Domovina s invaliditetom

Ovo je zemlja s PTSP-om i najmanje što može jest svojim stanovnicima na neki simboličan način kompenzirati štetu koju im iz dana u dan nanosi. Čak i oni koji nisu preživjeli kakvo nezamislivo zlo svakodnevno su izloženi novim šokovima.

Dijana Ćurković, 19/09/2016






Već neko vrijeme razmišljam da tražim neku potvrdu za PTSP čisto zato što živim u Hrvatskoj. Kao što Finci uvode temeljni dohodak, Hrvati bi trebali uvesti temeljnu invalidninu. Nakon višemjesečne trakavice oko formiranja vlasti, tijekom koje je dokazano da nam ni vlada ni parlament ne trebaju, a i bez ustavnih sudaca smo, čini se, ok funkcionirali, stranka koja je svoj ugled stekla svojim otporom kriminalu i koja je kod javnoga bilježnika ovjerila da neće stupati u koalicije stupila je u koaliciju, i to sa strankom koja ima presudu za kazneno djelo korupcije, uz nebrojene slučajeve sukoba interesa koji i jesu i nisu i bivaju procesuirani. Most je tako prošao inicijaciju i odmah se profilirao kao ozbiljna parlamentarna nakupina uhljeba koji će bez pardona pogaziti svoju vlastitu riječ, ovjerenu kod rečenog bilježnika, kao i brojna druga predizborna obećanja koja su ponudili da bi se probili kao tzv. treća opcija. S obzirom da njihov predsjednik i bivši (a možda i budući) podpredsjednik Vlade doslovno duguje Crkvi pare, nije bilo teško pretpostaviti u kojem će smjeru "politika" Mostovih čelnika otići, tako da njihove šarade po medijima, i one manje javne, same po sebi i nisu nešto traumatično, više smo otupjeli nakon tjedana i tjedana hinjenog predomišljanja – a onda je predstavljen prajministar.

Logično, ako ti je namjera rasprodati Hrvatsku i hrvatsku imovinu, treba ti netko tko nije uz nju pretjerano vezan, na onoj ljudskoj, zavičajnoj, domoljubnoj razini, koju poznaje svatko tko je proveo djetinjstvo na jednom mjestu, a o kojoj sanjaju svi koji mjesecima čekaju mediteransku smrt ili gori život na rubovima Europe. Ako ti je, dakle, namjera oživjeti "mrtvi" kapital tako što ćeš javnu imovinu prodati u privatne i/ili korporativne, domaće, strane ruke, pritom priskrbljujući svojim najmilijima profit, najbolje da to predvodi netko tko baš ne i govori jezik, a da bi sve to izgledalo kao neki zabavan hollywoodski trend, preferira se native speaker ili barem netko s engleskoga govornog područja. Sasvim logično i nimalo traumatizirajuće, budimo realni, u izboru između premijerâ SDP-a i HDZ-a čak i najbolji mogući odabir, posebno kad uzmemo u obzir sve pozive na ostavke i naravno, pad Vlade. Pola godine kasnije, čuje se sve više plačućih jezika kako te dvije megalostranke ipak nisu iste i da SDP ipak nije imao drskosti postaviti neprikrivenog ustašu u ministarstvo za koje on sam nije ni najmanje resoran ili u ministarstvo socijalne politike i mladih redovnicu koja je zamijenila crno-bijelu odoru elegantnim kostimićima, ali i dalje vjeruje, tj. javno izjavljuje da će nam neka viša sila, koju naziva konkretno: Bog, pomoći pri gospodarskom oporavku, a s time se složio i danas optuženi bivši potpredsjednik Vlade. Uzdaju li se u intervencije više sile više nego u interventnu jedinicu saznat ćemo u sljedećim mjesecima, u kojima će se nakon smjene formirati "nova" vlada. Što očekivati? Sudeći po prošlom, vrlo sličnom sazivu, sve žensko izvrgavat će se ruglu, na paradama boraca za oduzimanje prava prešetavat će se supruga novoga prajministera i (još gore!) oskvrgavat će se I want to break free od Queena, a sve više dnevnika odgađat će se zbog prijenosa misa, na kojima pak hoćemo ili nećemo slušati kako se negiraju genocidi.

