na štetu Republike Srpske. Štaviše, opozicija je napravila dvostruku grešku. S jedne strane, prihvatila je referendum, iako iskreno nije bila za njega. S druge strane, nije uspjela da razveja predrasude dijela birača o Dodikovom patriotskom nastojanju da spasi Republiku Srpsku.

Može se, naravno, tvrditi da ovakvi rezultati izbora nisu posljedica referenduma. U tome, dakako, ima istine. Odlični rezultati SNSD-a uslovljeni su i drugim činiocima, a ne samo referendumom. Iako je nezadovoljstvo republičkom vlašću SNSD-a veliko, građani nisu zadovoljni ni lokalnom vlašću stranaka Saveza za promjene. Drugim riječima, opozicija nije uspjela da se predstavi kao valjana alternativa SNSD-u i njegovim koalicionim partnerima. To potvrđuje činjenica da je opozicija izgubila Trebinje, a umalo i Bijeljinu. Rezultat izbora je uslovljen i činjenicom da veliki broj birača, koji su zaposleni u javnim preduzećima i javnim ustanovama, a duguju radna mjesta vladajućim strankama, moraju glasati za njih iz egzistencijalnih razloga. Ipak, da nije bilo referenduma, rezultati SNSD-a ne bi bili ovakvi. Ova stranka bi i dalje ostala najsnažnija, ali raskorak između nje i opozicije ne bi bio ovako značajan. Na prvi pogled iznenađujuće, imajući u vidu rezultate njene politike, ali samo za one koji ne uzimaju u obzir faktor zvani referendum.

Foto: GDU/Flickr

Preporučujemo