Sindikati u Francuskoj

Historijski, postoji pet velikih sindikalnih saveza, dobro ukorijenjenih u sve ekonomske sektore, to su: CGT (Confédérationgénérale du travail), CFDT (Confédération française démocratique du travail) CGT-TO (Confédération générale du travail – Force ouvrière), CFTC (Confédération françaias des travailleurs chrétins) i CFE-CGC (Confédération françaisede l'encadrement –Confédération générale des cadres).

Lionel Fulton, 06/09/2016






Sa svega 8% radničkog članstva u sindikatima, Francuska se postavlja u zadnji sindikalni ešalon u Evropi. Francuski sindikalni pokret čini nekoliko sindikata, koji predstavljaju međusobnu konkurenciju, u pogledu regrutiranja članova. Najvažniji sindikati su: CGT, CFDT,FO zatim CFTC i CFE-CGC. Unatoč slabom sindikalnom organiziranju te podijeljenosti sindikalnog pokreta, francuski sindikati su zbog velike potpore zaposlenih, neovisno o njihovoj učlanjenosti u sindikat, sposobni mobilizirati veliki broj radnika.

Prema podacima nacionalne ankete, koja je provedena u Francuskoj tijekom 2001. i 2005[1] godine, sindikati mogu računati na 1,8 milijuna sindikalno organiziranih građana, što predstavlja 8,1% aktivne populacije. Sindikati broje gotovo 400.000 članova[2], jer osim navedene skupine, okupljaju i određeni broj otpuštenih i umirovljenih radnika. Prema Bazi podataka o sindikalnoj organiziranosti građana, ICTWSS, prosječan broj članova sindikata u Francuskoj za 2008.g odinu iznosio je 7,6%[3].

Historijski, postoji pet velikih sindikalnih saveza, dobro ukorijenjenih u sve ekonomske sektore, to su: CGT (Confédérationgénérale du travail), CFDT (Confédération française démocratique du travail) CGT-TO (Confédération générale du travail – Force ouvrière), CFTC (Confédération françaias des travailleurs chrétins) i CFE-CGC (Confédération françaisede l'encadrement –Confédération générale des cadres). Danas su sve navedene organizacije priznate kao reprezentativnena nacionalnom nivou. Taj im status daje automatsko pravo na pregovaranje te predstavljanje kandidata na izborima (daje im izborno pravo, koje se odnosi na kadrove CFE-CGC). Osim prethodno navedenih sindikata, postoje još i sindikati poput, FSU, UNSA i Silidaires (Solidarni). Neovisno o njihovom utjecaju, ovi sindikati nemaju pravni status „predstavničkih“ organizacija, iako mogu zahtijevati od organa pravosuđa da im, u specifičnim slučajevima, taj status dodijeli.

Takvo sindikalno stanje je nepromijenjeno od 1965. godine, međutim prema novom zakonu koji je donesen u augustu 2008. godine, postavljaju se novi kriteriji vezani uz sindikalno predstavljanje za svaki sindikat na nacionalnom nivou pojedinih struka ili vrsta poduzeća. Prvi puta zakonodavac koordinira status sindikata koji imaju pravo predstavljanja i utvrđuje potreban minimalni broj članova na glasovanju unutar poduzeća. Neovisno o komitetu poduzeća i delegatima koji predstavljaju zaposlene u malim poduzećima. Uostalom, u poduzećima s manje od 10 radnika, u kojima ne postoje navedene strukture, radnici prema novom zakonu, mogu glasovati svake četiri godine za bilo koji sindikat po vlastitom izboru za vrijeme organiziranja regionalnih izbora (odredba je donesena u oktobru 2010.).

Sukladno novom zakonu, kako bi se sindikate smatralo službenim predstavnicima, moraju osvojitinajmanje 10% glasova na nivou poduzeća, 8% na nivou struke i 8% na regionalnom nivou. Glasovi koji bi trebali služiti kao baza izračuna, su glasovi osvojeni prilikom prvog kruga izbora na kojima isključivo sindikati mogu predlagati kandidate. Samo u slučaju da manje od polovice birača, koji imaju pravo glasa, izaberu predložene kandidate, može se organizirati drugi krug glasovanja. U tom slučaju, u drugom krugu, mogu sudjelovati i kandidati koje nije predložio sindikat.

