Šta se to događa u Turskoj?

U Turskoj, zapravo je vrlo teško pogoditi ‘tko je tko’. Savezništva su promjenljiva i pozicije pojedinaca i organizacija stalno se mijenjaju.

Andre Vltchek , 24/08/2016






Veliki dio mnoštva je željno da se to dogodi – da vide odlazak Turske, odlazak iz NATO-a, njen raskid sa psihološkom, političkom i ekonomskom zavisnošću od Zapada. Sada kad su Redžep Tajip Erdoğan i njegovi saveznici posvađani sa SAD-om i EU-om, naglo se pojavila velika nada da bi Turska mogla temeljito revidirati svoju poziciju u svijetu, pojačati svoje veze sa Rusijom i Kinom, obnoviti svoje povijesno prijateljstvo sa sirijskim predsjednikom Bashar al-Assadom i popraviti svoje odnose sa Iranom.

Da li se to stvarno počelo događati, tako nenadano i tako neočekivano? Samo da se Turska pridruži BRICS-u, da se odluči napustiti NATO i da se othrva od smrtonosnog zagrljaja Zapada, promijenio bi se cijeli svijet.

Mnogi ljudi oko mene već su počeli slaviti. Ali ja im se ne pridružujem. Ja još uvijek čekam. Ja dobro poznajem Tursku. Više od 20 godina sam blisko surađivao sa turskim narodom. Pet mojih knjiga su tamo prevedene i objavljene, a u Istanbulu sam se pojavljivao u bezbroj televizijskih talk show emisijama.

I ruku na srce: što više znam o Turskoj, to manje je razumijem!

Ona je jedna od najkompleksnijih zemalja na svijetu. Turska je nepredvidljiva, puna je kontradikcija i promjenljivih savezništava. Ništa nije onako kako vam se na površini čini. Pa čak i ispod površine , strujanja se često spajaju, rastavljaju pa čak i preokreću u obratan tok.

Pisati o Turskoj, pisati pravično i temeljito, to je kao da džogirati kroz minsko polje. Na kraju, uvijek ćete negdje pogriješiti! Uvijek će ogroman broj Turaka ostati nezadovoljan, bez obzira na ono što ste rekli. To je zato što se čini da nema nikakve jednostavne , objektivne istine. A raznorazni ‘tabori’ međusobno se ne slažu, i to strasno i temeljito.

Zato sam iznenađen tako velikim brojem stranih analitičara koji se naglo usuđuju davati (često patronatske) prosudbe o nedavnim događajima u Turskoj. Mnoge su tako samouvjerene!

Mnoštvo ljudi koji baš i ne poznaju Tursku, već zaista slave. Izgleda kao da je njima sada sve jasno: ‘Turski predsjednik je promijenio kurs i odlučio ispričati se Rusiji zbog obaranja ruskog mlaznjaka u blizini sirijsko/turske granice. Potom Zapad orkestrira smrtonosni vojni puč. Erdoğan na to reagira: “Što je previše, previše je.” Otkriva zavjeru i odlazi u Sankt Petersburg zagrliti predsjednika Putinai Rusiju.’

Volio bih da su stvari tako jednostavne, volio bih da se sada mogu i ja priključiti takvoj proslavi!

Umjesto toga evo me sjedim ispred mog računala i ispisujem ovaj esej o Turskoj, zemlji koju volim, ali koju već niz godina ne uspijevam shvatiti.

***

Upoznao sam Redžepa Tajiipa Erdoğana u istanbulskom sjedištu (tada) njegove partije – Refah Partisi, RP – kada je bio gradonačelnik tog najvećeg turskog grada. Bilo je to krajem 90-ih i u to vrijeme sam bio zaokupljen brigom da sačuvam živu glavu dok sam izvještavao o ‘jugoslavenskom ratu’, krećući se na relaciji Sarajevo, Pale, Beograd i linijom fronte. Dok je većina mojih drugova-žurnalista putovala vlakom do Beča (nije bilo letova i strancima nije bilo dozvoljena vožnja kolima) da dobiju predah, ja sam se uvijek opredijelio za Istanbul, uzimajući spore vlakove kroz Bugarsku i turskog grada Edirne. Osjećao sam potrebu da moram još puno više naučiti i razumjeti Otomansko carstvo, ako istinski hoću shvatiti Balkan.

