Historija i njeni svjedoci

Prije tačno 73 godine, doslovno je ispražnjem rimski geto i to na sramotan način: pošto su prethodno prevarili i opljačkali njegove stanovnike. Odvedeno je više od tisuću porodica iz samog geta i iz okolice Rima, od staraca do novorođenčadi.

Jasna Tkalec, 18/10/2016






"Krivica, dragi Brute, nije u našim zvijezdama,
već u nama samima, zato što smo robovi."
W. Shakespeare: Julije Cezar

U dane kad se širi ksenofobija, a glasovi nacionalističke i rasističke desnice su u porastu u svim zemljama, treba se sjetiti napisa Prima Levija, autora knjiga "Zar je to čovjek?" (“Se questo è u uomo”"), "Sommersi e salvati" - ("Potonuli i spašeni"), jer je stara istina da tko zaboravi učenje historije, osuđen je da ga ponovi. Izražavamo iskrenu nadu, da taj udes više neće zadesiti Evropu.

Također se 16. oktobra valja sjetiti kako je na taj dan prije 73 godine doslovno ispražnjem rimski geto i to na sramotan način, pošto su prethodno prevarili i opljačkali njegove stanovnike. Odvedeno je više od tisuću porodica iz samog geta i iz okolice Rima, od staraca do novorođenčadi, a samo 3 sedmice prije oni su na zahtjev njemačkih okupatora iz sebe iscijedili 50 kolograma zlata da se "otkupe" – kako im je bilo obećano, a ujedno i naređeno. Od odvedenih tog dalekog 16. oktobra 1943. u Rim se vratilo svega 16! Oni su postali svjedoci nezamislivog užasa.

Prevara rimskih Jevreja i njihovo odvođenje 16. oktobra 1943

Geto u Rimu postoji od drugog stoljeća prije naše ere. No u antičkom Rimu geto, odnosno jevrejska četvrt, nije bila zatvorena, ni ograđena, niti su Jevreji bili progonjeni, kako se to dogodilo 1555. godine pod papom Carafom.

Štaviše, broj Jevreja u Rimu jako se povećao od godine 66. do 70. naše ere, nakon Judejskih ratova, što ih je vodio rimski imperator Titus. U XVI stoljeću, u doba procvata Renesanse, papa Paolo IV (Carafa) naredio je svim Jevrejima u Rimu da žive u getu, dao ga obzidati i zapovijedio, da se vrata geta imaju zatvarati od mraka do zore. Zidovi rimskog geta srušeni su tek 1848.

Najstrašnije istrebljenje i prevara dogodila se rimskim Jevrejima nakon kapitulacije fašističke Italije (8. septembra 1943) i ulaska u Rim nacističkih okupacionih trupa 10. septembra. Gestapo se smješta u Via Torquato Tasso, broj 155, u zgradi koja je zbog strahota, što su se događale u toj kući, dobila naziv "Villa Triste" (Tužna vila). Šef Gestapoa u Rimu je pukovnik Kappler, koji 26 septembra poziva u vlastiti stan u Villi Wolkonsky predsjednika Jevrejske zajednice Rima Uga Foà i predsjednika zajednice Jevreja Italije Dantea Almansia, te im naređuje da u roku od 36 sati imaju sakupiti 50 kilograma zlata, da se "iskupe" i da ne budu deportirani u Njemačku. Počinje grozničava jurnjava i potraga za zlatom među Jevrejima i njihovim poznanicima: svi daju sve što imaju, jer prijetnja deportacijom u Njemačku svima ledi krv.

Radilo se naravno o bezočnoj prevari. Odmah po svom imenovanju za šefa Gestapoa, Kappler je primio telegram od Himmlera u kojem se doslovno kaže da "/.../svi Jevreji, bez obzira na nacionalnost, spol, dob ili imovno stanje, moraju biti deportirani i podvrgnuti finalnom rješenju /.../ "

Ugo Foà dolazi 28. septembra Kappleru i moli za produženje roka od 4 sata. U 16 sati, 28 septembra, Kappleru je predano 50kg i 300 grama zlata. U pratnji SS-ovaca nesretni predsjednik Jevrejske općine nosi potom to zlato u sjedište Gestapoa u Via Tasso, odakle je ono smjesta poslano u Njemačku.

U subotu,16. oktobra 1943. rimski geto opkoljen je u rano jutro od vojnika i oficira Gestapo-a, zatvoreni su svi izlazi i svakoj je porodici dato svega 20 minuta da spakuje stvari. U 14 sati svi su stanovnici rimskog geta otpremljeni u zatvor u Trastevere (preko Tibera), a sutradan zatvoreni u stočne vagone na stanici Tiburtina i otposlani u Auschwitz. Po završetku rata 1945. godine vratilo ih se u Rim svega 16: petnaest muškaraca i jedna žena. Donedavno još je jedan od tih tužnih svjedoka bio živ.

