Korijeni islamofobije u Francuskoj

Iako je sud poništio nedavnu odluku zabrane nošenja burkinija na plaži u Cannesu, koja je bila proglašena i u ostalih 13 francuskih gradova, bila je to zapravo posljednja, ali ujedno i najapsurdnija manifestacija islamofobije u zemlji.

Nick Riemer, 20/09/2016






Francuska je država desetljećima isključivala te izrabljivala Muslimane. Intenzitet je navedenog oscilirao, ali napadi džihadista na Pariz u siječnju i listopadu prošle godine, kao i napadi u Nici te Rouenu 2016. godine, dodatno je ubrzo ove procese radikalizacije društva prema islamskoj zajednici.

Od početka navedenih napada izvršeno je 3.5000 pretresa, od kojih je tek šest rezultiralo otvaranjem istrage. U prosincu su vlasti u Eure et Loire priznale kako su mete pretresa, u okviru preventivnog djelovanja, većinom bili Muslimani. Sukladno tomu pretresi su izvršeni bez postojanja konkretnih dokaza koji bi teretili navodno osumnjičene građane.

Važno je naglasiti kako su brojna djeca svjedočila uhićenju roditelja te njihovom odvođenju od strane izrazito naoružane policije. Tijekom tri mjeseca stanja pripravnosti, uhićene su 274 osobe, od kojih su većinom upravo Muslimani.

Policija je devastirala veliki broj hramova. Vjernici su ponižavani i degradirani, pogotovo u smislu korištenja policijska pasa s ciljem dodatnog zastrašivanja. U kontekstu navedenog oko dvadeset džamija je već zatvoreno dok će vjerojatno još više njih biti uskoro zatvoreno.

Mogućnost zatvaranja prisutna je također i za političke organizacije koje su povezane s muslimanskom zajednicom. Tako je došlo do zabrana propalestinskih prosvjeda dok je BDS (Boyckott, Divestment and Sanctions) pokret gotovo potpuno stavljen izvan zakona.

Posebno su ranjivi muslimanski tražitelji azila. Zanimljivo je napomenuti kako vlada provodi antiislamističku politiku, uništavajući istovremeno izbjegličke kampove u Calaisu i drugdje.

U međuvremenu, Francuska je dala blagoslov dogovoru između Europske unije i Turske u pogledu izbjeglica, u okviru kojega je dogovoreno kako se sirijske izbjeglice koje dođu do grčkih otoka deportiraju u Tursku.

Provodeći navedenu politiku francuska je vlast ignorirala činjenicu kako permanentna i državno sponzorirana islamofobija u kombinaciji s vojnim aktivnostima u muslimanskim zemljama samo povećava i potiče ekstremizam. Politička je kasta uvelike odbijala priznati kako njezina ekonomska i socijalna politika predstavlja zapravo pogonsko gorivo raznim grupama za pridruživanje organizacijama poput ISIL-a.

Eskalacija islamofobične propagande unutar gotovo svih struktura francuskog društva dodatno je popratila navedenu politiku. U kontekstu navedenog Abdellali Hajjat i Marwan Mohammed navode kako je konstrukcija diskursa koji uključuje „muslimanski problem“ postala politička vertikala glavnih europskih elita. Navedeno je rezultiralo unifikacijom političkog spektra.

Sukladno je tomu islamofobija postala temelj na kojemu se gradi organizacijska i ideološka budućnost francuske desnice.

S druge pak strane, kada se trebaju braniti prava francuskih muslimana, ljevica, uključujući i njezin najradikalniji dio, jednostavno ne djeluje. Ma taj način manjak volje za obranu religijskih sloboda ozbiljno potkopava ljevičarsku solidarnost s muslimanskim izbjeglicama.

Kao rezultat svega navedenog da islamofobija postaje sama srž projekta „europskih radikala.

Povijest nasilja

Danas u Francuskoj živi oko pet milijuna Muslimana. To čini gotovo 7.5% populacije što je ukupno najveći udio muslimanske zajednice u Europi. Od toga, prema nekim izjavama, samo trećina prakticira vjeru, premda se vjeruje kako se taj broj povećao u posljednjim desetljećima.