PTSP, posttraumatski stresni poremećaj, nalazimo kod žrtava teške traume i naravno da nije baš isto recimo gledati čitav tvoj vod kako pokošen pada (a tebi je cigareta spasila život) i čisto živjeti iz dana u dan u Hrvatskoj i pokušati upratiti koju su novu pizdariju izjavili oni čije loše odluke svi masno plaćamo. Nije isto. Čitati vijesti, razgovarati s apatičnim, poraženim ljudima koji maštaju o odlasku, slušati kako te šefovi i/ili kolege kroz glupe fore tretiraju kao niže biće, istina, nije isto kao kad ti recimo SS-ovci dođu u selo, okupe civile u najveću kuću i zaliju ih benzinom, tu kuću zaključaju i zapale, a ispred čekaju sa skupim mecima za one koji se drznu pobjeći, a ti prvo u panici i ludilu koje nastaje u požaru zadobivaš otvoreni prijelom ruke, ali ne odustaješ od života, odlučuješ izaći kroz tavan, kad shvatiš da se ne možeš penjati s otvorenim prijelomom izvlačiš vlastitu kost iz ruke i bacaš je u vatru, izlaziš sa svojom dvanaestogodišnjom rodicom, čuješ hice i nju više ne vidiš, padaš upucana u maternicu i providnošću i milošću SS-ovaca ostavljena si da iskrvariš, a ti ne odustaješ, i puziš do obližnje jame, sakrivaš se, spavaš, spavaš danima, ili satima, ne znaš, i nekako izlaziš iz te jame unatoč otvorenom prijelomu ruke, i nailaziš na devetogodišnje dijete koje kroz plač doziva svog brata koji je izgorio u onoj vražjoj kući iz koje si pobjegla, i preplašiš ga jer si prekrivena krvlju, ali prepozna te jer nisi starija od njega ni deset godina, i naiđete na neku ženu koja ti previje rane i usmjeri te u Split, a tamo te u bolnici napadnu jer imaš gazu s partizanskim vezom na rani, ne odustaješ, uvjeravaš ih da nije tvoja, da ne znaš, bolnica biva bombardirana, opet leševi, a ti ne odustaješ, i iz inata i to preživiš, s PTSP-om. Nije isto. Preživjeti genocid, gledati smrt svih koje znaš i gledati kako ljudi u tvojoj okolini umiru umjesto da žive, to ni ne smije biti isto, ali tko nam brani da i PTSP klasificiramo, pa će neki korisnici temeljne invalidnine biti veći, a neki manji, ali svima će nam se priznati da nešto nije u redu s nama ako još nismo skupili sve što imamo i pobjegli glavom bez obzira.

Ovo je zemlja s PTSP-om i najmanje što može jest svojim stanovnicima na neki simboličan način kompenzirati štetu koju im iz dana u dan nanosi. Čak i oni koji nisu preživjeli kakvo nezamislivo zlo (nezamislivo dok ga ne čuješ kao svjedočanstvo – a potom jedino zamislivo i prisutno dok god ga ne zamijeni neko drugo) svakodnevno su izloženi novim šokovima. Imala sam igru dok su trajali prošli izbori. Sve je počelo tako što bih reagirala na neku vijest superlativnim opisom tipa dno dna. Sutradan bih na naslovnicama našla dokaz da ono jučer ipak nije bilo dno dna, nego je ovo današnje dno dnije, ali nije još bilo postojalo, pa nismo ni znali koliko nam je dobro. Igra se sastojala u tome da brojim dane u kojima bi neko takvo Dno potrajalo, a potom proglasim pobjednika. Nije baš bila dobra igra. Rijetko je koje dno potrajalo dovoljno dugo da bi stiglo zasjeniti ostala dna, a opet su se redala dovoljno strelovito da se nisam dobro stigla ni načuditi, a kamoli se ozbiljnije zabaviti nekim dnom. Predala sam se kad sam shvatila da je samo pitanje vremena kada ću birati dno dna dana. Moram li reći da nove izbore i nisam baš pratila?

