Tragom ljevičarskog pristupa nadzoru

Ako smo zaista postavili tehnologiju kao svetinju onda je sasvim jasno da bi položaj ljevice trebao da bude takav da postavlja pitanje od kakve su vrijednosti informacione tehnologije za zdravu kulturu i vitalan politički život, ako su već opće prihvaćene i promovisane kao lijek za sve probleme.

Ernad Halilović, 10/09/2016






Sredinom osamdesetih, prije nego je internet pokrenuo masovnu tranziciju prema informacionom dobu, američki historičar Theodore Roszak je napisao pravovremenu kritiku ideološke hegemonije koju tehnokratski sistem uspostavlja tehnološkim determinizmom. Roszakove primjedbe su se zasnivale na tome da je apsurdno promovisati proceduralno rezonovanje u sferi politike jer svijet ne može biti uprošćen kroz jednostavna pravila koja trebaju da kao digitalni signal, kroz binarnu gramatiku, opisuju kompleksnost ljudske misli i društvenih dinamika - stvarajući tako kvantifikovan svijet pogodan za informaciono modeliranje i apliciranje procedura za statističko zaključivanje.

Skoro tri decenije poslije, suprotno opsesiji tehno-kapitala da se teorija Murovog zakona predvidljivog eksponencijalnog rasta mogućnosti hardvera aplicira na život van kompjuterskog inžinjeringa, Roszakova misao je sve osim zastarjela. O politici i ekonomiji se više nego ikad govori u formi koncepata iz kompjuterskih nauka što stvara kulturu agenata koji razmišljaju kroz jedinice i nule te tako onemogućuju zbiljski novu misao. Kako, unutar ovog sistema, skrenuti pažnju na paradoks takvog napretka na način koji ne negira korisne strane informacionih tehnologija je pitanje na koje je Roszak dao odgovor fokusirajući se na kritiku filozofija racionalizma Descartesa i empirizma Bacona u svrsi služenja interesa tehnokratske elite, ali autorova ponuda rješenja praktičnih dilema je izostala. Ako je paradoks tako prisutan u dijelovima svijeta koje vode u tehnološko-inovatorskom smislu, šta je sa idejom informacionih tehnologija u svrsi napretka drugdje?

Ovaj tekst je kratki rezime prijetnji po slobodarska nastojanja uzrokovanih informacionim tehnologijama kao medijem i ponuda strateških ciljeva ljevice za koje se valja zalagati unutar sistema.

Digitalni Panoptikon

Najveći podsticaj za razvitak informacionih tehnologija dolazi od industrijsko-vojnog sektora koji vidi korist u racionalno organizovanom, discipliniranom i krajnje dehumaniziranom radnom mjestu. Razlog je dakako mogućnost superiornog nadzora i kontrole, sličnog konceptu Panoptikona utilitarističkog filozofa Jeremy

Benthama koji je dizajnirao takav zatvor gdje stražar može da nadgleda zatvorenike bez da su oni svjesni stražarevog pogleda. Popularizirajući koncept Panoptikona, Michel Foucault je pisao o modernim načinima kontrole bez upotrebe okova i šipki za vladanje već kroz hijerarhijske sisteme institucija, efektivno praveći zatvorenike od slobodnih ljudi. Način na koji tehnologija ubrzava taj proces je centralizacija ogromnog broja podataka i razvijanje naprednih alata za analiziranje i korelaciju podataka sa individuama, maksimizirajući nivo nadzora u sistemu gdje se individue eksplicitno ne ispituju već samim svojim postojanjem beskompromisno predaju informacije o sebi.

