Dario Fo - In memoriam nobelovcu

Jučer, 13. 10. 2016, u 9 sati ujutro preminuo je Dario Fo, a istog dana stigla je vijest da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Bob Dylan. Novi Plamen piše omaž velikom književniku, sa kojim smo pre nekoliko godina objavili i izvrstan intervju.

Jasna Tkalec, 15/10/2016






Jučer, 13. 10. 2016, u 9 sati ujutro preminuo je Dario Fo, a istog dana stigla je vijest da je Nobelovu nagradu za književnost dobio Bob Dylan. Obe ove vijesti odjeknule su svijetom, jer su oba nobelovca iz književnosti nastupali „van kula od ebanovine“, izvan posvećenih i hosaniranih institucija kulture, štaviše, njihova umjetnost bila je s ovima u direktnoj opreci.

Vijest o smrti Daria Foa smjesta se proširila Italijom. Nobelovca „giulare-a ili, kako bi kazali u Bosni, julardžiju, komedijanta, i njegov ogroman glumački, spisateljski, režiserski pa i slikarski talenat, spomenuli su svi: od Predsjednika Republike, brojnih TV stanica, do novinskih izdanja i desnih i lijevih. Desnica mu je i nakon smrti zamjerila njegov desakratorski antiklerikalizam i odnos palikuće prema institucijama moći, pa i kulture, a nekadašnji list Komunističke partije, koja je odavno nestala, Unitàposvetio mu je dvije središnje stranice. Dariov sin Jacopo kazao je, kako je do prije nekoliko dana, njegov devedesetogodišnji otac još radio 10 sati na dan i održao turneju po gradovima Italije i ovog ljeta, a najobjektivniji su izjavili da je Dario Fo ljevici Italije, onoj institucionaliziranoj i onoj van institucija, davao godinama cijelog sebe.

Za uzvrat nije dobio ništa ni od institucija ni od talijanske ljevice, čak nisu uspjeli ni njega ni njegovu životnu suputnicu, glumicu Francu Rame, obraniti od najgorih nasrtaja fašističkih silnika i silovatelja, i to u doba kad je ljevica u Italiji nešto mogla i nešto značila, pa čak i nešto imala...

Što se tiče Boba Dylana, on je ostao iznenađen Nobelovom nagradom, ali nije uopće promijenio svoj program: otišao je da drži koncert u nekom Casinòuu Las Vegasu, pred strastvenim kockarima i oznojenim turistima. Službeno mišljenje kulturnjaka SAD-a, koje su prenijeli mediji, pomalo je naduveno: zašto Nobel tako kasno, pa njega u Americi već odavna drže velikim pjesnikom?

Davno su prošli dani, kad je pjesma Boba Dylana, dok je divljao rat u Vijetnamu, palila srca i umove dugogkosih buntovnika i djevojaka u minicama, a njegova kolegica istog jevrejskog porijekla kao i Bob, Joan Baez, pjevala: We shall overcome! No mi nismo owercome - nego smo poraženi do nogu. I to još mnogo prije pada Berlinskog zida. Mnogo je vode otada proteklo. Prvo je došla pobačena 1968. o kojoj, kao i mogućnostima koje je ona otvorila, mišljena ostaju podjeljena. Ubili su većodavna Pasolinija, koji je kritikovao tuču studenata i policajaca u Valle Giulia u Rimu, tvrdeći da su studenti sinovi malograđana, a policajci sinovi naroda sa bijednim plaćama. Kako je to izgledalo u Francuskoj pokazao je Bertolucci svojim čuvenim filmom: The Dreamers (Sanjalice).

U Njemačkoj su već tako davno, da se i zaboravilo, ubili Rudija Dutschkea,a Cohn-Bendit je postao junak medija turbokapitalizma i zagovornik ne samo njemačkih zelenih, već i općenito neoliberalnih stavova. Kao europarlamentarac zaradio je lijepe novce.

Godine 1986. napisao je „Kako smo samo voljeli Revoluciju!“A voljeli su je tako mnogo, da su odmah napustili i studentske i revolucionarne pokrete, čim im se pokazala perspektiva uredne (malo)građanske karijere unutar političkih partija i institucija.

