Čemu služi rat?

Već samom svojom prirodom, rat proizvodi kaos, ali u ranijim razdobljima, osobito za velike sile, rat je značio utjecaj ili dominaciju i zaista je stvarao temelj za preoblikovanje ili kontroliranje cijelih regija.

Tom Engelhardt, 05/09/2016






Možda je danas teško vjerovati, ali je '70-ih godina prošlog vijeka protestna pjesma „Rat“, koju je pjevao Edwin Starr, postala hit broj jedan na Billboard panou najboljih 100 hitova. To je bilo u vrijeme kada je antiratni pokret bio na vrhuncu, a pjesma koju su napisali Norman Whitfield i Barrett Strong, postala jeneka vrste senzacije. Čak i puno godina kasnije, zar su se mogle zaboravljati riječi čuvenog horskog refrena? „Rat, čemu služi? Apsolutno ni čemu.” Ne meni. Pa ipak kako god da je u ono vrijeme pjesma bila iskreno osjećajna - “Rat, ništa drugo nije sem tuga pregolema. Rat ima samo jednog prijatelja, a to je ukopnika ...” – ona u današnjoj Americi ima vrlo slabu rezonancu.

Ali evo što je nekako neobično: otprilike njeni autori i pjevač teškom mukom da su i mogli zamisliti, na način kako mi još uvijek nismo u stanju apsorbirati, da se taj refren dokazao jezivo proročanskim – zapravo, točnim izvan svake mjere u najdoslovnije mogućem smislu. Rat, čemu služi? Apsolutno ni čemu. Zamislite američko ratovanje u XXI stoljeću kao eksperiment u tijeku da dokaže upravo tu postavku.

Gledajući skoro 15 godina unatrag u kojima su SAD angažirane u nešto nalik na permanentni rat na širem Srednjem Istoku i dijelovima Afrike, najjasnija stvar je da smo jedina supersila na planeti sa najvećim vojnim budžetom i naoružanjem većim od bilo koje druge tako da je taj „obrambeni“ proračun veći od sljedećih sedam zemalja zajedno (tri puta veći od drugog najvećeg potrošača – Kine), i što smo uspjeli ostvariti – opet, sasvim doslovno-- apsolutno ništa, ili možda (kad bi se dozvolila neznatna prerada te klasične pjesme), manje od ništa.

Naravno, osim ako ne smatrate prostorno povećanje niza odmetničkih država, širenje terorističkih pokreta, uništavanje gradova, zemlje u kojima izbjeglice krvare, i slična dostignuća smatrate uspjesima. Ovih godina nijedan cilj Washingtona – baš niti jedan – nije ostvaren putem rata. To se nije pokazalo istinom čak ni onda kada su, u početnom rumenilu smrti i destrukcije, pobjede ili barem uspjeha, ili u Iraku 2003. pozdravljena kao 2001. godineu Afganistanu („Vi ste po drugi put pomogli Afganistanu da se oslobodi,“ poručio je Američkim snagama za specijalne operacije ministar obrane Donald Rumsfeld), ili Iraku 2003. ("Misija izvršena"), ili u Libiji 2011., („Došli smo, vidjeli, on umro,,“ reče Hillary Clinton u povodu smrti autokrate Muammara Gaddafija).

Od svih modela američkih vojnih snaga u ovom periodu, možda nijedan nije toliko destruktivan ili manje efikasan nego što je model američkih zračnih snaga. Američke bespilotne letjelice (dronovi), primjerice, ovih su godina nepotrebno poubijali na tisuće Pakistanaca, Afganistanaca, Iračana, Jemenaca, Sirijaca i drugih, uključujući i najvažnijih terorističkih vođa i njihovih poručnika kao i veliki broj civila i djece, no ipak pokreti na čije su totalno uništenje američke snage krenule samo su se još više umnožili. I to u regiji na kojoj su ljudi na zemlji doslovce sasvim bespomoćni u odnosu na moć američkog ratnog zrakoplovstva, a ipak njena moć opetovano gubi, od Afganistanuu 2001., pa do Sirije i Iraka danas, premda bez izazova, a raspolaže totalnom slobodom na nebu. Međutim, osim mrtvih civila, bojovnika i mnoštvo ruševina, dugoročni rezultati su u znatnoj mjeri jadni.