Još se ne zna hoće li novi mehanizam dovesti do gubitka statusa predstavničke organizacije za određeni broj sindikata na nacionalnom planu, ili će naprotiv, omogućiti ostalim sindikatima, ostvarivanje toga statusa. Prema najnovijim statistikama, koje se odnose na komitete građana (2005.-2006.), samo dva predstavnička sindikalna saveza, odnosno dvije konfederacije, nisu uspjele dosegnuti izborni prag od 8%, to su CFTC sa osvojenih 6,8% glasova te CFE-GU sa 6,5% glasova. Ove se brojke odnose na oba kruga glasovanja. Navedena dva sindikalna saveza postigla su, navodno, bolje rezultate u prvom krugu, na kojima nisu bili prihvaćeni kandidati, koji nisu bili predloženi od strane sindikata. Ti su kandidati osvojili ukupno 22,6% glasova. Osim toga, sindikalni savez CFE-CGC siguran je kako uživa status predstavničke organizacije za kadrovsko osoblje na nacionalnom nivou, jer zakonodavstvo dozvoljava da predstavnici te radne kategorije budu vrednovani posebno. Za vrijeme izbora 2005.-2006. bilo je pojedinih izdvojenih predstavnika konfederacije CFE-CGE, koji su dobili široku podršku od 25,6 % glasova. Sindikati, koji možda ne bi mogli dobiti taj status, su sindikati koji trenutno ne pripadaju niti jednom sindikalnom savezu, koji trenutno uživaju predstavnički status, a na nacionalnom planu oni su na izborima 2005.-2006. dobili 8,2% glasova. Međutim, taj rezultat dijele s manjim organizacijama, među kojima su UNSA i Solidaires (Solidarni).

Novi zakon o predstavljanju neće u potpunosti stupiti na snagu, na nacionalnom i strukovnom nivou, prije augusta 2013. Međutim, na nivou poduzeća, taj će se zakon primijenjivati od sljedećih izbora. Tako su već, na primjer, FO, CFE-CGC i CFTCna izborima za komitete poduzeća SNCF koji su održani u martu 2009. izgubili status predstavničkih sindikata na nivou poduzeća, dobivši manje od 10% glasova.

Savezi sindikata žestoko konkuriraju jedni drugima. Ipak argumenti, kojima se potkrepljuju njihove razlike nisu uvijek sasvim jasni. Stoga se često primjećuje jaz između političke orijentacije sindikalnih vođa i članova njihovih sindikata.

Među tri najveće konfederacije CGT često zauzima najborbenije stavove u političkim pitanjima, kao i u pitanjima koja se odnose na industriju. Međutim, čak niti ona ne primjenjuje dosljednu politiku opozicije. U programskoj orijentaciji, prihvaćenoj na Kongresu tog saveza 2006.godine, zaključuje se kako sindikalne organizacije moraju „djelovatii zahtijevati, predlagati i pregovarati, pružati otpor i izgrađivati“. No, sama CGT nije više bliska historijskom političkom savezniku, Komunističkoj partiji. Programska orijentacija, koja je izglasana na kongresu 2003. dala je smjernice prema kojima taj savez sindikata mora uspostaviti odnose sa svim političkim partijama „isključujući svaku mogućnost podrške ili zajedničkog učešća u bilo kakvom političkom projektu“.

Iako je ranije surađivao sa CGT i ostalim sindikalnim organizacijama, SFDT se u prošlosti pokazao disponibilnijim za kompromise s vladom. To se najjasnije pokazalo 2003. godine, kada je CFE-CGC potpisao dogovor s vladom, vezan uz reformu penzionog sustava, za razliku od ostalih sindikata koji su ustali protiv reforme. Ovakvu politiku navedenog sindikata provodi njegov šef François Chérèque, ističući kako je on dio reformističkih sindikata koji „se bore kako bi postigli rezultate“. No, CFDT je stao uz ostale sindikalne saveze, 2006., u nacionalnoj kampanji i javnim protestima protiv novog projekta vezanog uz način sklapanja radnih odnosa mladih radnika. Vlada je na kraju napustila navedeni projekt.