Gledano u povijesnom kontekstu, Muslimani su se u Francuskoj naselili tijekom kolonizacije Sjeverne Afrike. Suvremeni odnos između francuske države i muslimanske populacije obilježen je degradiranjem, koje je pak uvjetovano dvojnim nasljeđem imperijalne povijesti i ekonomske eksploatacije.

Za razliku od ostalih kolonija, Alžir je smatran dijelom Francuske, što je zapravo značilo da alžirski muslimani mogu slobodno naseliti u Francuskoj. Međutim, mnogi od njih, došavši u Francusku suočili su se sa sistemskom te često brutalnom represijom.

Antagonizam prema Muslimanima zapravo je dio francuske političke strukture. Naime, trenutni francuski Ustav, kreiran u vrijeme Pete Republike, koncipiran je na taj način da rješava sukobe izazvane muslimanskim otporom protiv kolonijalizma.

Kada je general de Gaulle pozvao na ustavnu reformu 1958. godine, učinio je to sa svrhom dodatnog pojačavanja predsjedničkog autoriteta koji je bio uvelike poljuljan zbog Alžirskog rata za neovisnost.

Tijekom navedenog rata, Alžirski nacionalno liberalni Front (FLN) ozbiljno je naštetio Francuskoj. Tako su njegovi pripadnici 1958. godine zapalili odlagalište blizu Marseille, koje je gorjelo danima.

Kao odgovor, francuska je vlada dodatno intenzivirala represivne taktike. Godine 1961., prije no što je Alžir stekao nezavisnost, pariška policija masakrirala je gotovo stotinu Alžiraca, nakon što su protestirali protiv nametnutog policijskog sata.

Intenzitet ovog sukoba lako se ne zaboravlja. Nakon stjecanja neovisnosti, alžirska zajednica često je odvraćala svoje članove od uzimanja francuskoj državljanstva. Naime, prisvajanje državljanstva interpretiralo se kao identificiranje s onima koji su godinama tlačili alžirski narod.

Stoga je čak i danas na političkoj desnici, prisutna potpora kolonijalizmu. Naime, mnogi bivši kolonijalisti, kolokvijalno zvani „crna stopala“ kao i veterani kolonijalnih ratova žive upravo na području jugoistočne Europe.

U okviru navedenog nije ni čudo što je upravo navedena regija glavno uporište francuske radikalne desnice, koju obilježava povijest nasilnih rasističkih zločina. Istraživanja provedena tijekom lokalnih izbora 2015. pokazala su pak kako je preko 50% pripadnika policije i oružanih snaga glasalo upravo za Nacionalnu frontu (FN).

Radikalni islam

Kao dio postkolonijalnog konteksta, politička povijest Muslimana u Francuskoj ne može se u potpunosti shvatiti bez ekonomskog okvira tj. njihove veze s radničkim pokretom.

Do 1904. godine već je gotovo pet tisuća Muslimana radilo u francuskoj industriji i rudnicima. U kontrastu sa sadašnjom društveno-političkom klimom, početkom 20. stoljeća, francuska vlada i poslodavci poticali su prakticiranje religijske običaja, unatoč prisutnoj politici separacije crkve i države.

Tadašnji politički establišment vidio je religiju kao korisnu protutežu u odnosu na utjecaj radničkih sindikata koje su činili imigrantskih radnici iz Sjeverne Afrike.

Stoga su poduzeća ponekad čak imale i sobe za molitve. Navedeno predstavlja strahovitu razliku u odnosu na trenutnu situaciju. Naime, tada je čak i privatni sektor, zajedno s državom, poticao manifestiranje vjere u gotovo svim oblicima javne sfere.

Dopuštanje prakticiranja vjere Muslimanima bio je zapravo politički uvjetovan ustupak francuskog kapitala kako se ne bi osvijestila teza o potrebi fizičke borbe za poboljšanje životnog standarda.

Naime, većina je Muslimana podupirala vladu Narodnog Fronta tijekom 1930-ih. I danas većina Muslimana zastupa progresivna stajališta u pogledu socijalnih pitanja (socijalne pomoći, rasizma i ksenofobije). Stoga imigranti predstavljaju glasače bloka lijevog centra.

Godine 1982. muslimanska zajednica činila je glavni front u borbi protiv francuske vlade u okviru niza štrajkova protiv masovnih otpuštanja u automobilskoj industriji. Imigrantski radnici činili su okosnicu sukoba, okupiravši tvornice Citroëna i Talbora u Aulnayju i Poissyju, i sve to bez posebne sindikalne potpore.