Potrošački servisi i proizvodi tipa društvenih mreža, elektronskih čitača, pametnih telefona i dr. su omogućili takvu nesmotrenu predaju privatnosti. Postavljanjem ovakve definicije tehnologije kao spasioca civilizacije, čitava konzervativizacija onoga što smatramo intelektualnom i slobodnom mišlju je otpočela. Tako pokreti kao Quantified Self okupljaju grupe tehno-utopista koji volonterski uzimaju udio u mjerenju svakog aspekta svog života - od fizičkih do psihičkih indikatora - i te podatke dijele sa drugima, omeđujući dijalektiku fenomenološkim učitavanjima koja ignorišu bilo kakvo suštinsko propitavanje ljudskih uslova života i okoline. Iako je pokret započet kao osobni pothvat dvojice novinara Wired-a, malo vremena je trebalo da se pojave afirmirajući članci o kompanijama, kao Tesco ili mnoštvu drugih kompanija, koje apliciraju koncepte za što kvalitetnije cijeđenje radništva. Nisu čudni ni slučajevi kao tokom posljednje agresije Izraela na Palestinu iz novembra 2012. kada je PR odsjek izraelskih odbrambenih snaga razvio solucije za širenje svoje propagande gdje se nagrađivao imaginarnim poenima i titulama svako ko bi bio aktivan u širenju pripremljenog materijala, kao da su argumenti za ubijanje civila bolje poduprijeti određenom kvantifikovanom popularnošću propagandnog materijala.

Foucault direktno povezuje ovakvu akumulaciju informacija sa akumulacijom kapitala. Nemoguće je riješiti pitanje akumulacije ljudi u kapitalističkom sistemu bez da je to popraćeno sa sistemom koji ih može racionalno održavati i koristiti. Obrnuto od toga isto važi, dakle, da su tehnike efikasnog iskorištavanja ljudi direktno ubrzale akumulaciju kapitala. Iz toga, kapitalistička ekonomija koja je zasnovana na ovakvim tehnikama vladanja je primjenljiva na razne institucije, režime i aparate jer u svom svakodnevnom dodiru sa ljudima ne odražava neku posebnu ideologiju već “racionalizira” potrebu za skupljanjem informacija u navodnom interesu čovjeka, iako je kičmeni stub svega toga ugnjetavačka ideologija. Panoptikon je samoodrživi sistem u službi centralnog upravljačkog tornja.

Skupljanje informacija se obrazlaže razlozima od zaštite djece od neprimjerenog sadržaja i kvalitetnijeg korištenja raznih proizvoda, pa do šizofrenih i fašističkih razloga u svrsi održavanja nacionalnog interesa. Krajem prošle godine je u Rusiji potpisan zakon koji omogućava vladi da zabrani pristup bilo kojoj web stranici te da, zajedno sa tehnologijama razvijenim u KGB-u tokom osamdesetih i devedesetih, koristi alate za potpuno kopanje po internet komunikacijama. Ono što je važno jeste da je ovakav potpuni nadzor legaliziran i da je to trend u svijetu. SAD koriste slična pomagala za identifikaciju disidenata dok je istraživanje sa Harvarda iz jula prošle godine pokazalo kako se Kineski aparat cenzure brine da se građani ne okupljaju u grupe koje omogućavaju razmjenu mišljenja i dijalog, nebitno jesu li one za vladu ili protiv nje.

Tehnologija potrebna za ovakav nadzor se razvija od profita industrije i državnog poreza utopljenog u vojne svrhe. Tako u njoj interes vidi i državni i privatni sektor. Njemački Die Linke je pred Bundestagom 2012. predstavio listing tendera dodijeljenih privatnim kompanijama od ministarstva unutrašnjih poslova za projekte koji imaju veze sa sistemima upravljanja i ubiranja privatnih podataka građana - veoma osjetljivim podacima dostupnim po pravilu samo državi. Na istom principu se širom svijeta razvijaju tehnologije nadzora, naime, na uzajamnoj podršci javnog i privatnog sektora. Tako je recimo saradnja između Disney zabavnih parkova i vlade SAD-a u automatskom prepoznavanju lica u videima poznata. Identifikacijom slobode u tehnologiji, građani se obmanjuju oko toga ko ustvari ima pristup njihovim podacima i iz kojih razloga.

