Borba za demokratski socijalizam

O prirodi Združene levice, njenom programu, načinu djelovanja i stanju u slovenačkom društvu, razgovaramo sa drugom Lukom Mesecom, koordinatorom Inicijative za demokratski socijalizam i poslanikom Združene levice.

Luka Mesec i Goran Marković, 08/09/2016






Na poslednjim parlamentarnim izborima u Sloveniji, koalicija triju stranaka pod nazivom Udružena ljevica (Združena levica – ZL), osvojila je 52.000 ili 6 % glasova i šest poslaničkih mandata. Ovo je prvi put da izričito socijalistička koalicija ulazi u parlament. Uspjeh je utoliko veći ako se zna da se ova koalicija prvi put pojavila u javnosti u kampanji za izbore za Evropski parlament, koji su održani u maju iste godine. Dakle, za svega nekoliko mjeseci, koalicija je dobila povjerenje značajnog broja građana. O prirodi Združene levice, njenom programu, načinu djelovanja i stanju u slovenačkom društvu, razgovaramo sa drugom Lukom Mesecom, koordinatorom Inicijative za demokratski socijalizam i poslanikom Združene levice.


Goran Marković:
Druže Luka, za mnoge vaš rezultat predstavlja veliko iznenađenje, budući da je Združena levica relativno nova politička snaga u Sloveniji. Čime objašnjavate ovaj izborni uspjeh?

Luka Mesec: Mislim da ovaj uspjeh možemo pojasniti na objektivnom i subjektivnom nivou. Objektivno, rekao bih da je uspjeh posljedica strukturnih promjena u slovenačkoj politici nakon početka krize. Slično kao u BiH, kriza nije obilježila samo sferu ekonomije, nego je pokazala nemoć vladajuće politike, što je imalo za posljedicu sve veće nezadovoljstvo ljudi postojećim strankama. Tačka preloma bili su protesti krajem 2012. i početkom 2013. godine. To su bili prvi potpuno samoorganizovani protesti u Sloveniji posljednjih 20 godinama – sve što je bilo prije, bilo je inicirano od strane sindikata, političkih stranaka ili drugih interesnih grupa. Ovi protesti pojavili su se bez ikakve potpore institucija. Bili su jasan odraz straha i nezadovoljstva ljudi mjerama štednje, nezaposlenošću, korupcijom itd. u državi. Poslije protesta znalo se da će se političko raspoloženje vrlo promijeniti. I to se dogodilo na parlamentarnim izborima ove godine. Mogli bismo reći da su ti izbori predstavljali odraz protesta. U parlament nije ponovo izabrano 60 od 90 starih parlamentaraca. Skoro polovinu mjesta dobile su dvije nove partije: Stranka Mira Cerarja (SMC) i Združena levica (ZL). Prva je osvojila 37 a druga šest mandata.

Naravno, otvaranje strukturnog prozora ne implicira nikakav automatski uspjeh snage kakva je Združena levica. Zbog toga, potrebno je uključiti i „subjektivnu“ razinu. Ovdje na prvo mjesto dolazi politička strategija. Još kao DPU smo od protesta pokušavali u slovenački politički prostor uvesti socijalizam kao legitimnu političku poziciju. Iz različitih razloga već tada smo uspjeli da dobijemo veliku pažnju javnosti (npr. 2013. godine imali smo preko 200 medijskih pojavljivanja u nacionalnim medijima). To nam je omogućilo da na neki način postanemo opinion maker i prije osnivanja stranke. Drugi korak bio je osnivanje fronta. U koaliciju ZL smo uključili tri vanparlamentarne političke stranke i nekoliko pokreta. To nam je koristilo, jer smo mogli kadrovski osigurati kampanju, a i bili smo prepoznati u javnosti zahvaljujući prepoznatljivosti poznatih lica iz drugih stranaka (Matjaž Hanžek, predsednik TRS, ex-ombudsman, Violeta Tomič, DSD, glumica. Što je najvažnije, zbog toga nije došlo do podjele glasova na izborima. Na kraju, tu je i dobro odrađen PR tokom izborne kampanje. Gradili smo jo oko stavova „za maksimalnu razliku između najmanje i najveće plate 1:5“, „za radničku kontrolu u preduzećima“, „za novu službu državnog knjigovodstva (SDK)“, „protiv poreskih utočišta“, „za legalizaciju konoplje“, itd. Ovi slogani su jako dobro prihvaćeni u javnosti, posebno među mladima, siromašnima i penzionerima. Najveći uticaj imala su TV suočavanja, u kojima smo se pojavili kao neki novi klinci, a vrlo inovativnom političkom platformom nadmudrili smo „stare političke mačore“.