Vlasnici tvornici smatrali su kako su zapravo imigranti bili izmanipulirani od strane sindikate što je dovelo do zahtijeva za policijskom intervencijom kao i isključenjem dijela radnika s posla.

Riječ „Musliman“ ušla je u javni diskurs kao oznaka zamjene za uobičajene klasne deskripcije. Upotreba se termina ponekad interpretira kao mimikrija za najavu dolaska neoliberalne politike u Francusku.

Suvremeno stajalište često povezuje antiimigrantska raspoloženja s rasističkim idejama, što je navodno rezultat izbornog rezultata Nacionalne fronte tijekom 1980-ih. Međutim, prema Hajjatu i Mohammedu kreiran je pogrešan narativ.

Navedeni dvojac tvrdi, kako je sama država poticala islamofobiju, a ne nekakvi nezavisni socijalni trendovi. Naime, Hajjat i Mohammed smatraju kako se ovaj trend u francuskoj politici javio kao posljedica Alžirskog rata za neovisnost.

Utemeljenjem nove državne agencije, 1966. godine pod nazivom Agencija za populaciju i migraciju, započela je politika ograničavanja alžirske migracije u Francusku kao i ograničavanje sjedinjavanja obitelji, čiji su članovi ostali u Alžiru . Tako je došlo do povećane birokratizacije samog procesa migracije.

Za vrijeme predsjednika Valéryja Giscarda d'Estainga, koji je izabran 1974., došlo je do suspenzije imigracija izvan europski okvira na tri godine. Između 1978. i 1980. godine, kada je došlo do porasta nezaposlenosti, Giscard je čak pokušao donijet zakon koji bi dozvolio nasilnu „repatriciju“ (dobrovoljno napuštanje zemlje) tisuće Alžiraca, unatoč činjenici da se radilo o francuskim državljanima. Parlament je ipak blokirao navedenu namjeru.

Hajjat i Mohammed vjeruju kako nepovjerenje vlasti prema imigraciji nije bila reakcija na naftnu krizu iz 1973. godine. To je bilo ponajprije manifestacija uvjerenja vlasti kako je imigracija problem koji se mora kontrolirati. Svojevrsna suspenzija dolaska imigranata nije bila povezana s pitanje mnezaposlenosti odnosno s ekonomijom, nego se takva politika pravdala demografskim disbalansom u odnosu na zemlje Trećega svijeta (prema takvom tumačenju francusko je društvo bilo ugroženo „arahaičnom imigracijom“) što je podrazumijevalo i rizik da imigrantski radnici obnove svibanj 1968. godine.

Navedeni je dvojac zaključio kako rast islamofobije nije rezultata rastućeg rasizma u francuskoj javnosti. Naime, po već viđenom obrascu, ona je nastala kao rezultat pokušaja elita da se suzbije otpor radničke klase.

Legalni korijeni islamofobije

Ideologija o muslimanskoj represiji povezana je s tri ključne riječi: sekularizmom, republikanizmom i feminizmom.

Politički sekularizam u Francuskoj ima duboke korijene u famoznomzakonu iz 1905. godine koji regulira odvajanje crkve i države, a koji je pak nastao kao rezultat borbe protiv katoličke reakcije nakon 1789. godine. Na taj se način sada zapravo duboka ukorijenjenost antikatolicizma u francuskoj društva preslikava odnos prema islamu.

Stoga kada je Charlie Hebdo objavio Muhamedove karikature jasno je objasnio kao se radi o manifestaciji stroge francuske tradicije distinkcije između sekularizma i antiklerikalizma. Na taj je način satiričan stav prema islamu sam po sebi postao simbol same Republike.

Sekularizam predstavlja sastavni dio republikanizma, ideologije proizašle iz 1789. godine koja je zahtijeva slobodu i jednakost. Za razliku od ostalih buržujskih demokracija, francuski republikanizam predstavlja strogu centraliziranu državu koja je usko povezana s iskonskim revolucionarnim idejama, a za koju je pak islam kao pitanje jedva bio na političkom horizontu.