Primo Levi

Potonuli i spašeni - Zaključci

Iskustvo što ga nosimo mi, preživjeli nacističkih logora, postaje sve više tuđe novim generacijama na Zapadu, i ono će im postajati još više strano i daleko, kako prolaze godine. Za mlade pedesetih i šezdesetih godina, bile su to stvari, koje su se izravno ticale njihovih otaca: o tome se raspravljalo u porodicama, a sjećanja su još čuvala svježinu onog, što su očevi doživjeli i vidjeli. Za generacije osamdesetih, to su već stvari njihovih djedova: daleke, zamagljene, "povijesne". Oni su zaokupljeni svojim današnjim problemima, različitim i žurnim: nuklearnom opasnošću, nezaposlenošću, iscrpljivanjem sirovina, demografskom eksplozijom, tehnologijama, čije inovacije nailaze frenetičnom brzinom i traže da im se brzo adaptiraju. Konfiguracija svijeta je stubokom izmijenjena, Evropa nije više centar planete. Kolonijalni imperiji popustili su pritiscima naroda Azije i Afrike, žarko željnim nezavisnosti, pa su se raspali, ne bez tragedija i bez borbe između novih nacija. Njemačka /.../ je postala "uvaženom" zemljom, i realno drži u vlastitim rukama budućnost Evrope /.../

Ideologije, koje su bile temeljem djelovanja pobjednika posljednjeg svjetskog rata, izgubile su jako mnogo od vlastite vjerodostojnosti i vlastitog sjaja. Tako se sada približava odrasloj dobi nova generacija skeptika, lišena ne ideala, već sigurnosti, štoviše nepovjerljiva prema otkrivenim velikim istinama; spremna da prihvati sitne istine, koje se mijenjaju iz mjeseca u mjesec na uskomešanom valu kulturnih moda, bilo da su te mode odnekuda pilotirane, ili da nastaju divlje. Zato nama postaje sve teže razgovarati s novim generacijama. Imamo osjećaj da je to naša dužnost, ali istovremeno ona nosi i rizik. Riskiramo da zvučimo anahrono, da nas se ne sluša.

A mora nas se čuti: mi se moramo uzdići iznad naših pojedinačnih iskustava i ona ne smiju biti samo pojedinačna; bili smo svi mi kolektivno svjedoci fundamentalnog i neočekivanog događaja, fundamentalnog baš zato, što je bio neočekivan, jer ga nitko nije predvidio. Dogodio se u Evropi, odigrao se protiv svih predviđanja, nevjerojatno. Dogodilo se da jedan cijeli civilizirani narod, koji je tek izišao iz grozničavog procvata Weimara, slijedi jednog histriona (glumca ovdje pežorativno, prim.prev.) čija figura danas izaziva smijeh. A ipak su se Adolfu Hitleru pokoravali i pjevali mu hosana sve do konačne katastrofe. Pošto se dogodilo jednom, znači da se može dogoditi opet; to je opasnost na koju smo dužni upozoriti.

Može se dogoditi i to svugdje. Ne podrazumijevam pod tim, niti to želim reći, da će se neizostavno dogoditi, kako sam već rekao; malo je vjerojatno da se ostvare iznova, simultano, svi oni činioci, koji su izazvali nacističko ludilo, ali već se šunjaju neki upozoravajući znaci. "Korisno" i "nekorisno" nasilje je tu, pred našim očima. Ono gmiže, u nepredvidivim ili izdvojenim epizodama, ili kao bezakonje, koje provodi sama država, u onim zemljama, koje se običavaju nazivati prvim i drugim svijetom, a to znači u parlamentarnim demokracijama kao i u zemljama komunističkog kruga. U tako zvanom trećem svijetu nasilje je endemsko i dobija oblik epidemije. Ono samo iščekuje novog histriona, (a kandidati svakako ne manjkaju) da organizira i legalizira nasilje, da ga proglasi neophodnim i da njime zarazi svijet. Za malo zemalja može se jamčiti da u budućnosti neće doživjeti plimu nasilja, plimu koju rađa želja za vlašću, netrpeljivost, slabost vlada, ekonomski razlozi, religiozni ili politički fanatizam, rasna netrpeljivost. Treba dakle da izoštrimo našu osjetljivost, da sumnjamo u proroke, i riječi političkih zavodnika, svih onih što govore i pišu "lijepe riječi", koje nisu zasnovane na poštenim razlozima.

Bilo je opsceno rečeno da je sukob nužan, da ljudski rod ne može bez rata. Kazali su također, da su lokalni sukobi, nasilje na cesti, nasilje u fabrici kao i nasilje na stadionima jednaki, općenito uzevši, ratu i da nas to nasilje čuva kao "malo zlo", neka vrsta epilepsije, od velikog zla. Netko je također primijetio, da nikad u Evropi nije prošlo više od četrdeset godina bez ratova te da bi jedan toliko dugi mir predstavljao historijsku anomaliju.