GM: U Sloveniji je godinama djelovala Delavsko-pankerska univerza, a potom Inštitut za delavske studije. Koliki je njihov značaj za pripremu osnivanja Inicijative za demokratski socijalizam i za uspješno političko djelovanje? Ovo pitam zato što je na našim prostorima uobičajeno da se partije ljevice osnivaju bez prethodne pripreme, u uslovima kad nema dovoljno kadrova i kad program i političko djelovanje nisu dovoljno osmišljeni.

LM: Bez DPU i IDŠ nije moglo biti ovog uspjeha. Prvi uticaj na stvaranje političkog projekta bio je stvaranje konceptualnog aparata za analizu društevnih pojava. I u te dvije institucije godinama smo čitanjem marksizma, izlaganjima i raspravama kolektivno stvarali aparat kojim možemo historijsko-materijalisitčkim pristupom analizirati i interpretirati drušvo. To je bio najvažniji uticaj našeg političkog projekta i slažem se da je nužno da se to stvori prije nego se ide u takav projekat.

Ali, ovde, postoji i ozbiljna zamka. U procesu osnivanja konceptualnog aparata i političke platforme treba znati da ne možemo unaprijed odgovoriti na sva pitanja. Ono što treba učiniti jest konzistentan aparat i osnovna politička platforma koja kasnije služi kao polazna točka za politički rad. To znači da nam je potrebna neka interpretacija istorije i sadašnjeg političkog momenta, kao i osnovni politički zahtjevi, a na ostalih 95 % pitanja moguće je odgovoriti samo kroz političku praksu.

GM: Obično se tvrdi, i na ljevici i van nje, da uspješna politička, pogotovo izborna, borba nije moguća bez velikih finansijskih sredstava i medijske podrške. Koliko je nama poznato, Združena levica nije bogata politička formacija, a ni mediji je nisu favorizovali. Kako ste se izborili sa problemom nedostatka finansija i nedovoljne medijske pokrivenosti vaših aktivnosti tokom izborne kampanje?

LM: Kazao bih da je izbornu kampanju moguće raditi na dva načina: kroz mainstream medije ili na terenu. Za prvo su potrebna velika financijska sredstva, a za drugo velika baza. Združena levica nije imala ni jedno, ni drugo. A ironično, na kraju su nas spasili mediji.

Kako? Prvo, treba još jednom naglasiti da smo bili javni akter još prije nego što smo osnovali stranku. Kao DPU imali smo dosta stranih gostiju koje smo preko poznatih novinara plasirali u medije. Imali smo vlastite izjave, članke, intervjue, itd. Izgradili smo dosta jaku mrežu medijskih kontakata koju smo iskoristili u izbornoj kampanji.

Druga stvar je to da smo od 2011. godine uz pomoć Fondacije Rosa Luxemburg u Beogradu putovali širom Europe i upoznali sve glavne aktere na ljevici: vođstvo Syrize, Die Linke itd. To smo iskoristili kao sredstvo u izbornoj kampanji. Prvi događaj 1. marta 2014. bio je posjet Alexisa Ciprasa u Ljubljani, sa kojim smo obznanili da se osniva „slovenačka Syriza“. To nam je dalo nacionalnu viidljivost i samom događaju je prisustvovalo više od 500 učesnika.

Treća stvar je bila da su u našoj kampanji učestvovala neka već poznata medijska lica. Matjaž Hanžek bio je vrlo poznat ombudsman, a Violeta Tomič je dugi niz godina bila voditeljica emisije na TV SLO 1. To nam je dalo nekoliko spinova.

Četvrta stvar je da smo zbog svoje ideološke različitosti na neki način predstavljali kuriozitet za medije, posebno za tiskane. Zbog toga su nam dali dosta prostora za intervjue i članke, jer su bili jako čitani i izazvali puno rasprava.