Sukladno trenutnom francuskom Ustavu „Francuska je nedvojbeno sekularna, demokratska i socijalna država. Stoga garantira jednakost pred zakonom za svoje građane neovisno o podrijetlu, rasi ili religiji. Sukladno tomu štite se sve vjere i uvjerenja“.

Kada se danas francuski političari pozivaju na republikanizam, često to čine u pokušaju isticanja neutralnosti države u odnosu na individualne slobode te potvrđivanja temeljnih ideja Republike. Upravo navedena neutralnost, prema njima, omogućava jednaki tretman za sve građane.

Međutim, u praksi, privlačnost republikanizma ipak omogućava određenu konsolidaciju nejednakosti. Na taj se način racionalizira francuska vladajuća klasa, tj. njezina dominacija unutar koje svi njezini politički potezi imaju opravdanje.

Trenutni premijer Manule Valls, pravi je primjer takve ideološke manipulacije. Kao ministar unutarnjih poslova 2013. godine upravo je republikanizam koristio kao mehanizam opravdanja uništenja romskih naselja te protjerivanja tisuće ljudi. Tako je njegov progoniteljski odgovor tijekom studenog opravdan upotrebom „republikanskog“ diskursa.

Legalna nejednakost

O religijskim uvjerenjima građana zapravo ovisi što je zapravo sekularizam i republikanizam. U prošlosti sekularizam je omogućavao svećenicima izbor u Parlament u čijem su radu mogli sudjelovati odjeveni u svoje halje. U stvari, kada je donesen zakon 1905. godine, Parlament je odbio amandman kojim se namjeravalo zabraniti nošenje religijskog ruha u javnosti.

Međutim, u posljednjim desetljećima sekularizam je podvrgnut represivnoj interpretaciji. Naime, sekularizam prema novoj interpretaciji znači kako država može građaninu oduzeti svaki oblik kulture ili religijske pripadnosti. Kao rezultat toga Muslimani, ako žele postati vidljivi u javnosti, moraju se odreći temeljenog obilježja svoga identiteta.

Zakonu iz 2004. godine koji se odnosi na „sekularnost škole“ predstavlja najočitiju manifestaciju isključivanja islama iz društva. Iako zakon zabranjuje učenicima nošenje „sumnjivih“ religijskih obilježja, on se ne primjenjuje na sve jednako.

Naime, u ranoj verziji zakona iz 1994., tadašnji premijer Edouard Balladur, uvjeravao je židovsku zajednicu u Francuskoj kako se zakon neće odnositi na Židove odnosno kako će učenicima biti dozvoljeno nositi jarmulku.

Pod silnim je pritiskom mladim Muslimankama zabranjeno nositi tradicionalna pokrivala za glave. Prema izvještajima iz 2014. godine zabilježeno je 130 slučajeva isključivanja učenica iz škole zbog nošenja nekog oblika hidžaba. Tako su čak i duge suknje interpretirane kao vjerski simboli što je rezultiralo da učenice zbog njihovog nošenja također budu isključene iz škole.

Licemjernost zakona u kontekstu njegovog korištenja kao instrumenta provođenja represije prema muslimanskom stanovništvu očituje se u činjenici kako stroga odvojenost crkve i države ne postoji niti u istočnim francuskim departmanima Alzas i Mosell.

Tako u navedenim područjima rabini i svećenici primaju državne plaće, dok pak s druge strane muslimanska učenica može biti izbačena iz škole zbog načina odijevanja.

Vlada ne samo da tolerira posebnost navedenih pokrajina, nego ju čak na određeni način i slavi. Sukladno tomu Valls je u nekoliko prilika istaknuo kako su Predsjednik Republike, Premijer kao i cjelokupna vlada posebno ponosni na specifičnu koegzistenciju koja vlada u Alzas -Moselle području.

Štoviše, očito se kršenje sekularizma ignorira. Tako je npr. 2014. godine gradonačelnik Marseillea, član Narodne Fronte, u gradsku vijećnicu postavio scenografiju Male Gospojine (rođenja Isusova) što je direktno predstavljalo kršenje zakona. Unatoč tomu nije došlo do sankcije. Tako se čini kako se jedino muslimanske žene trebaju pridržavati stroge odvojenosti crkve i države.