To su varljivi i sumnjivi argumenti. Sotona nije neophodan, nema potrebe za ratovima i za nasiljem ni u kom slučaju. To se mišljenje, ovisno o događajima, vremenom pojačava, umjesto da bude prigušeno. Doista, mnogi znaci potiču na razmišljanje o genealogiji današnjeg nasilja, koje se grana i izrasta upravo iz onog, što je dominiralo u Hitlerovoj Njemačkoj. Zacijelo, nasilja nije manjkalo ni u dalekoj, ni u bliskoj prošlosti, niti ga je nedostajalo ni u besmislenom masakru Prvog svjetskog rata, iako su nadživjeli, makar u obrisima, tragovi međusobnog uvažavanja zaraćenih strana, tragovi humanosti u odnosu na zarobljenike i na goloruke civile te bar namjera, da se uvažavaju dogovori: vjernik bi kazao, da je još postojao "izvjestan strah božji". Protivnik nije bio smatran niti za demona niti za crva. Nakon nacističkog Gott mit uns sve se promijenilo. Na Goeringova teroristička bombardiranja saveznici su odgovorili "tepih" bombardiranjem. Razaranje cijelog jednnog naroda i čitave jedne kulture pokazalo se mogućim, čak poželjnim samim po sebi ili kao sredstvo vladanja. Iskorištavanje robovske radne snage Hitler je naučio u Staljinovoj školi. A u Sovjetski Savez se ta praksa vratila umnožena po završetku rata. Bijeg mozgova iz Njemačke i iz Italije, zajedno sa strahom da ih nacistički naučenjaci ne prestignu, rodio je nuklearne bombe.

Preživjeli i očajni Jevreji, bježeći iz Evrope, nakon golemog brodoloma, stvorili su u srcu arapskog svijeta otok zapadne civilizacije, jednu moćnu palingenezu (preporod prastarog, prim. prev.) jevrejstva, a ova je postala povod za obnovljenu mržnju. Nakon poraza naizgled šutljiva nacistička dijaspora podučila je umijeću progona i vještinu torture vlastodršce bar desetak zemalja, što izlaze na Sredozemno more, ili na Atlanski ocean ili Pacifik. Mnogi suvremeni tirani drže u ladici "Mein Kampf" Adolfa Hitlera, a ova bi pisanija, možda, uz poneku ispravku, ili uz poneku zamjenu imena, još mogla pristajati svojim krojem.

Primjer Hitlera je pokazao do koje je mjere razoran rat, koji se vodi u industrijskoj eri, budući da i bez upotrebe nuklearnog oružja posljednjih godina, zlosretni poduhvat vijetnamskog rata, rat za Fokland, rat između Irana i Iraka, događaji u Kambođi kao i oni u Afganistanu to nesumnjivo potvrđuju. No ipak sam rigorozno nastojao dokazati (nažalost ne u matematskom smislu) da bar koji put, bar djelimično, historijske krivnje bivaju kažnjene: moćnici Trećeg Reicha su svršili na vješalima ili kao samoubojice, Njemačka je kao zemlja doživjela biblijski "pokolj prvorođenih", koji je desetkovao cijelu jednu generaciju, kao i podjelu na dva dijela i to je značilo svršetak vjekovne germanske nadmenosti. Nije nipošto apsurdno pretpostaviti, da se nacizam od samog početka nije pokazao nemilosrdno surov, da ne bi došlo do saveza njegovih protivnika ili da bi se taj savez raspao prije kraja rata. Svjetski rat, koji su željeli nacisti i Japanci bio je samoubilački rat: sve bi ratove trebalo držati za takve.