FO čine mnoge struje, kao što su socijalisti, trockisti i gaullisti, ali linija tog sindikalnog saveza uvijek je bila jasno antikomunistička (tj. anti - Parti communiste, prim.prev.). U prošlosti FO se smatrao najumjerenijim, u odnosu na ostala tri velika sindikalna saveza. Ovaj sindikalni savez već nekoliko godina, zbog pritiska nekolicine članova i zbog sve veće konkurencije CFDT, zauzima sve borbeniji stav.

CFTC se deklarirao kao sindikalni savez, inspiriran kršćanskim socijalnim naukom. Za vrijeme Kongresa tog sindikalnog saveza 2005. donesena je rezolucija prema kojoj je jedan od njegovih osnovnih ciljeva: „spojiti socijalnu pravdu s ekonomskim promjenama“.

CFE-CGC zastupa i brani interese stručnih kadrova, poput tehničkog osoblja i srednjeg kadra.

Sindikati koji nemaju „predstavnički“ status različitog su podrijetla. Solidaires (Solidarni) primaju aktiviste ljevice, koji su prekinuli sa CFDT, kako bi stvorili novu grupu (Solidaires, Unitaires et Démocratiques – Solidarni, Jedinstveni i Demokratični). Jako su dobro ukorijenjeni među radnicima željezničkog prometa, u telekomunikacijskim te poštanskim uslugama. UNSA (Union Nationaledessyndicatesautonomes- Nacionalna Unija Autonomnih Sindikata) čine sindikati, iako ne isključivo, aktivni u javnom sektoru,koji su bili okupljeni oko jednog dijela bivšeg ujedinjenog sindikata prosvjetnih radnika. FSU ( Fédération syndicale unitaire -Jedinstvena sindikalna federacija) se formirala oko drugog dijela bivšeg jedinstvenog sindikata prosvjetnih radnika, ali uključuje i druge sindikalne saveze javnog sektora.

Novi propisi koji uvode red u sindikalna predstavnišvamogli bi, u načelu, pospješiti funkcioniranje sindikalnih saveza. Razlog tomu je činjenica kako sindikati moraju imati minimalnu podršku, pomoću koje bi zadržali vlastiti status. Godine 2008. i 2009. CFE -CGCi UNSA započeli su pregovore na nacionalnoj razini o mogućem udruživanju, ali do dogovora nije došlo. Nasuprot tome, došlo je do udruživanja sindikata na nivou poduzeća , kao što su SNCF ili FO i CFE-CGC, koji suizišli sa zajedničkom listom prilikom izbora za komitete poduzeća, u martu 2009.

Dva faktora omogućuju uvid u podršku, koju uživaju različiti sindikalni savezi, to su: broj članova i broj glasova za vrijeme raznih izbora predstavnika zaposlenih.

Prema podacima koje su iznijeli sindikati, CFDT, prema broju članova, zauzima primat među sindikatima. Prema podacima, koje je sindikat iznio, broj članova je krajem 2009. godine, iznosio 813.100. Na internetskim stranicama CFDT, navodi se brojka od 700.000 članova, za 2010. godinu, dok prema financijskom izvještaju, koji je taj sindikalni savez podnio na svom Kongresu u decembru 2009., proizlazi da organizacija može računati sa 655.100 članova. Do potonje se brojke došlo prema broju radnika koji su, do maja 2009. godine, plaćali sindikalnu članarinu. Taj broj uključuje 517.500 radnika, 6.100 nezaposlenih, 114.000 penzionera i 16.000 članova izvan navedenih kategorija. FO ne objavljuje brojeve, ali njegovo se članstvo procjenjuje na otprilike 300.000. CFTC objavljuje na svojim internetskim stranicama, brojku od 142.000 članova. Na kraju CFE-CGC, prema financijskom izvještaju podnesenom na njihovom Kongresu u februaru 2010., ovaj savez je 2008. godine brojio112.900 članova.