Navedeni Zakon iz 1905. godine trebao je konačno raskinuti utjecaj katolicizma nad državom. To se posebno odnosilo na škole u kojima su učitelji konačno trebali prestati s praksom iskazivanja religijskog identiteta. U okviru navedenog nikada nije jasno predstavljeno objašnjenje na koji način odijevanje Muslimanka predstavlja prijetnju francuskoj sekularnosti.

Percepcija o tome kako Muslimanke ugrožavanju sekularnosti relativno je nova. Tako je 1989. godine odbijen prijedlog da se učenicama zabrani tradicionalno prekrivanje glave. Promjena stava uočila se oko 2004. godine kao odgovor na 9. rujan i proglašenja „rata protiv terorizma“.

Kao što su mnogi kritičari naglasili, zakon iz 2004. paradoksalno je isključio muslimanske djevojčice iz sustava javnog obrazovanja. Nadalje, država je iskoristila obrazovni sustav kao represivni instrument.

Naprimjer, kada su dane upute učiteljima da prijave učenike koji pokazuju „islamsku potporu“ nakon napada na Charlie Hebdo, to je predstavljalo zapravo produžetak primjene zakona o zabrani nošenja pokrivala za glavu.

Ako nacionalno obrazovanje ima cilj da zaprijeti svim mladim ljudima, tada se uvelike gubi njegov smisao. Na taj se način očituje stvarna svrha obrazovanja, a to je da se učenike oblikuje na način da se potpuno asimiliraju u francusko društvo i francusku kulturu.

Drugačije rečeno, državne su vlasti nametnule republikanizam kao jedan uzorak koji treba odgovarati svim francuskim državljanima. To je zapravo šahovski potez koji elitama treba osigurati ideološku moć nad ostatkom društva, koji posjeduje različitost.

Na taj su način, škole postale glavni instrument u državnoj kontroli nad muslimanskim ženama. To je samo nastavak simbolične represije koja je dugo vremena povezana s centralističkim i autoritativnim karakterom francuskog obrazovnog sustava.

Nitko s iskustvom u francuskom obrazovnom sustavu ne može poreći činjenicu kako sustav služi za oblikovanje učenika u skladu s rigidnim normama. Kako bi se navedeno provelo, primjenjuje se centralni plan republikanske ideologije. Riječima Joana Wallacha Scotta, jednakost na taj način proizlazi iz istovjetnosti.

Umjesto da se učenici potiču na razvoj individualnih potencijala u svrhu ostvarivanja zajedničkog dobra, sustav ih oblikuje kao prihvatljive građane. U tom procesu nestaju učenički socijalni i intelektualni kapaciteti.

Potonje se posebno očituje u otvorenom pismu, koje je 1989. godine napisala feministička intelektualka Elizabeth Badinter, a u kojem zahtijeva od ministra obrazovanja da se zabrani nošenje hidžaba u školam.

U pismu se između ostalog navodi: Vi, ministre kažete kako je isključivanje ljudi (iz škole zbog odjeće) neprihvatljivo. Dirnuti smo vašom dobrotom, ali naš odgovor vama je…..posve je prihvatljivo zabranjivati stvari. Isključivanje predstavlja diskriminaciju jedino ako se odnosi na učenike koji se pridržavaju školskih pravila. Kada se pak odnosi na učenike koji se ne pridržavaju školskih pravila isključenje u tom slučaju predstavlja disciplinsku mjeru. Trenutna konfuzija između discipline i diskriminacije, šteti upravo disciplini. Ako disciplina više nije provediva, kako se disciplini može poučavati. Ako se zakon može primjenjivati samo na one koji ga žele pridržavati, kako u takovom okruženju učitelj uopće može raditi.

Za ljude poput Badinter kao i za njezine pristaše, autoritet i kontrola su dio i srž samog javnog obrazovanja. Ili možda, tek pokriće za netrpeljivost. Badinter je također istaknula kako se ljudi ne bi trebali bojati da zbog svoga djelovanja budu etiketirani kao islamofobi.

Ljevica i islamofobija

Možda je manje poznato kako su vodeće francuske revolucionarne organizacije, poput Radničke borbe (LO) te Revolucionarne komunističke lige (LCR) igrale važnu ulogu u događajima koji su doveli do kreiranja zakona iz 2004. godine, podupirući isključenje dviju učenica iz škole koja su nosila vjerska obilježja.