Mnogo je vode protekle i odavno je umro i Stevo Žigon, koji je na Kolarcu recitovao Dantonovu smrt Buchnera: „Vi što ste donedavna stanovali po pariškim mansardama, a sad ste od Revolucije napraviliunosnu profesiju...

Metalski radnik i talentiran političar na čelu zemlje prvo je dao studentima za pravo, s njima je vrlo lijepo razgovarao Veljko Vlahović, što je nogu izgubio kao borac u Crvenoj Armiji SSSR-a, a onda su ih jednostavno slistili. U bivšoj zemlji, kao i svugdje drugdje. Socijalistička ili tobože demokratska vlast je uvijek vlast i ne da se vrijeđati ni prozivati odnedoraslih balavaca. To su im u Parizu, Rimu, Milanu, Firenzi, Beogradu, kao i prethodno u Americi, brzo dokazali pendreci policije.

No vlast nagrađuje poslušnike i potkazivače, što su neki od tada golobradih mladića brzo shvatili i učinili onako, kako je o poraženim revolucionarima iz 1905. napisao Isaak Deutscher: „/../pokajali su se, posuli glave pepelom i vratili se, kao razbludni sinovi, u pristojno društvo i roditeljskizagrljaj.“ Bilo je i takvih koji su ostali na putu vlastitog sna, lažne ili istinske revolucije, i završili tragično po sebe i druge, u Crvenim brigadama u Italiji ili u grupi Baader Meinhof u Njemačkoj, koja se samoprozvala Crvena Armija (RAF).

Dario Fo, vječna rugalica po onoj latinskoj ridendo dicere verum, mada je svih tih godina nasmijavao publiku Milana, Lombardije i svih okolnih regija i regiona, bio je decenijama pažljiv posmatrač društvenih pokreta i promjena, onih tragičnih i onih grotesknih. Njegov veliki scenski opus, napisan uz pomoć njegog najpouzdanijeg kritičara preko šezdeset godina, supruge France Rame, nije preskočio ni zaobišao ni jedan značajan društveni događaj ili promjenu.

O Cristoforu Colombu

Ne volim pisati o ličnim doživljajima, ali ipak ostala mi je zauvjek u sjećanju Foova predstava : „Isabella, tre caravelle e un caccaballe“ (Izabela, tri karavele i jedan lažov) - tragikomična historija o otkriću Amerike Cristofora Colomba. Sjedili smo mi studenti na galeriji Teatra della Pergola, u Via della Pergola, u Firenzi. Bilo je to baš 22-og novembra 1963. Odjednom je Dario Fo spustio zavjesu, te izašao ispred nje i kazao: „Ubijen je John Kennedy, Predsjednik SAD-a.“ Prvi impuls bio je da se radi o nekom komedijantskom triku s obzirom na komedijantsku predstavu, no Foovo ozbiljno lice i još ozbiljnije riječi uvjerile su nas da se radi o istini. Da li je tada sve počelo u Americi ilisve – što je moglo biti drugačije i bolje – prestalo, teško je reći. Istina je da je Kennedy započeo Vijetnamski rat, ali i da je bio i velika nada za takozvani demokratski svijet. Misli i zahtjevi šezdeset i osme u daljnjih su pet godina, što ih je dijelilo od studentske revolucije, upravo dozrijevali.

A Fo je i Franca Rame pisaali su i igrali: „La signora è da buttare” (Gospođu treba baciti), što se odnosilo na potrošačkodruštvo. Franca Rame se u plavoj haljinici, još vrlo lijepa i privlačna, ljuljala na ljuljašci. Tako Signoru nisu bacili, ona se dopadala svima, ma koliko protiv potrošačkog društva grmio Pier Paolo Pasolini i nazivao ga gorim od fašizma i zato se danas Tržni centri množe poput gljiva, sve veći iblještaviji i sa sve golemijom ponudom roba, iako ljudi imaju sve manje novca, a hiperprodukcija izaziva ratove. Hvala bogu, i njih imamo u izobilju.

Zatim je došlo „Settimo, ruba un po' meno!“ (Sedma - božja zapovjed prim.aut. - kradi malo manje!), što i dalje ostaje pusta želja, pa čovjeku dođe da zaziva one, koje se ne smije ni imenovati, kao na primjer Staljina. U to bi ih vrijeme, zbog krađe, kad bi ih u poslovima, gdje se vrtio golem državni novac, uhvatili na djelu, streljali...Da se to danas primjenjuje trebalo bi postrelati cijelu jednu metropolu. Na sreću već se odavno odustalo od kažnjavanja lopova, a lopovluk im se ne može lako ni dokazati.