Takav tip traumice nije toliko jasno izražen kao neko zlo koje jednostavno moraš preživjeti, možda i samo zato da bi mu posvjedočio, ali je moguće i jednako štetan. Ako pojedinci svakodnevno trpe svoje traumice, uhvaćeni su u grč čiji je stisak jači što su svjesniji jučerašnjega i čitavo društvo razvija PTSP. U takvom društvu ljudi se zatvaraju umjesto da žive i govore slobodno, da se otvaraju i povezuju, a kako i ne bi, kad zbog svojih stavova (da ne govorim akcija), a nekad čak i neovisno o njima, moraju trpiti prazne ili one ozbiljnije prijetnje; ali, još važnije, otuđuju se jedni od drugih, a time i od svoje bazične ljudskosti. Nemaju vremena za druge, ne videći da ti drugi proživljavaju svoje traumice i u manjoj ili većoj mjeri sudjeluju u kreiranju tuđih. Ni traumatiziranje drugih ni preživljavanje nisu lak posao, a primanje temeljne invalidnine uvelike bi pomoglo da se traumice perpetuiraju sasvim dovoljno dugo da ljudi budu blago nezadovoljni, ali opet nedovoljno dugo da bi se zapitali o svojoj političkoj moći ili shvatili da se invalidni sustav održava zahvaljujući njegovim najsitnijim i najtišim kotačima, a ne invalidima s prividnim autoritetom, koji kreiraju naš kolektivni invaliditet.

Nažalost, osvrnemo li se na položaj osoba s ikakvim invaliditetom u posljednjih nekoliko godina, barem sudeći po broju prosvjeda na kojima nije bilo impresivnih 50.000 ljudi, čak i kad bi nam je dodijelili, teško da bismo se usrećili našom temeljnom invalidninom. Dođe mi da pomislim da nam na kraju ni ne treba, a opet, i simboličnih stotinjak kuna godišnje govori da je država svjesna stresova koje nameće svojim građanima i svoje vlastite poremećenosti. Lijepa državna gesta u znak zahvalnosti možda bi nekome značila dvjesto manje skupljenih boca godišnje. S druge strane, kada bi država, tj. državnici bili svjesni poremećenosti sustava, imali bi i koristili mehanizme kojima ne bi dopustili nekome tko je optužen za sukob interesa da sa svojim vjerojatnim suučesnicima hitno odlučuje o prodaji dionica Končara ili dopuštanju naftnih bušenja i gradnje po hrvatskim šumama. Kad se nađeš pred nišanom SS-ovca, ne treba ti puno objašnjavati poremećenost, ali kad te bombardiraju svaki dan novi šokovi, lako se izgubiti u minutama, dopustiti im da prođu do novog šoka, a u međuvremenu će svi nepodobni stručnjaci biti počišćeni (a nepodobni su oni koji su različiti) i na njihova mjesta postavljena rodbina ili neznalice kojima je lako manipulirati i koji će dobiti svoj udio iz rasprodaje onoga što ne pripada njima, nego svima nama, a istovremeno nikome od nas.

Po svemu sudeći, nova vlast donijet će samo još crnine i ludila, i teško da je u tome možemo spriječiti, ali ono što možemo jest imenovati traumu, stres i poremećaj koji svakodnevno vidimo oko sebe i na sebi i tražiti neku naknadu za svoje sugrađane. Ne očekujem da će ijedna agencija zaista pokrenuti postupak za uvođenje temeljne invalidnine, rezultat će prije biti to da će mene dežurni dušebrižnici proglasiti štracom. Ne smeta, ništa mi neće ovi život pokvarit: taman kad sam pomislila da je naš kolektivni PTSP neizlječiv, da nema izlaza ni načina otpora, da smo napokon kao društvo poraženi, naišla sam na priču o nezamislivom zlu i neodustajanju od borbe protiv njega, za život, koju mi je u mosorskoj hladovini ispričala 95-godišnja žena, ne skidajući osmijeh s lica. Više od 70 godina ne može ispružiti svoju lijevu ruku, ali ta žena nije invalid, nego junakinja od koje svi moramo učiti da bismo nadrasli vlastitu sjebanost i one koji su nam je nametnuli. I smijala sam se s njom.

Foto: FrançoisPesant/Flickr

Preporučujemo