Ovo je odmah postalo defilirajućim trenutkom u Francuskoj još prije stvaranje veze između ISIL-a i islama.

Alma i Lila Lévy, dvije djevojčice o kojima se ovdje radi, nisu, kako se često smatra, predstavljale stereotipni problem muslimanske integracije u suvremeno francusko društvo.

One nisu odgajane u tradicionalnoj muslimanskoj obitelji. Njihova majka, učiteljica, premda ima muslimanko podrijetlo, prešla je na katolicizam dok je otac bio židovski lijevo orijentirani odvjetnik.

Nitko od roditelja nije bio praktični vjernik te je odluka djevojčica da nose hidžab bila isključivo stvar njihove individualne i samovoljne odluke. Reakcija na njihovu odluku još je i danas vrlo prisutna.

Otac djevojčica, Laurent Lévy, naglasio je kako pitanje islamofobije, točnije nošenje hidžaba u školu, postala točkom prijepora na ljevici. To se očituje i u činjenici da je komunistički gradonačelnik Aubervilliersa, pariškog predgrađa, u kojemu obitelj živi, podupro njihovo isključenje iz škole.

Važno je naglasiti kako je stavljanje izvan zakona muslimanskog načina odijevanja postalo tradicijom komunističkih krugova. Naima, zakon iz 2010. prema kojemu je zabranjeno nošenje nikaba (potpuno prekriva lice) donijet je, između ostalog, i zbog potpore komunista Andréa Gerina, koji je po tom pitanju surađivao s desničarskim premjerom.

Debata se i dalje nastavlja, pogotovo u okviru nedavnih nabada u Nici, nakon kojih je dio desničara pozvao na potopnu zabranu hidžaba u javnom prostoru, što obuhvaća fakultete, te odnedavno i plaže. Sukladno je tomu burkini potpuno stavljen izvan zakona.

U slučaju da neki utjecajniji član ljevičarske organizacije predvodi kampanju protiv nošenja hidžaba, mišljenja među njegovim drugovima uglavnom su daleko od ujedinjenog stava. Stoga ljevičarske organizacije baš kao i udruge civilnog društva koje imaju antirasističku agendu uvelike se dijele na ovom pitanju.

Tenzije su na ljevici posebno porasle nakon što se u ožujku 2010. godine na regionalnim izborima kandidirala Ilham Moussaïd, ispred Nove antikapitalističke stranke (NPA), nasljednice Revolucionarne komunističke lige (LCR), a koja je pak nosila šal na glavi.

Podjela koju je Moussaïd unijela u stranku do danas nije riješena te predstavlja iznimno važan faktor, možda i najvažniji u kontekstu sve izraženijeg slabljenja same stranke.

Vodeći član stranke Denis Godard, kritizirao je dogmatizam koji prati kampanju, a koja se protivi nošenju hidžaba, tvrdeći kako bi želio da se cjelokupna energija stranke više usmjeri na opća društvena pitanja, nego na politička i praktička pitanja unutar same stranke.

Pripadnici ove stranke, koji zagovaraju društvenu zabranu u pogledu odijevanja muslimanskih žena u potpunosti ignoriraju političku tradiciju Karla Marxa. Naime, Rosa Luxemburg jasno je istaknula kako se buržujskom antiklerikalizmu treba oduprijeti, a ne pridružiti mu se:

Socijalisti se moraju boriti protiv Crkve koja predstavlja antirepublikanizam i reakcijsku moć, a ne poduprijeti antiklerikalizam srednje klase. Umjesto toga treba ga se riješiti. Rat, koji se vodi proteklih deset godina protiv republikanizam francuske srednje klase predstavlja najbolji način o skretanje pažnje s radničke klase i njezinih socijalnih pitanje, čime se pridonosi slabljenju same klasne borbe.

Političari su očito pažljivije proučavali Luxemburg no što su to činili neki revolucionari. Tako je upravo fokusiranje na islam poslužilo političkoj eliti kao instrument skretanja pažnja s provođenja neoliberalnih reformi te ostalih osjetljivih pitanja.

Tako se npr. 2003. godine pitanje odijevanja muslimanskih žena pojavilo u jeku mirovinske reforme u mandatu Jeana-Pierrea Raffarina.