No stereotipima koje sam analizirao /.../ htio bih dodati još jedan. Mladi nas pitaju, tim češće i tim intenzivnije kako vrijeme odmiče, od kakvog su materijala bili napravljeni naše "krvopije". Izraz se odnosi na naše bivše čuvare, na esesovce, i po mom mišljenju, to nije umjesan izraz: on aludira na nakazne pojedince, loše rođene, sadiste, pogođene nekom urođenom greškom. Naprotiv, bili su od istog materijala kao i mi, prosječna ljudska stvorenja, prosječno inteligentni, prosječno opaki, osim izuzetaka, nisu bili čudovišta, imali su naša lica, no bili su zlu naučeni. Bili su najvećim dijelom članovi nacističke partije i njeni poslenici, grubi, ali revni, poneki fanatično uvjereni u nacistički nauk, drugi indiferentni ili u strahu od kazni, ili su željeli napraviti karijeru ili su bili pretjerano poslušni. Svi su prošli kroz zastrašujuće opaki nauk, koji im je davala i nametala škola, kakvu je htio Hitler i njegovi suradnici, a taj je nauk još bio upotpunjen esesovskim Drillom. Tu specijalnu vojnu organizaciju SS, mnogi su odabrali zbog prestiža, koji im je ona jamčila, zbog njene svemoći ili pak iz banalnih novčanih razloga, kako bi se izbavili od porodičnih poteškoća. Neki, ali istini za volju, vrlo mali broj njih, pokajali su se i zatražili su da ih premjeste na front, ili su vrlo oprezno pomogli zatvorenicima ili su izabrali samoubojstvo. No neka bude sasvim jasno da su odgovorni u manjoj ili u većoj mjeri bili svi, ali mora biti isto tako jasno, da iza njihove odgovornosti stoji ogromna većina Nijemaca, koji su od samog početka prihvatili, iz mentalne lijenosti, iz kratkovidnog proračuna, iz gluposti, ili iz nacionalne bahatosti, "lijepe riječi" Hitlera, i da su ga slijedili sve dok ga je pratila sreća, dok je bio njen favorit zbog pomanjkanja ikakvih skrupula i da su zajedno s njim bili povučeni u propast. Teško su ih pogodile smrti bliskih, bijeda i grižnja savjesti, a ne treba smetnuti s uma, da su bili rehabilitirani malo godina poslije svega, zbog jedne bezočne političke igre.

Primo Levi

Walter Barberis

Ono što Levi dijeli sa svim drugim zatvorenicima logora, jeste neizlječivost tog iskustva. Nije bilo u tom pogledu polemike i neslaganja s drugim piscem i analizatorom logora, porjeklom iz Strasburga, Jeanom Ameryjem: s njiim će ga povezati i isti kraj. Riječi koji je njegov drug po robovanju kazao, odnose se i na Prima Levija: "Tko je bio mučen, biti će zauvijek mučen...Tko je podnio te patnje, neće se više nikad snaći u svijetu, Sramna grozota uništenja ličnosti ne može se ukloniti". Neprirodnost i nepristojnost te mjere prezira i ugnjetavanja, krivnja onog, koji je u bilo kojem vremenu zamislio zločine protiv čovječnosti leži u tome, što za žrtve, čak i one koje su izbjegle smrt, nema više života, već ih čeka spora smrt, često beskonačna. Neizlječiva tjeskoba zbog onog što je preživio bila je jako prisutna kod Levija. Ispod naslova knjige "Potonuli i preživjeli" on je stavio ovu baladu starog mornara iz Codridgea.

Since then, at an uncertain hour,
Thet agony returns,
And till my glasly tale is told,
This heart withinm me burns.

Biogragija Prima Levija:

Primo Levi rođen je u centru Torina 1919, u kući u kojoj će živjeti sve do smrti. Otac mu je bio inženjer elektrotehnike, dok se on bavio kemijom i radio kao stručnjak u tvornici sve do 1975, kad odlazi u penziju i isključivo se posvećuje literaturi. Autor je nekoliko knjiga o boravku u Auschwitzu i o svemu što se odnosilo na mučenje i na uništenja čovječje duše. Nakon 8 septembra 1943 pridružio se partizanima u Val d'Aosti. Potkazan, uhvaćen je od fašista iz Salòa na spavanju, sa još dvojicom drugova. Kao Jevrejin, upućen je u talijanski logor Campo Formio, koji preuzimaju nacisti i šalju ga u Auschwitz u februaru 1944. Ostaje sasvim slučajno živ: odolio je smrti od gladi i iscrpljenosti, jer mu je na gradilištu kemijske tvornice u kojoj je radio neki talijanski zidar potajno ostavljao hranu, a potom, kad su nacisti ostali gotovo bez kvalificirane radne snage, radi kao kemičar u laboratoriju iste tvornice. Upravo pred oslobođenje logora od Crvene Armije, u januaru 1945, kad su esesovci nastojali evakuirati i pobiti preživjele logoraše, Levi se razbolio te ga šalju u neku vrstu logorske bolnice.

Po povratku kući piše pjesme i objavljuje dvije knjige Zar je to čovjek? i Povratak. Cijelog života radi svoj posao, razmišlja i piše o preživljenom. Njegove knjige doživljavaju znatnu popularnost tek desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Nalazi se u bolnici upravo kad je njegova knjiga Periodički sistem bila prevedena na engleski i francuski jezik.

Početkom 1987 sudjeluje u polemici o tako zvanom "historijskom revizionizmu", koji nastoji dati drugačiju dimenziju nacističkoj krivici. Vrativši se kući iz bolnice završio je život samoubojstvom, kao i književnici, što su pisali o nacizmuu, Améry i Zweig.

Foto: Rackyross/Flickr

Preporučujemo