U ono vrijeme, gospodin Erdoğan uspijevao je užasavati mnoge pripadnike srednje i više klase Istanbula koji su bili pro-Zapadno i sekularno orijentirani. On je bio pripadnik Islamističke partije u gradu koji se uvijek želio ugledati na Europu. Ali na kraju, uveo je neke opsežne društvene reforme i presudno popravio gradsku infrastrukturu, od sustava recikliranja otpada pa do javnog prijevoza. UN-Habitat (Program OUN za naselja) dodijelio mu je dvostruki palac-gore.

Umjesto religioznog fanatika, naišao sam na egocentričnog, snažno motiviranog i pragmatičnog političara, populiste.

“Govorite li turski?” upitao me umjesto pozdrava.

“Ne baš,” odgovorio sam. “Samo nekoliko riječi.”

“Vidite!” slavodobitno je povikao. “Vaš turski je sranje, ali savršeno znate izgovoriti naziv moje partije, Refah Partisi, bez ikakvog naglaska! Zar to nije već dokaz o njenoj važnosti, o tome koliko smo neophodni?”

Nisam bio siguran u to… Pokušavao sam shvatiti, slijediti njegovu logiku. Moram priznati da sam se osjećao udobnije u nekom rovu u Jugoslaviji, nego li što sam tamo, u Istanbulu, suočen sa ovim nadmoćnim čovjekom koji je očito bio na svom velikom ego tripu.

Ali je i dalje ‘donosio rezultate’. A turski narod, mnogi od njih, i dalje su za njega glasali, sve dok 2003. godine , nije postao premijer, a u 2014., predsjednik Turske.

***

Islamista ili ne, ali od 2003., Zapad nije Erdoğana odbacivao; postao je de facto vođa zemlje koja je pretvorena u vjernu i opravdanu članicu najmoćnijeg zapadnog vojnog saveza – NATO-a. A od strane Erdogana nije bilo nikakvih pokušaja odricanja od te veze.

Periodično je dolazilo do nekih malih svađa sa Zapadom i njegovim partnerima i ‘podaničkim’ državama, ali ništa što je moglo ugroziti savezništvo. Nakon smrtonosnog napada na turski brod 2010., koji je plovio za Gazu, Erdoğan se sukobio sa Izraelom, ali uglavnom samo verbalno. Vojne veze nisu prekinute: primjerice, Turska nije prestala obučavati izraelske borbene pilote na svom vojnom aerodromu blizu Konya.

Zar tu nema i previše kontradikcija? Bez daljnjega!

***

U Turskoj, zapravo je vrlo teško pogoditi ‘tko je tko?’ Savezništva su promjenljiva i pozicije pojedinaca i organizacija stalno se mijenjaju.

Tijekom jedne od svojih posjeta Turskoj kao državni tajnik, Hillary Clinton je navodno zatražila da vlada Turske zabrani Aydinlik Gazetesi, jedne važne socijalističke i nacionalističke novine. U nekoliko prigoda, Aydinlik je intervjuirao i mene. Ja sam isto tako intervjuirao njihovog glavnog urednika i druge članove redakcije. Tijesno sam surađivao i sa njihovom zavisnom televizijskom postajom, Ulusal Kanal, glavnom bazom jednog od najplodnijih filmaša turskih dokumentaraca (i moj prijatelj) Serkan Koc.

Serkan i njegovi drugovi naveliko su mi pomogli kod snimanja mog dokumentarca za južnoameričkutelevizijsku postaju TeleSUR: o ustanku u Gezi Parku u Istanbulu2013., i o obučavanju i podršci ISIS-u u ‘izbjegličkim’ logorima u pograničnim područjima sa Sirijom, oko grada Hatay.

Meni su objasnili na koji način su teroristi obučavani u izbjegličkom logoru kod Apaydina, kao i u notornom NATO postrojenju tik na rubu grada Adana – zrakoplovna baza Incirlik. Pružile su mi se tri prilike u kojima sam uspio filmski snimiti i fotografirati oba postrojenja, često riskirajući život.

Ali ako pitate tvrdokornu ljevicu u Turskoj, osobito komuniste, o Aydinlik-ui Ulusal Kanal-u, odgovore koje ćete dobiti bit će daleko od istomišljeničke!

I ako pitate ljude u Aydinlik-u o nesreći kurdskog naroda i o PKK-u (Kurdistanska radnička partija), dobit ćete neke uvredljive primjedbe, ili u najmanju ruku neke krajnje kritične izjave.

Naravno najveći dio kemalista, i skoro svi nacionalisti, protive se kurdskoj borbi za nezavisnost pa čak i protiv neke vrste autonomije. Oni su uvjerenja da treba da postoji jedna jaka, sekularna država, i točka, a za njih PKK je samo jedna teroristička skupina.