Ako se Digitalni panoptikon ne može svesti samo na državu ili korporaciju, tako ljudske slobode nisu ugrožene samo u sferi nejasnog termina privatnosti. Evidentno je da je nedavno samoubistvo aktiviste za besplatan pristup univerzitetskim istraživanjima i drugim informacijama plaćenim od poreza - Aarona Schwartza - pojava koju trenutni sistem isprepletenih interesa komercijalnih lobista i obavještajnih agencija generira. Istraživanja Washington Posta su pokazala da na protuterorističkim programima u SAD radi više

privatnih nego državnih agencija. Sloboda govora, kretanja i mišljenja se smatra radikalnom izvan dopuštenih granica Panoptikona a pristup znanju, čije je stvaranje plaćeno od poreza, dostupno preko transakcijskog odnosa sa privatnim sektorom.

Informacione tehnologije kao nepromjenljiva realnost

Međutim, jednostavno odbiti bilo kakav nadzor ili skupljanje informacija je poprilično uzaludna ideja danas. Praćenje je s internetom postalo suviše slojevito gdje je i tehnički stručnim nemoguće ostati anoniman u potpunosti. Hakeri sve češće bivaju hapšeni usprkos dobrom zataškavanju tragova, dok obavještajne agencije nikad nisu dublje prodirale u privatnost građana.

Pored toga, negirati ulogu države u nadzoru advokaturom protiv agregacije informacija je loše. Naime, takve akcije samo impliciraju suverenost privatnog sektora koji će i tako imati podatke iz “komercijalnih” razloga. Tako bi državni aparat nastavio gubiti na važnosti, što apsolutno ide na ruku tehno-libertarijanskoj sekti pogotovo u našoj koloniziranoj regiji. Veoma je lako zamisliti argumente koji bi vodili ka deinstitucionalizaciji tekovina ljevičarskih pokreta ukoliko bi se takve ideje uzimale kao doista progresivne.

Theodore Roszak tvrdi da se čovječanstvo mora suočiti sa neprijatnom istinom o ogromnom potencijalu informacionih tehnologija u rušenju demokratskih vrijednosti, pogotovo kada se računar predstavlja kao živi misleći um, imun na sve mane u ljudskoj misli. Ovakav stav je, čini se, kvalitetna polazna tačka za razmišljanje o ljevici i informacionim tehnologijama ali i jednostavno nezaobilazna činjenica. Američki pravnik Neil Richards tvrdi da smo mogli živjeti u društvu koje je izlučilo ovakav nivo nadzora jer su sve negativne misli bile potisnute u naučno-fantastične svijetove i totalitarne države. Za njega je najveći problem ovakvog nadzora to što onemogućava slobodu u eksperimentisanju sa novim, kontroverznim ili devijantnim idejama. Za odbranu slobode je potrebno razviti ono što je nazvao “intelektualnom privatnošću”. Slično tome, nesputani nadzor pravi veći disparitet između onog u kontrolnom tornju Panoptikona i subjekta u ćeliji. To šteti na brojne načine: diskriminacijom, prisilom ili selektivnim utjerivanjem gdje se zatvorenici-građani mogu goniti ili ucjenjivati iz razloga nevezanih sa svrhom nadzora.

Richards tvrdi da je bitno usmjeriti snagu ka borbi sa nadzorom kroz legalni sistem. Principi kojim se treba voditi, i koji su definitivno u skladu sa interesima ljevice, jesu da nadzor prevazilazi privatni/javni sektor, da tajno nadgledanje nije legitimno, da totalni nadzor nije legitiman te jednostavna činjenica da je nadgledanje štetno. Jedna studija, finansirana od Europske unije, pokazala je da sveprožimajući nadzor naginje ljude ka pravljenju odluka koje su sukladne sa mainstream očekivanjima. To je upravo poenta Foucaultove teorije Panoptikona kao i onoga što sociolozi Zygmunt Bauman i David Lyon zovu “likvidni nadzor” - svjesni pristanak na praćenje i participaciju u nadzoru kroz nošenje uređaja sa GPS-om u našim džepovima iako to nije naredba bilo kakvog autoriteta.