Prema jednoj sveučilišnoj studiji, objavljenoj 2007., ove brojke se uvelike razlikuju od stvarnog stanja. Prema navedenoj studiji, CGT sa svojih 540.000 članova nalazi se ispred CFDT, čiji broj članova ne prelazi brojku od 450.000[4]. CFDT je odbila da pruži detaljnije informacije.

Ukoliko se uzme u obzir izborna podrška, glavni test predstavlja biranje, među zaposlenima, za petogodišnji mandat u savjete razboritih. Valja naglasiti kako se taj izbor ograničava na privatni sektor. Zadnji izbori, održani 2008. godine, pokazali su sljedeću klasifikaciju: CGT je osvojio najviše glasova (34,0%), slijedio ga je CFDT(21,8%), pa FO (15,8%), CFTC (8,7%), CFE-CGC(8,2%), UNSA (6,3%) te Solidaires – Solidarni (3,8%).

Glavni sindikalni savezi imaju sličnu organizaciju, sa paralelnim strukturama strukovnih saveza i geografskog grupiranja, a oba okupljanja utemeljena su na lokalnim sindikalnim organizacijama. Iako se mogu vidjeti i napetosti između pojedinih njihovim članica, moć je koncentrirana na nivou sindikalnih saveza – konfederacija.

Opadanje sindikalnog članstva, koje je trajalo od sredine sedamdesetih do devedesetih godina, čini se da je u razdoblju 2001. -2005. godine došlo kraju. Tako se u navedenom periodu broj sindikalnih radnika procjenjivao na 8,1% nasuprot 8,0% iz perioda 1996.- 2000.

Osim toga, podaci sindikata također pokazuju trend porasta članstva. CFDT proklamira povećanje broja članova od 2,3% u razdoblju od 2008.do 2009. godine, dok CFE-CGC bilježi napredak od 14% od 2006. do 2008. godine.

U Francuskoj sindikalno organiziranje daleko je više učvršćenije u javnom sektoru. Gotovo 15% radnika javnog sektora sindikalno je organizirano (15,2 % radnika izravno zaposlenih u državnoj službi i 14,5% osoblja zaposlenog u javnim ustanovama ili u službi socijalnog i zdravstvenog osiguranja), za razliku od 5,0% sindikalno organiziranih radnika u privatnom sektoru.

Usprkos slabom prosjeku sindikalne organiziranosti, francuski sindikati su sposobni organizirati svoje članove u zajedničkim akcijama te katkada čak preusmjeriti politiku vlade. Godine 2006. vlada je bila prisiljena povući projekt radnog ugovora za mlade. Od septembra do oktobra 2010. godine u zemlji su održane veliki protesti protiv vladinog prijedloga reforme penzionog sustava. Šest prosvjeda, organiziranih od strane šest povezanih sindikalnih saveza, pokazale su ogroman odaziv članstva – do 3,5 milijuna ljudi je prodefiliralo u najvećem prosvjedu, kako tvrdi CFDT (1,3 milijun prema izvještaju policije).

PREVOD Jasna Tkalec

Izvor WORKER-PARTICIPATION

Foto: Vincent Goumont/Flickr


[1] DARES, Le paradoxe du syndicalisme français : un faible nombre d’adhérents, mais des syndicats bien implantés, avril 2008.

[2] DARES, Mythes et réalités de la syndicalisation en France, octobre 2004.

[3] ICTWSS Database: Database on Institutional Characteristics of Trade Unions, Wage Setting, State Intervention and Social Pacts. 1960-2010., Créée par Jelle Visser, Amsterdam Institute for Advanced Labour Studies (AIAS), Université d’Amsterdam, version 3.0, May 2011.

[4] Dominique Andolfatto, Dominique Labbé, Les syndiqués en France, Éditions Liaisons, 2007.


Lionel Fulton je specijalist za radničku participaciju. Radi kao istraživač na Labour Research Department u Londonu.

Preporučujemo