S druge strane, brojni turski komunisti su prigrlili nesreću kurdskog naroda, i vrlo su kritični prema nacionalistima i njihovim medijima.

Ali gdje PKK zaista stoji politički? Pa, sve zavisi od toga koga pitate! Neki kažu da je riječ o Kurdskom nacionalističkom pokretu, te da je on neporecivo ‘ljevičarski’. Drugi se ne slažu, te ih otvoreno definiraju kao ‘petu-kolonu’, pa čak i kao implantat CIA-e.

Ali “kurdsko pitanje” nije jedino o kome izgleda skoro nitko u Turskoj ne može da se složi. Postaviš li pitanje o genocidu nad Armencima, ubrzo ćeš uvidjeti da si sebe katapultirao usred (već gore spomenutog) minskog polja. Čak i velika većina turske ljevice će decidirano odbaciti definiciju o “genocidu”. Mogli bi izgubiti većinu prijatelja u samo jednoj noći pokretanjem razgovora o “pitanjima” Kurda i Armenaca.

Zbunjujuće? Ne još, jer situacija postaje mnogo gora. Da ste prije 2014. imali mogućnost provozati se kolima do zatvora Silviri, nekih 80 kilometara od Istanbula, na europskoj strani, shvatili bi što znači prava konfuzija! Ovo postrojenje visoke sigurnosti je onda držalo na stotine turskih visokih časnika i generala, kao i neke intelektualce i aktiviste. Svi su se tamo nalazili zbog takozvane Operacije malj (na turski: Balyoz Harekâtı), navodno neuspjelog vojnog sekularističkog puča koji datira iz 2003.

·Ali tko su bili ti generali i što je stvarno bio povod njihovih uhićenja? Sastajao sam se sa obitelji nekih od njih, i snimio njihova svjedočenja. Neki su bili žestoko protivgospodina Erdoğana i njegove AKP partije. Neki su vjerovali u turski “euroazijizam”, dok su drugi (premda mnogo manji broj i ne naročito otvoreno) bili protiv turskog učlanjenja u NATO.

Štogod bilo da bilo, vlada je držala da su generali i njihove pristaše ‘nezgodni’, čak i opasni. Optužba protiv njih je najvjerojatnije isfabricirana i jako je kritizirana u zemlji i inozemstvu. Ali imala je i jaku podršku u pokretu Cemaat koji je islamski pokret pod vodstvom prognanog klerika i potom (tada) bliskog saveznika AKP-u, Fethullaha Gülena!

Ne iznenađuje, nakon što su se AKP i Gülen razišli u 2014., optuženici su pušteni iz zatvorate su 31. ožujka , 2015. svih 236 osumnjičenika oslobođeni krivnje.

A sada predsjednik Erdoğan optužuje Fethullaha Gülena da stoji iza najnovijeg, abortiranog krvavog puča, i traži od SAD-a njegovo izručenje Turskoj! S kakvom brzinom se fundamentalne stvari mijenjaju u ovoj zemlji!

Da bi se situacija još više komplicirala, moji turski ljevičarski kolege – investigativni žurnalisti – još su me početkom 2012., zamolili da im pomognem da istraže aktivnosti pokreta Cemaat općenito i posebno Fethullaha Gülena, u Africi (gdje je tada bila moja baza), poglavito u veziizgradnje škola i širenja svakojakih opasnih oblika ekstremističkih vjerskih poduka. U ono vrijeme Fethullah Gülen je još bio viđen u Turskoj kao bliski saveznik SAD-a i AKP-a!

U nekom trenutku, AKP-ov‘Novi Otomanizam’ krenuo je ‘malo izvan kontrole’, što se Zapada ticalo, ali sve u svemu Turska je ostajala na kursu, podržavajući Zapad i njegovu imperijalističku politiku u regiji. A u nedavnoj prošlosti, glavni saveznik AKP-a (premda je sada najveći neprijatelj), Fethullah Gülen, bio je dio tog ‘dobrog kursa’.