Iz svega toga čini se da nikakvi zaključci nisu izvučeni. Samo prošlog tjedna Obamina administracija i Pentagon su opet proširili svoj zračni rat protiv militanata Islamske države (kao što su već tjednima sugerirali da će činiti), napadom na “suspektni kamp za obuku ID-a ” u Libiji i navodno ubivši skoro 50 ljudi, uključujući dvoje kidnapiranih članova Ambasade Srbije i moguće „jednog militanta“ kojeg povezuju sa dva prošlogodišnja smrtonosna napada u susjednom Tunisu. I opet nakon skoro 15 godina ovakvih zbivanja, znamo kuda ovakvi „uspjesi“ vode: u još mračnija, brutalnija, učinkovitija teroristička pokreta. Unatoč tomu, ovakav vojni pristup i dalje ostaje američki pristup du jour u bilo koji dan u tjednu, bilo kojem mjesecu u godini, u ovom dvadesetprvom stoljeću.

Rečeno na drugi način, za jednu zemlju koja je u ovom vremenu, kao niti jedna druga na planeti, opetovano puštala sa lanca svoju vojnu silu da na tisućama milja daleko od svoje „domovine“ poduzme akcije koje su se kretale od invazija i okupacija velikih razmjera pa do manjih napada i ubijanja bespilotnim letjelicama, nigdje nisu procvale ruže. Od kineske granice u srednjoj Aziji pa do sjeverne Afrike, područje koje su zvaničnici u Washingtonu započeli zvati „lukom nestabilnosti“ ubrzo nakon 9/11 i područje za koje su se nadali da će ga zaposjesti i njime zauvijek dominirati, samo je postalo još nestabilnije i još manje podložno američkoj moći, a sve više kaotično.

Već samom svojom prirodom, rat proizvodi kaos, ali u ranijim razdobljima, osobito za velike sile, rat je značio utjecaj ili dominaciju i zaista je stvarao temelj za preoblikovanje ili kontroliranje cijelih regija. Izgleda da u današnje doba nema ništa od toga, bez obzira je li to privremeno ili nije, pa se iz ovodobnog američkog grandioznog eksperimenta može zaključiti da, unatoč vojnoj sili s kojom raspolaže, rat se više ne pretvara u vlast. Za Washington rat se na neki način odvojio od svojih nekad očekivanih rezultata, bez obzira sa kakvim se naoružanjem raspolaže ili kakva se strategija primjenjuje.

Sama samcata utrka u naoružanju

S obzirom na to, prije ili kasnije, rezultati bilo kakvog eksperimenta treba uzeti u razmatranje i postupke prilagoditi shodno tome, ali evo što je neobično. Samo osluhnite vatrene zakletve u debatama Republikanaca da se „obnovi“ vojna sila SAD-a i osjetit ćete ogromni pritisak iz Washingtona da se ništa ne prilagođava Ako hoćete definiciju lošeg posla po Trumpu, imajte na umu da su svi oni željni da sipaju daljnje ogromne svote u pripremi za buduće vojne napore koji se mnogo ne razlikuju od sadašnjih. I ne bacajte krivicu za to samo na Republikance. Takvo postupanje sada je ugrađeno u cijelu političku klasu Washingtona. Suštinski neuspjeh zračnih snaga u ovim godinama pružao je lovac F-35 (Joint Strike), avion čija se nekada očekivana cijena očekivala da će koštati u domeni od oko $200 milijardi a čija se sadašnja cijena procjenjuje na trilijun dolara ili više u tijeku njegova trajanja. To jest, on će biti najskuplji sistem naoružavanja u povijesti. Nemoć zračnih snaga da ostvare ciljeve Washingtona nam je isto tako dalo novo otkriveni Dalekometni udarni bombarder Grumman za kojeg je Pentagon već dao predujam od $55 milijardi. (Dodaj tome uobičajenih budućih prekoračenja, očekuje se da će i ta svota dostići svoju najvišu točku od $100 milijardi mnogo prije nego što avion stvarno bude izgrađen). Ili pak na razini planetarne destrukcije, razmotrite tri desetljeća za trilijun dolara troška za nadogradnju američkog nuklearnog arsenala koja je sada u tijeku i planira se da će obuhvatiti, između ostalog, manje, preciznije„pametne“ nuklearke , odnosno, oružja prve uporabe koja bi mogla doista biti uporabljena na budućim ratištima.

Da se ništa od toga ne uklapa u naš današnji svijet ratovanja trebalo bi biti jasno -- ali nije --, barem nije u Washingtonu. U godini 2016-oj , ne samo što vojna akcija skoro bilo koje vrste odvojila od bilo kakve uspješnosti, već je profitabilnost sustava proizvodnje oružja utkana u potku kapitala, u njegov politički proces,već se isto tako i zemlja odvojila od postignuća rata; što lošije nam idu vojni rezultati, to jest, to frenetičnije i skuplje gradimo.