Posljednja stvar bila je sreća u tempiranju medijskih nastupa. U prvim mjesecima (za kampanju za EU izbore 25.5. i prvi mjesec kampanje za državne izbore) glavno lice bila je Violeta Tomič. Ona je jasnom artikulacijom na TV součavanjima najzaslužnija za uspeh na EU izborima: 5,5 %. Zbog toga smo za državne, mjesec i po kasnije, već postali relevantan akter. Tada je počela manja medijska blokada i vrlo teška konkurencija centrističkog Mira Cerara koji nije nastupao na EU izborima, a na državnim – po mom mišljenju – svojim stavovima protiv korupcije itd. bio glavni krivac za naš pad pri ispitivanju javnog mnjenja. Četrnaest dana prije izbora imali smo oko 2,5 %. To je bilo premalo za ulazak u parlament (izborni prag je 4 %), a dovoljno da nas najveća komercijalna TV pozove na glavno součenje tri dana pred izbore. Na to součavanje išao sam ja i tada se prvi put pojavio na TV součavanju sa „teškokategorašima“. Tamo su bili predsjednici devet stranaka kojima je kazalo najbolje na izborima, svi su bili stari politički mačori. Pored njih bio sam ja, neki nepoznat klinac, a ljude je jako fasciniralo to što sam znao parirati ovim starim mačorima i tako sam tri dana prije izbora postao neke vrste nacionalni fenomen. Rejting nam se brzo uvećao, dan i po kasnije objavljeno je da ćemo dobiti 4,2 % i ući u parlament. Ovih 4,2 % na dan izbora postali su 6 %. Ovdje je ulogu imao i psihološki faktor: ljudi koji su simpatizirali s nama su se zbog slabog rejtinga bojali da će njihov glas biti „bačen“, a sada, kad smo prema anketama bili iznad 4 %, bili su sigurni da neće biti tako i da ćemo ući u parlament. To je po mom mišljenju dalo dodatno ubrzanje tokom posljednjih dana kampanje.

GM: Koje su bile ključne tačke izbornog programa Združene levice?

LM: Naš izborni program imao je 16 tačaka, a najvažnije su bile sljedeće: zaustavljanje privatizacije državne imovine, maksimalna razlika između najmanje i najveće plate 1:5, radnička kontrola u preduzećima, nova služba državnog knjigovodstva (SDK), protivljenje poreznim utočištima, zaustavljanje mjera štednje, legalizacija konoplje, izlazak iz NATO-a i demilitarizacija, europski „green-deal“.

GM: U kontekstu programa i parlamentarnog djelovanja Združene levice, zanimljivo je odgovoriti na pitanje da li smatrate da je moguće i pod kojim uslovima ostvarivati saradnju sa drugim parlamentarnim strankama? Da li je moguće uspostaviti neke druge saveze, van parlamenta, koji bi omogućili širenje članstva i uticaja Združene levice?

LM: U smislu koalicijske saradnje, ne.Sve ostale stranke – uključujući socijaldemokrate – jako su neoliberalne. Sve podržavaju privatizaciju, mjere štednje, političku dominaciju Brisela, itd. Ali, možemo naći neke tačke saradnje. Na primjer, sada su vladajuća koalicija i hrišćanski demokrati podržali naš zahtjev za priznanje palestinske države i za parlamentarnu istragu izgradnje termoelektrane zvane TEŠ 6, čija cijena je, zbog različitih korupcijskih afera, povećana sa planiranih 600 miliona € na 1,2 milijardi € i zbog toga postala narodno-gospodarska katastrofa.

Ali, naš najvažniji kratko-do-srednjoročni zadatak jeste širenje političkog polja ulijevo kroz stalnu lijevu kritiku i gradnju organizacije sa jakom bazom.

GM: Jedan od vaših zahtjeva jeste i radničko upravljanje preduzećima. Na koji način mislite ostvariti ovaj cilj i kakva je njegova sadržina? Pod radničkim upravljanjem preduzećima na ljevici se podrazumijevaju različiti sadržaji. Tako, na primjer, u Venecueli se danas koncepcija radničkog upravljanja preduzećima ne podudara sa onom koja je razvijana u Jugoslaviji.

LM: Da, to je stvarno. Mi se zalažemo za postupnu primjenu radničkog samoupravljanja u tri koraka. Prvi korak značio bi vođenje politike otvorenih knjiga. To znači da bi svaki zaposleni mogao imati uvid u sredstva preduzeća, u to kolike su plate, kako se upotrebljava profit, itd. Drugi korak jeste da uprave preduzeća planiraju poslovnu politiku zajedno sa radnicima. Uprava bi trebalo da se dogovara sa radnicima o planovima i potpisuje obvezujući ugovor. Ako bi ga kršila, radnici bi imali pravo da smijene upravu. Treći korak su izbori uprava u preduzećima.

Ne zalažemo se samo za samoupravljanje na nivou preduzeća, nego i na nivou države. Bio bi socijalizovan bankarski sektor, državna imovina bi poslužila kao sredstvo za demokratsku koordinaciju ekonomije, itd.

GM: Združena levica se zalaže za demokratski socijalizam. Uostalom, to je i naziv jedne od političkih stranaka koja je u sastavu koalicije – Inicijative za demokratski socijalizam. Koja su osnovna obilježja demokratskog socijalizma za koji se borite?