Potom, kad se krajem sedamdeseth već osjećaju nagovještaji krize, Fo piše: „Non si paga, non si paga...“ Predstavu koju je pod imenom : „Ne plaćemo, ne plaćamo!“ ovdje režirao već odavna pokojni Bogdan Jerković, a igrala Marija Dragović. Danas, kad čovjeka počnu zasipati svi ti računi dođe mu da poviče, kao i Dario Fo: „Ne plaćamo! Ne plaćamo!

Zatim ga je njegova najveća predstava, sa vlastitomom živopisnom scenografijom: „Mistero buffo" (Smiješan misterij) na lombardskom dijalektu, s urnebesnim ruganjem klerikalizmu, proslavila širom svijeta. Mistero buffo slijedi cijeli niz skečeva iz apokrifnih hagiografija, života svetaca, sjajno napisanih i kolosalno odglumljenih, što mu je stvorilo naravno niz neprijatelja u vlastitoj zemlji u prvom redu, a jednom su na neku repliku zviždali zbog svetogrđa i u zagrebačkom ITD-u.

Žrtvovanje Isaaka

Kakvog su stila ti skečevi podsjetio me jedan nedavno ponovljen skeč o Abrahamovooj žrtvi sina, koju izvodi sam Fo sjajno. Isaakova žrtva poznata iz starog dijela Svetog pisma iz Foovih ustiju zvuči ovako. „Ma zar zaista, o Bože moj, moram učiniti to užasno zlodjelo?! Zar da sina svog zakoljem kao jagnje?“ A đavo skakuče oko božjeg uha i šapuće: „Neka ga ubije, neka ga ubije!“ A Abraham će: „O Bože moj, zar baš moram?“ – „Moraš!“ - ljutito će bog. Nema se kud i Abraham će Isaaku: -„Hajdemo, dušo u planinu.“ A Isaak: „Baš mi se nešto ne ide, oče, umoran sam“. Ovaj će, nervozno: „Nemoj mi se protiviti!“ Kad su došli na vrh brda i Isaak spazio nož, povikao je: „Nemoj, oče!“ A Abraham će bogu: „Moram li?“ – „Moraš!“, povika bog, a đavo se veseli. I zgrabi Abraham Isaaka za kosu, povuče mu glavu nadole i zamahnu nožem. Tu se iznenada stvori anđeo Gabriel i na pola puta zadrža Abrahamovu ruku. Abraham se silno obraduje i strča s brda. A nesretni Isaak, koji je ostao na vrhu i polako dolazio k sebi, zgrabi kamen, zavitla ga u očevu glavu i pogodi ga. – „Joj, ko me to udario? - poviče Abraham, trljajući čvorugu. - Gle, koje li čvoruge! Boli me! Zar si ti to ičinio, Isaače?“ - Da ja sam. Da naučiš, oče, da je sve što dolazi odozgo dar!“

Politički komadi i tekstovi uz muziku

Groteske je pratila muzika, pa su nastale vrlo popularne pjesme, na primjer sa Enzom Jannacci: „Vengo anchi io! No, tu no!“ (Dolazim i ja! Ne, ti ne!) ili ozbiljna i politički angažirana predstava (i ploča) „Ci ragiono e canto“ (Razmišljam i pjevam). Foovi komadi pratili su život i bili su uvijek žestoko politički angažirani protiv moći i moćnika, a na strani žrtve. Na taj način nastaje mnogo puta ponavljana i u zagrebačkom u ITD-u predstava „Slučajna smrt jednog anarhiste“ ili talijanski: „Morte accidentale di un anarchico“, moždanajigranija predstavaa Foovog političkog teatra. Radilo se o događajima nakon eksplozija bombi na Piazza Fontana, u Milanu, kad je policija izgubila glavu. Umjesto fašista, koji su evidentno podmetnuli tu nesretnu bombu, a ovoj će nažalost uslijediti i druge, policija hapsi anarhiste, željezničara, Pinellija i baletana, Valpredu. Pinelli, ubijen od nespretnih policajaca, pada sa sedmoga kata u policijsko dvorište puno novinara. Raspravama o tom nemilom slučaju nema kraja ni dan danas. Valpreda, koji je dosta odsjedio u zatvoru, oslobođen je s punom formulacijom nevinosti, a krivci nisu nikada otkriveni. Na Piazza Fontana u Agrarnoj banci smrtno je sradalo tog 12 decembra 1969. 17-oro ljudi, a ranjeno ih je bilo 88.