Djelovati sistemski

Ako smo zaista postavili tehnologiju kao svetinju, kao što je tvrdio francuski filozof Jacques Ellul, onda je sasvim jasno da bi položaj ljevice trebao da bude takav da postavlja pitanje od kakve su vrijednosti informacione tehnologije za zdravu kulturu i vitalan politički život, ako su već opće prihvaćene i promovisane kao lijek za sve probleme. Opremiti svakog školarca sa uređajem očigledno nije urodilo plodom - upravo suprotno - već svakodnevno patimo od bolesti koje su društvene i političke prirode.

Ako pogledamo prostor bivše Jugoslavije možemo vidjeti paradoks u raznim događajima sponzorisanim novcem korporacija, zapadnih vlada ili međunarodnih neprofitnih organizacija gdje se govori o tehnologiji kao rješenju za transparentnost vlada, odgovornosti političara i uređenju političkom sistema ignorišući hronični nedostatak demokratskih institucija koje bi trebale da promovišu volju naroda a ne stranog kapitala ili interesa domaćih kleptokrata. Tehnologija postaje apstraktna dimenzija u kojoj je sve moguće klikom ili pogledom na upadljivu vizualizaciju irelevantnih podataka dok nevladine organizacije postaju samo afirmirajući element statusa quo fokusirajući svoje “kritike” na sterilan, neutralni i krajnje apolitičan način bez ponude ikakve realne političke alternative.

Strukturalni problemi se neće riješiti kroz informacione tehnologije. Veoma je lako upasti u priču o decentraliziranim sistemima i važnosti aplikacije takvih koncepata na reprezentativne organe naroda a izgubiti iz vida da je sistem opresije i nadzora jako dobro centralizovan i da upravo on proizvodi tu retoriku. Jasno je da vizija Interneta treba ličiti na decentralizovani sistem autonomnih servisa ali naivno je stavljati imperativ na takve ideje kada nisu popraćene osnovnim demokratskim vrijednostima u institucijama na terenu. Tako informacione tehnologije jesu medij za poruku već postojećeg saveza ljevičarskih organizacija ili partije, čije je djelovanje koherentno i autentično, nikako pojedinačne kampanje iza kojih ne stoji niko do pojedinačnih haktivista.

Veoma je jasno kakav se imidž želi praviti od zviždača tipa Manninga i Snowdena. Takva prilika “usamljenih heroja” apsolutno odgovara dominantnom sistemu jer potvrđuje njegovu legitimnost u gonjenju jer su prekršili pravila već spomenutog Panoptikona kao pojedinačni delikventi. Bitno je tu vidjeti kako je organiziranje od ključne važnosti za sistemske promjene a rascjepi od strane pojedinaca veoma rizična i strategija sa slabom kičmom i potporom, ali ipak neophodna za pomake.

Theodore Roszak tvrdi da je idealna vrsta kompjuterske pismenosti ona koja ističe koliko malo je potrebno informacionih tehnologija da čovjek razvije sposobnost autonomnog razmišljanja. Ljevica bi trebala da podržava konstruktivne pokrete tipa zaštite slobode mreža, otvorenog i besplatnog softvera, otvorenog pristupa svjetskom znanju i slično ali kroz prizmu čisto alata koji olakšavaju i ubrzavaju razvijanje demokratske vizije na terenu, nikako determinističkih shvatanja neminovnosti postojanja takvih tehnologija za kvalitetnu organizaciju političkog života i kulture. To nije paradoks progresa već poziv na korištenje informacionih tehnologija i partnerstva sa konstruktivnim pokretima u svrhu mijenjanja stanja u opipljivom svijetu prije svega.

Ljevica treba da se zalaže za ekosistem servisa baziranih na informacionim tehnologijama na tragu misli Jurgena Habermasa i njegovog koncepta javne sfere - participativnog polja za razmjenu znanja, ideja i mišljenja van autoritativnih aparata. To jednostavno znači izbjegavanje bilo kakvih ostrašćenih projekata koji ne vode nikakvom osviještavanju o krucijalnim klasnim slobodarskim pitanjima pa tako ni promjenama već padu u zagovaranja koja kao svoj rezultat u najboljem slučaju imaju prijedloge koji su tek zakrpe, u NVO stilu, na ionako nefunkcionalne sisteme.

Foto: Curtis Carder/ Flickr

Preporučujemo