Moj prijatelj, Yiğit Günay, autor, povjesničar i novinar školovan u Kubi, nekoliko mjeseci prije najnovijeg puča je napisao:

Tu su politiku nazvali Neo-Ottoman-izam. Zamisao je bila da AKP-ova vlada, ili sama Turska, radi u regiji kao kooperant zapadnog imperijalizma, te će kao kooperant moći širiti i svoju vlastitu zonu utjecajau okolnim regijama koje si ti upravo definirao. U ono vrijeme je također postojao Gülenov pokret sa uporištem u SAD-u. U ovom trenutku vlada i pokret su neprijatelji, ali u onom prošlom vremenu bili su saveznici. Gülenov pokret bio je naročito aktivan u Africi, jer on svojata otvaranje škola i sveučilišta svojom zaslugom. Pokret raspolaže sa ogromnim sumama novca. Pročitao sam izvještaj da je pokret u 2013. imao oko 130 “ovlaštenih škola”, samo u SAD-u … a kad imate ovlaštene škole, dobivate milijune dolara koje plaćaju američki porezni obveznici. Pokret je također vrlo dobro organiziran; posjeduje ogromne kompanije; one su bogate. I one koriste to bogatstvo da povećaju svoj utjecaj.

Ako se bolje promisli, na početku arapskog proljeća, sadašnji predsjednik Recep Tayyip Erdoğan i AKP bili su vrlo skeptični. Oni nisu razumjeli što se zaista događa, sve dok im Amerikanci nisu rekli…

Budite bez brige: mi smo ti koji to radimo…”

Nastao je trenutak kad su zrakoplovi NATO-a počeli bombardirati Libiju, pa je Erdoğan održao govor u kojem je u osnovi rekao: “Koji kurac NATO radi, bombardirajući Libiju?” A dva dana kasnije, Turska postaje dio te misije. Amerikanci su mu rekli “Zar si glup? Zar ne vidiš što se događa?” I on je promptno promijenio mišljenje.

Ali glavna ideja iza svega ovoga bila je: da Arapsko proljeće bude u osnovi pro-AKP. To je ono što se zove “promjena režima”, i to posvuda diljem cijele regije. Ti novi režimi su predominantno islamski, pa je tako AKP dobio priliku da unutar njih stekne utjecaj.”

Sve što sam gore napisao je samo da ilustriram kompleksnost turskog političkog labirinta.

Tu gotovo nema nikakve konstante; živi pijesak mi pada na pamet kao najprikladnija metafora.

***

I sada kamo je Turska zapravo usmjerena?

Je li zaista moguće da će se napokon okrenuti se prema istoku?

Postoji naravno velika nada! Naravno da takve nade mogu, djelomični, biti i opravdane. Ali ja sam oprezan, i nisam još spreman slaviti.

Zapad je savršeno svjestan da bi “gubitak Turske” bio težak udarac njegovim geopolitičkim interesima, čitaj: njegovim totalitarnim imperijalističkim planovima. Vrlo je malo vjerojatno da je spreman prepustiti ovu ogromnu zemlju, sa jednim od strategijski najpovoljnijih geografskih položaja na zemlji, na lak i miran odlazak.

Ako turski predsjednik ne popusti Zapadu, ako odlučno izađe iz NATO-a, ako zatvori zrakoplovnu bazu Incirlik (sa njenih 50 i nešto nuklearnih glava), i pogotovo ako tada podijeli turska vojna postrojenja sa Rusima, Zapad bi definitivno silovito reagirao, čak i brutalno. Što bi ovog puta bilo na 'jelovniku', ne znamo: pokušaj atentata, još jedan vojnu puč ili neki izvana provocirani nemiri? To ne znamo, ali možemo nagađati: bilo bi groznog krvoprolića.

I kuda, na čiju bi stranu turski intelektualci stali: svi ti renomirani novinari, umjetnici i akademici? Oni su često vrlo hrabri ljudi (Chomsky i ja smo ih opisali u našoj najnovijoj knjizi kao ‘nekim od najhrabrijih ljudi na svijetu’), ali gdje su njihove stvarne političke odanosti? Neki od njih su neokaljani socijalisti, čak i marksisti, ali definitivno ne svi. Mnogi zapravo smjeraju ravno k Zapadu: Parizu, Londonu, New Yorku i Berlinu.

Jedan od mojih turskih izdavača i prijatelja, sada pokojni, međunarodno renomirani turski fizikalni kemičari molekularni biofizičar Oktay Sinanoğlu (često nazivan “turskim Einsteinom”), bio je jedan od najotvorenijih kritičara zapadnog imperijalizma. Ali je također bio, dugi niz godina, profesor na sveučilištu Yale University, i svoje zadnje godine uglavnom provodio na svom primorskom imanju u Floridi. Njegova ljubav za Tursku, za moj ukus, bila je previše ‘na daljinu”, previše“platonska”.

Turski intelektualci čak se ne mogu složiti oko toga koji pisci zaslužuju njihovo divljenje. Dva najčuvenija suvremena turska romanopisca, nobelovac za književnost, laureate Orhan Pamuk, i Elif Shafak, mnogi videkao dvojicu osrednjih pisaca koji su se totalno prodali Zapadu, portretirajući Tursku prema očekivanjima njihovih stranih izdavača i javnosti.