Događaj je imao i žalosne posljedice. Ubijen je zbog Pinellivije smrti inspektor Calabresi, za što je optužena organizacija Lotta Continua, i jedan od njenih vođa, Adriano Sofri, koji se zatim iskupljivao od buržoaskog društva neprekidno odlazeći u Sarajevo za vrijeme opsade tog grada devedesetih godina prošlog stoljeća, šireći istine i poluistine o ratu u Bosni.

No vratimo se Pinelliju i priči o njegovoj smrti, što ju je Dario Fo smjestio u prve godine dvadesetog stoljeća u SAD-u, kad je tamo policija ubila anarhistu Andrea Salseda. Komesar policije, što ispituje anarhistu, zove se Poprekosjedim, jer je policija u Milanu bezočno tvrdila, kako je Pinelli slučajno pao, jer se nalazio blizu otvorenog prozora. Kasnije je Dario Fo s Francom Rame osnovao Crvenu pomoć zanevino optužene anarhiste, a sedamdesetih godina, čuvenih olovnih godina u Italiji, našla se iza rešetaka sva sila ljudi, optužena često za zločine, koje nije uopće počinila, te je Crvena pomoć bila više nego neophodna, a sadržavala je i pravnu podršku.

Osim političkim i antiklerikalnim teatrom Dario Fo se bavio i opernim teatrom, tako je 1978 postavio predstavu s čuvenim dirigentom Claudijem Abbado na muziku Stravinskog Histoire du soldat, s kojoom je dospio i do milanske Scale, a godine 1980 davao je u Parizu Histoire du tigre et autres histoires (Priča o tigru i druge priče), a zatim je uprizorio u Amsterdamu Seviljskog brijača, a 1987. Rossinijevu operu Talijanka u Alžiru (L'Italiana in Algeri), s kojom je debitirao u Parizu u Opéra Garnier,a potom obišao je Italiju.

Kad je već riječ o bel cantu nezaboravna je njegova nedavna uloga Meneghinija, supruga Marije Callas, u istoimenom komadu i TV filmu. Marija Callas živi za operu i operna je pjevačica najljepšeg glasa. Kad smršavi, glas je ponekad izdaje, ali nadoknađuje to glumom. Slučajno se upoznaje s Aristotelom Onassisom, čovjekom basnoslovno bogatim, Grkom, kao što je i ona, sumnjive prošlosti. Ludo se zaljubljuje u Onassisa, napušta Meneghinija, a Onassis ženi Jacky Kennedy i ostavlja Mariju u Parizu samu, slomljena srca i uzdrmane karijere. Čuveni glas, Maria Callas, umire relativno mlada i sasvim sama. Kad su Meneghiniju uMilano stigli svi sanduci s dragocjenostima, obavijest o ogromnim svotama novca na računima u Parizu i u New Yorku, kao i potvrda da je u tim gradovima naslijedio dva velika Marijina stana, Meneghiniju, kojeg sjajno glumi Fo, pozlije. Ubrzo nakon toga umire, u nadi da će sad na drugom svijetu opet sresti Mariju, a doktor izjavljuje: „Umro je od sreće.“

Nobelovac

Kad je 1997. dobio Nobelovu nagradu Dario Fo nije umro od sreće, već je cijeli ne mali iznos namijenio u dobrotvorne svrhe - unesrećenima. Nikad se nije prestajao boriti za ono što je smatrao pravednim i potrebnim, pa se borio i za depenalizaciju lakih droga, što mu je navuklo na glavu ogromnu mržnju onih što smatraju da se protiv droge treba boriti isključivo policijom i zakonom. Mržnja klera i bigotnih katolika na Daria Foa nije bila manja nego na Francu Rame, a tek mržnja fašista! Ona je 1973. dovela do provale i razaranja njihovog milanskog stana, te do otmice France Rame, koju su premlatili i silovali. No ogromnu vitalnost Foa i Rame i njihov stvaralački duh, kao i inovativni genij ništa nije moglo slomiti. Možda su jedine tri tužne godine u životu Daria Fo bile ove posljednje tri godine, od smrti supruge France, za koju je Fo smatrao – i dalje ostajući ateist – da ga stalno prati i da mu pomaže.