Francuski indignadosi – izgubljena prilika

Ako se do sada krajnja ljevica sama distancirala u odnosu na islamofobiju, situacije u političkom centru još je gora. Poznati predsjednički kandidat Jean-Luc Mélenchon ima čvrsti republikanski i nacionalistički stav prema ovom pitanju.

Naime, Mélenchon je čak 2011. godine predlagao zabranu molitvi na ulicama. Time je izgubio svaki kredibilitet opozicije prema izrazitom antimuslimanskoj poziciji.

Što se tiče Socijalističke stranke, prihvaćanje antimuslimanske politike predstavlja samo još jedan od elemenata koji pridonose njezinom ideološkom raspadanju. Službeni antirasistički pokret, kojega većinom ideološki kontroliraju socijalisti, nije pružio nikakvu potporu muslimanskom stanovništvu.

Liberalni su intelektualci također doprinijeli jačanju neprijateljstva prema islamu. Tako je nakon napada u studenom veliki broj pisaca i akademika podupro vladinu odluku o „vojnom odgovoru“ na navedene napade.

Godine 2003. kao odgovor na rasizam nekih liberalno feminističkih te lijevih krugova dovelo je do pokreta, a kasnije i stranke pod nazivom Republic’s Indigenous People (PIR). Tom je prilikom naglašena je borba „protiv svih oblika imperijalizma, kolonijalizma te cionizma odnosno svih oblika represije koji se temelje na bjelačkoj dominaciji, kako u Francuskoj tako i u inozemstvu. Glavni je cilj, kako je navedeno

uvođenje jedinstvene antirasističke i dekolonizacijske paradigme, pretvaranja svih oblika prostora u mjesta otpora imigranta, njihove djece kao i svih ljudi iz radničkih područja. Naš je cilj kreirati autonomnu političku snagu koja će biti u mogućnosti utjecati na razvoj francuskog društva i javne politike.

Autonomija predstavlja najznačajniji stranački princip. Međutim poteškoća njihovog utjecaja na ostale ljevičarske stranke iskazala se ove godine tijekom skupova koje je organizirao pokret Nuit Debout, pandan španjolskih indignadosa.

Nuit Debout organizirali su noćne debate u Parizu i njegovoj okolici, koje su privukle tisuće ljude, s ciljem stvaranja dijaloga o sve većoj udaljenost ljudi od politike te s željom dokidanja korporativne kontrole nad demokracijom. U kratkom, ali dinamičnom periodu ovaj je pokret uspio ostvariti solidnu opoziciju socijalističkoj vladi kao i ostalim francuskim političkim elitama.

Međutim, ovaj se pokret nikada nije uspio približiti imigrantima, od koji pak PIR crpi svoju baznu političku liniju. Stoga je PRI, povodom poziva Nuit Debout na okupljanje izjavio:

Nuit Debout pozvao je „predgrađa“ te sve „racionalne“ ljude da se pridruže pokretu. Nuit Debout želio je organizirati marševe u predgrađa, kako bi konačno došlo do jedinstva radnika te svih potlačenih. Mi pak odgovaramo: „opća usklađenost ne može se ostvariti dekretom; ona će se ostvariti kada se vi pridružite našoj borbi.

Francuska ljevica nije se pridružila ovoj borbi, premda je Nuit Debout nastao u vrijeme kada je predložen iznimno represivni radni zakon, u kojemu se pod člankom 1321-2-1 dopustilo privatnom sektoru da uvođenje zabrane nošenja hidžaba na radnom mjestu.

Otkako je zakon donesen, islamofobija je potpuno eskalirala. U srpnju je gradonačelnik Cannesa zabranio nošenje burkinija na gradskim plažama. Nakon toga istu je odluku donijelo niz gradova, uglavnom na jugu. Ove je odluke glasno branio i premijer. S druge strane, Vijeće Lijevog fronta kao i NPA odmah su osudili zabrane.

Pitanje je koliko će daleko francuske političke elite ići u provođenju ovakve politike. Stoga, mnogi smatraju kako je pravo vrijeme da ljevica reinterpretira svoje stajalište prema antimuslimanskoj represiji.

PREVOD Ana Rajković

Izvor JACOBIN

Foto: SebMory/Flickr


Nick Riemer je politički aktivist i profesor na Sveučilištu u Sydneyju. Surađuje s lingvističkom odjelom Svečlišta Paris Dideron.

Preporučujemo