Mnogi mladi i obrazovani Turci u posljednje vrijeme odlaze u Latinsku Ameriku, da saznaju nešto o novim tamošnjimrevolucionarnim trendovima, vladamai pokretima. Drugi odlaze u Aziju. Primjerice, istanbulski intelektualci su daleko više kozmopolitski usmjereni nego što su njihove šokantno eurocentrične i palanački orijentirane kolege u Ateni. Ali europski sekularizam i liberalizam još uvijek su glavna referentna točka pa čak i glavni cilj za većinu urbanih Turaka.

Oni mogu biti ‘protiv NATO-a’ i ‘protiv američke vanjske politike’, ali je često neizvjesno zapravo za što jesu.

Da li će oni podržati vladu ako se odluči istjerati NATO i umjesto nje prigrli Rusiju i Kinu? Da li će htjeti da se Turska pridruži BRICS-u?

Gospodin Erdoğan je mudar, pragmatičan političar. Sve zna o trgovini i vještini ‘cjenkanja’. On dobro zna koliko njegova zemlja vrijedi – za Zapad i njegov imperijalizam, i za one koji se njemu protive!

Njegova popularnost u zemlji je ogromna, dostigla je skoro 70%. Na raspolaganju mu stoji čist ‘moralni mandat’ da kritizira Zapad, bilo zbog poticanja (pa čak i za aktiviranja) nedavnog puča, ili barem što nije činio ništa da zaštiti‘legitimnu vladu’ Turske u časovima te velike krize.

A sada Zapad ozbiljno shvaća njegove prijetnje, po prvi put!

Na temelju prošlih iskustava, Erdoğan bi sad mogao započeti krajnje tvrdo cjenkanje sa Washingtonom, Berlinom i drugim glavnim gradovima Zapada. Nedavni ‘pomak prema Istoku’ mogao bi se pokazati kao krajnje učinkoviti blef.

Obama i Putin to znaju. Stoga dužnosnici SAD-a nisu istinski ‘zabrinuti’ za nuklearno oružje uskladišteno u Turskoj. Stoga je i Putin bio veoma susretljiv za vrijeme sastanka sa Erdoğanom u St. Petersburgu; susretljiv i ništa više.

Svi iščekuju slijedeći potez Turske. A gospodinu Erdoğanu se zapravo ne žuri da ga povuče. Vrijeme je na njegovoj strani. Sada se može igrati sa oba – imperijalističkim i anti-imperialističkim – taborima, jednog protiv drugog. Što god bude upalilo!

Rusija i Kina (osim što su na pravoj strani povijesti) mogu, praktično, puno ponuditi: novi Put svile skroz od Tihog oceana do Istanbula, sa kompletno povezanim visoko-brzinskim željezničkim prugama, koridori informacijske tehnologije, cjevovodi, kao i totalna obnova problematičnog turskog energetskog sektora, tek da spomenem neke ‘poslastica’.

Turska će očekivati da joj Zapad ponudi više, mnogo više, da bi se izjednačila i premašila ponude s Istoka.

Nažalost, izgleda da sve ovo nema bilo kakve veze sa ideologijom, pa čak ni sa priprostim ‘pravo i krivo’, već samo sa hladnim pragmatizmom i praktičnim kalkulacijama.

Ali kao što sam napisao na početku ovog eseja: ja još uvijek ne osjećam da sam stvarno razumio Tursku! Čak i neki od mojih turskih drugova mi sada pišu i govore mi da ‘oni je također ne mogu razumjeti!’

Tamo se sve može promijeniti. Ljudi se mogu promijeniti. Pragmatični otac moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk, bio je istinski turski nacionalist, ali pod jakim utjecajem ‘sekularnog Zapada’. Osim toga, da bi održao svoju naciju jakom, ujedinjenom i nezavisnom, morao se boriti protiv zapadnih sila i prihvatiti veliku količinu vojne i ekonomske pomoćiod Sovjetskog Saveza.

Predsjednik Turske sada drži budućnost regije i svijeta u svojim rukama. On je vrlo svjestan toga. Sa jednim potezom pera mogao bi promijeniti povijest.

Za svaki slučaj, ako donese dobru odluku, čuvam bocu dobrog šampanjca u frižideru. Nadam se, od srca se nadam, da će možda doći prigoda da čep iz boce udari u strop!

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE

Foto: Bote Schijf /Flickr

Preporučujemo