Recimo ovako:

-Na nivou preduzeća to znači samoupravljanje;

-Na nivou ekonomije to znači demokratsku koordinaciju umjesto slijepe tržišne proizvodnje;

-Na nivou državnih institucija to znači širenje predstavničkog tipa demokracije sa mehanizmima direktne demokracije (npr. participativni proračuni, opoziv poslanika i gradonačelnika, itd.);

-Na nivou društva to znači borbu protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja;

-Borbu za prava manjina, žena, LBGT, itd.

GM: Kakvi su socijalna i starosna struktura članstva Združene levice?

LM: U ZL su zastupljene tri stranke, svaka sa različitom socijalnom strukturom. Prva je Demokratska stranka rada, u kojoj su Violeta Tomič i Franc Žnidaršič. To je zapravo frakcija stranke penzionera, tako da većinu njenog članstva čine penzioneri (ukupno 900). U drugoj stranci, Stranci za održivi razvoj TRS (Matjaž Hanžek), sabrana je više ili manje ekološki osviještena srednja generacija (oko 700 članova). U našoj stranci, IDS, više ili manje zastupljeni su mladi, studenti, prekarni radnici (trenutno oko 500 članova).

GM: Da li mislite da su radnički protesti, koji su prethodnih godina u nekoliko navrata organizovani od strane Saveza samostalnih sindikata Slovenije (ZSSS), imali značaja za razvoj klasne svijesti, a time i na izborni uspjeh Združene levice? Pošto ste sada parlamentarna snaga, kako posmatrate odnos parlamentarne i vanparlamentarne borbe socijalističke ljevice? Kakav je odnos Združene levice i ZSSS?

LM: Da, sindikati su sigurno doprinijeli našem uspjehu. U Sloveniji su dosta snažni (oko 35 % radnika su sindikalizovani) i dvadeset godina vodili su radničku borbu. Problem je u tome da je njihova borba vođena unutar institucija socijaldemokratske države, a sada, poslije ulaska u EU i eurozonu, postaju sve više marginalizirani.

Mi smo sada jedina politička snaga koja je jasno na njihovoj strani. Imamo dobre odnose i zajedno planiramo dva velika protesta: 3. decembra protest protiv mjera štednje, a u januaru protest protiv privatizacije.

GM: Koji su prvi potezi i prijedlozi poslanika ZL u parlamentu?

LM: Naš prvi i glavni sukob sada je sukob protiv privatizacije državnih preduzeća. S tim u vezi, organizirali smo više rasprava, dogovarali se sa ostalima strankama, tražili potencijalne saveznike. A do sada unutar parlamenta nismo bili uspješni. Dobili smo nekoliko potencijalnih sugovornika o toj temi iz drugih stranaka i uvijek smo bili preglasani.

Ali, poslije posljednjih istraživanja javnog mnjenja, slika u javnosti potpuno je drugačija. Naime, 68 % ljudi ne podupire privatizacije. Taj postotak bio je znatno manji prije par mjeseci, što znači da smo – zajedno sa sindikatima – uspješni na ideološkom frontu.

GM: Kako je priključivanje Slovenije Evropskoj uniji uticalo na socijalno-ekonomski položaj radničke klase i na funkcionisanje ekonomije?

LM: Ukratko bih rekao da je Slovenija između 1993. i 2004. imala neki socijaldemokratski model. Bila je izvozno orijentisana, imala je dosta jaku socijalnu državu, tripartitne pregovore između države, kapitala i sindikata, nisku nezaposlenost, meku valutu, itd.

Poslije ulaska u EU, i posebno u eurozonu, sve se promijenilo. Prvo, Slovenija je poslije 2004. preuzela razvojni model europskog juga: slično kao u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj, u Sloveniju su poslije ulaska došle milijarde eura jeftinog kapitala. Taj kapital je kroz državne banke otišao u stambeni sektor, u preduzeća koja su na veliko investirala i u takozvana „tajkunska“ preuzimanja preduzeća.

Sve je zaustavljeno 2009. godine, kad je financijska kriza došla do Slovenije. Stambeni sektor eksplodirao je, tajkuni su bankrotirali, a firme i banke ostale su u dugovima od više milijardi. To sada rješava država, što je jako teško, jer je ulaskom u eurozonu izgubila monetarnu politiku, a sada raznim fiskalnim sporazumima u EU gubi budžetsku autonomiju. Da bi držale manjkove u proračunu u okviru fiskalnih sporazuma, neoliberalne vlade rezovima uništavaju socijalno državu i javni sektor, privatiziraju firme i banke i uopšte mijenjaju socijalne standarde.

Eto, tako bih ukratko opisao poziciju Slovenije u EU sada.

Foto: Facebook

Preporučujemo