Za ljude sklone teorijama zavjere (a ja redovito dobivam takva pisma na blogu TomDispatch), lako se uočava rastući kaos i kolaps na širem Srednjem istoku kao namjeran, nešto što vojno-industrijski kompleks želi; drugim riječima,kad ništa ne uspijeva (za proizvođače oružja) neuspjeh je najbolji. Što veći broj odmetnutih država, što šire razgranate terorističke grupe , to veća potreba da se naoružavamo i, kao vodeći diler oružja na planeti,i druge naoružamo. Međutim, tako razmišljaju autsajderi. Za proizvođače oružja i ostale u tom kompleksu, neuspjeh ili uspjeh je sve više bespredmetan. .

Računajte na ovo, da su SAD sada trijumfalne u jednom dobro organiziranom širem Srednjem Istoku, Republikanci bi i dalje tražili pojačavanje američke vojne moći zbog globalnog održavanja našeg pobjedonosnog stava. Ako tražite dokaz za tu tvrdnju , dovoljno je samo zakoračiti u svoj vremeplov i vratite se četvrt-stoljeća unazad, do momenta pada Sovjetskog Saveza. Zar to nijetrebalo biti misao o finalu jedne duge povijesti utrke u naoružanju među konkurentnim velikim silama?Ono što se činilo kao kraj te utrke u naoružanju između dvijuhladnoratovskih supersila, utrke koja je dovela planetu do ruba uništenja, upravo je završila.

Kad je došlo do implozije Sovjetskog Saveza i raspleta u kolopletu od šoka i trijumfalizma, o jednoj imperijalnoj sili -- “jedinoj supersili“ – zaplet je ostao. A ipak, unatoč kratkog govorkanja o američkoj žetvi u „dividendi mira“ u svijetu sada lišenog glavnih neprijatelja, ono što se nastavilo žeti bili su novi sustavi naoružanja. Utrka u naoružanje samo jedne sile i dalje se nastavila.

I naravno, utrka se nastavila do dana današnjega, ali u ovo vrijeme u jednom gotovo nepojmljivo drugačijem svijetu. Četvrt stoljeća kasnije, vojnim rječnikom, dvije druge zemlje bi se mogle smatrati velikim silama. Jedna od njih, Kina, zaista se militaristički izgrađuje i ponaša se provokativnije u obližnjim morima. Međutim, još od njenog katastrofalnog graničnog rata iz 1979-e sa Vijetnamom ona nije koristila svoju vojnu moć izvan svojih granica u bilo kakvom sukobu.

Rusi su očito nešto posve drugo i ostavljaju dojam da u ovom času samo oni vode neko imperijalno uspješno ratovanje – to jest, u prijevodu, ratovanje koje ostvaruje moć, prestiž i dominaciju. U Siriji, (moguće i u Ukrajini), zamislite da ta zemlja prolazi kroz svoju verziju američkog afganistanskog iskustva iz prosinca 2001-e, ili doživljava iračka iskustva iz 2003-e, ali nemojte ni za trenutak pomisliti da će trajati. Rusi su u Siriji zapravo slijedili put koji je u ovom stoljeću Washington trasirao, puštajući s lanca ratno zrakoplovstvo, savjetnike i proxy ratnike na jednu pobunjenu zemlju. Njihove bombaške akcijekao i one što savezničko Sirijsko zrakoplovstvo općenito pretjerano čini: diže u zrak stvari koje se nalaze na zemlji, uključujući bolnice, škole, i slično.

Upravo sada,kada armija Sirije i njeni iranski i libanonski pomagači napreduju oko grada Aleppo i drugdje, sve se čini relativno vedro za Ruse (dok je vidik iz zrakoplova), ali sve će potrajati još godinu ili dvije ili tri. Ili samog sebe upitajte, u što će se točno takav „uspjeh“ pretvoriti , čak iako režim Bashar al-Assada ponovo stekne značajnu moć u jednoj zemlji koja je u većini smisla, naprosto prestala postojati? Njeni gradovi, nakon svega, našli su se u različitim stanjima destrukcije, šokantan postotak od 11,5% njenog naroda procijenjeno ja kao ubijeni ili ranjeni, a značajan dio ostatka postali su egzilanti ili izbjeglice(cijelo vrijeme njihov broj raste).

Čak i kad bi Islamska država i druge buntovničke i ustaničke skupine, počevši od onih koje imaju podršku SAD-a pa do onih vezanih za al-Kaidu, bili „poraženi“, kakvi su izgledi da će Rusija išta od toga naslijediti na Srednjem Istoku? Što je, u daleko povoljnijim okolnostima, SAD naslijedio u Afganistanu ili Iraku? Kakvi će se grozni novi pokreti izroditi iz takve „pobjede“? Sama pomisao na to je košmar.