Više od šest decenija proživljenih sa Francom, koju je upoznao 1950 i koja mu je rodila sina Jacopa, bile su za Foa godine neprekidnog stvaralačkog rada, uz suradnicu i glumicu, koju niko i ništa nije moglo zamijeniti. Franca Rame je kćer glumaca, a ovi su opet pripadali porodici talijanskih profesionalnih putujućih glumaca. Commedia dell'Arte bila im je u krvi i to se u radu Foa i Rame uvijek osjećalo.

Fo potiče iz familije željezničara iz malog lombardijskog grada Sagnana u kojem je rođen 1926. godine. Mali gradovi Lombardije, djed i baka, mali ljudi, živjeli su sa malim Dariom u sretnoj porodici, koju su posjećivali lutajući pjevači, glumci i pripovjedači. Zato je Dario Fo više no za poznate teatre volio raditi za mase, nastupati na trgovima, gotovo na ulici i u sasvim malim mjestima. Njegov pristup jeziku, a naročito dijalektu,je osebujan, a naročito je u Mistero Buffo stvorio poseban vlastiti jezik, mješavinom svih lombardskih dijalekata i Foovih kovanica.

Dario Fo i ljevica

Riječ, kao i mimika i pjesma, bili su njegovi bojni konji, sve do jučerašnjeg kraja. Jer njegova umjetnost nije imala kraja, niti je posustajala, kao ni njegov angažman na ljevici. Nitko talijanskoj ljevici nije dao viiše no Fo, ne tražeći ništa. Ljubav s Komunističkom partijom brzo je završila, čim su komunisti, kao i bigotni klerikalci, htjeli cenzurirati njegove tekstove. Kao mlad završio je na Breri slikarsku akademiju (Accademia delle Belle Arti di Brera), ali se prije no slikarstvom počeo baviti teatrom i televizijom, recitirao u dijalektu i odmah napao na moć i vlast. Izletio je s televizije i posvetio se teatru i stvaranju vlastitih predstava.

Mnogobrojni neprijatelji zamjerali su mu čak i poslije smrti mnogo štošta: da je kao šesnaestogodišnjak bio član vojnih škola Republike iz Salòa.No, bio je maloljetan i učinio je to iz dva razloga: da ga ne deportiraju u Njemačku i da zaštiti oca partizana. Njegovo srce neumorno je udaralo na lijevoj strani i za ljevicu kroz sva ta duga desetljeća u kojima je talijanska ljevica doživjela apoteozu i propast.

No Dario Fo i Franca Rame išli su nepokolebljivo svojim putem. Zamjerili su mu i pristajanje uz Grillovu partiju Cinque Stelle, no netko je dobro objasnio: Fo je bio prvenstveno borac protiv institucija sistema, a za pravdu malih ljudi. Da je poživio još koju godinu, napustio bi i Grilla, kolegu po struci, jer se njegova partija institucionalizira. Kao neko dijete vjerovao je u mogućnost pravde i istine za obične ljude, za koje je i pisao svoje tekstove. Iskonski je mrzio vlast i moć i sve što je nametnuto odozgo. Kad bi netko zapalio šibicu, pritrčao bi mu, u nadi da će taj zapaliti i oboriti silu i nepravdu.

U obrazloženju Nobelove nagrede je stajalo: „Jer je sljedeći tradiciju srednjevjekovnih komedijaša, ocrnjivao moć i vraćao dostojanstvo ugnjetenima“. A Fo je odgovorio: „Sa mnom su htjeli nagraditi ljude teatra“.

A Predsjednik Republike Italije, Mattarella, kazao je, opraštajući se od Foa: „Izgubili smo velikog umjetnika i čovjeka!“

Foto: EdoardoFornels/Flickr

Preporučujemo