Imajte također na umu da, za razliku od SAD-a, Rusija Vladimira Putina nije supersila. Unatoč njenom stilu supersile s nuklearnim arsenalom i velikom vojnom snagom, ona je slaba zbogstanja u njenoj energetici uzdrmanoj cijenama jeftine podrumske nafte. Ona nema luksuz rastrošnosti poput SAD-a kada je u pitanju vojno eksperimentiranje.

Općenito govoreći, ovih zadnjih godina, rat je značio destrukciju i ništa drugo osim destrukcije. Istina je da je, s točke gledišta pokreta poput al-Kaide i Islamske države, kaos rata velikih sila za njih bogomdan. Čak ako takve skupine nikada ne dođu do neke prave pobjede u tradicionalnom smislu (kao što je ostvarila Islamska država), one ne mogu izgubiti bez obzira koliki broj njihovih vođa i sljedbenika budu pobijeni. Na isti način, bez obzira koliki broj trenutnih uspjeha Washington ostvari u svojoj težnji da ratuje protiv terora, on ne može pobijediti (i na kraju to, čini mi se, neće moći ni Rusija).

Je li rat nadživio svoju korisnost?

U relativno ranom predsjednikovanju George-a W. Bush-a nakon 9/11, postalo je jasno da su njegovi najviši dužnosnici pobrkali vojnu silu sa samom silom kao takvom. Došli su do toga da u uporabi moći i njene moguće koristi prihvate nešto što samo ljudi koji nikada ratovali nisu mogu prihvatiti. (Državni sekretar Colin Powell bio je jedini izuzetak od tog pravila.) Američkom vojnom silom vladali su fundamentalisti i istinski vjernici, uvjereni da će puštanjem sa lanca svoje jedinstveno destruktivne sposobnosti otvoriti kraljevski put kontrole za veliki Srednji Istokpa moguće i za cijeli planet.

O tome – i o sebi samima – bili su do krajnosti uvjereni. Kao što je jedanneimenovani predsjednikov „stručni savjetnik“ (kasnije identificiran kao Bushov povjerenik Karl Rove) rekao novinaru Ron-u Suskind-u, “Mi smo sada Imperija, pa kada mi djelujemo onda stvaramo našu vlastitu realnost. I dok vi proučavate tu realnost, koju i vi također možete proučavati – promišljeno, kako god želite -- mi ćemo opet djelovati , stvarajući druge nove realnosti, koje također možete proučavati, i na taj će se način stvari rješavati. Mi smo igrači povijest ... a vama, svima vama, ne preostaje drugo osim da proučavate ovo što mi radimo.“

Od tada, nemalo hvala i vojno-industrijskom kompleksu, vojna sila ostala je odabrana opcija čak i kada je postalo jasno da ne može proizvesti ni minimalističku verziju od onoga čega se Bushova ekipa nadala. Smatrajte to onda pomalo ironično, da SAD još uvijek može biti usamljena supersila na planeti. U razdoblju kada vrhunska vojna sila ne uspijeva da se pretvori u stvar od vrijednosti, američka ekonomska(i kulturna) moć još uvijek mogu. Carstvo dolara, a ne avion Munja F-35, još uvijek vlada planetom.

Prema tome evo nešto o čemu skladatelji među vama mogu promišljati: je li moguće da je rat u najdoslovnijem smislu nadživio svoju korisnost, barem što se tiče SAD-a? Može li biti da je priroda rata – po mogućnosti svakog rata, ali svakako ratovanje sa vrhunskom mehanizacijom, visokom tehnologijom, u obliku dolarski najskupljeg oružja kojeg SAD može proizvesti – sada svi ratovi postaju nehotični i nijedno sa namjernim konsekvencama? Treba li još jedan Edwin Starr da nam zapjeva novu pjesmu zašto rat nije dobar: Apsolutno nizašto, ali sa istom poentom?

Još jedanput ponovite sa mnom i sad zaista naglasite ono nizašto!

I sada, može li netko u Washingtonu postupiti u skladu s tim?

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor TOMGRAM

Foto: /Flickr


Tom Engelhardt je su-osnivač projekta American Empire Project kao i autor knjige Sjedinjene Države straha (The United States of Fear)) kao i knjige o povijesti Hladnog rata, The End of Victory Culture. Član je kolegija Nacionalnog instituta i pokretač portala TomDispatch.com. Njegova najnovija knjiga je Shadow Government: Surveillance, Secret Wars, and a Global Security State in a Single-Superpower World (Vlada u sjeni:nadzor, tajni ratovi i država globalne sigurnosti u svijetu sa jednom supersilom).

Preporučujemo