Od Olimpijade do Libije: Heroji i žrtve

Ponovno bombardiranje Libije, nakon pet godina, može doniijeti samo veće zlo, kako njoj najbližoj Italiji, tako i drugim zemljama Sredozemlja, u prvom redu Francuskoj.

Jasna Tkalec, 11/08/2016






Olimpijske igre održavale su se u antičoj Grčkoj od sedmog stoljeća prije nove ere do trećeg stoljeća također prije nove ere (od 776 -339). Bile su to religijske, a prije svega atletske svečanosti. Čini se da su im prapočeci u minoskoj i mikenskoj kulturi, zatim prelaze na Kretu, pa u kontinentalnu Grčku. Prvo su to bili susreti hrvanja i šakanja, a tek kasnije obogaćene su drugim atletskim disciplinama. Održavane u Olimpiji, okupljale su takmičare iz cijele Grčke, a najvažnije je bilo što su za vrijeme Olimpijskih igara prestajali svi ratovi. Olimpijska natjecanja održavana su svake četvrte godine i za vrijeme Olimpijade morao je vladati opći mir.

Danas je to prvo i osnovno pravilo olimpijskog takmičenja sasvim zanemareno. Istina, svijet već odavna nije malena Grčka, sa svadljivim državicama i opasnim neprijateljima iz Azije, već čitav globus.

Postojeće držve, državice i državetine čini se da su još svadljivije nego gotovo tisuću godina prije nove ere, a azijski neprijatelji još uvijek predstavljaju opasnost, kao i za antičku Grčku.

No zato Olimpijada u Riju i sve lijepe riječi izgovorene prilikom njenog otvaranja o bliskosti svih ljudi, o jedinstvu ljudi i njihovih osnovnih osjećaja, o jednakosti u različitostima, o neophodnosti mira i prekidu ratova i sebičnog iskorištavanja planete, koje će ugroziti život i budućim generacijama, ne znače mnogo više odrazigranog šarenog spektakla i vatrometa za uveseljavanje publike, učesnika i visokih gostiju iz svih zemalja svijeta.

Vatromet je prošao, a danas odmah započinje drugi, na drugom kraju planete, nesmanjenim bombardiranjem Alepa, jednog od najljepših sirijskih gradova, u kojem su ranjeni čak i novinari Al Jazeere, koji se od neprekidnog lupanja bombi po gradu punom civila i djece, nisu mogli izvući čitavih sedam sati. Bilo je, tvrde, i do šezdeset zračnih udara u minuti.

A to nije još ništa prema onom što će se tek dogoditi i već se događa u Libiji, gradu Sirte, i još nekim mjestima. Američko bombardiranje Sirte dronovima već je započelo. Letilice kreću iz američkih baza u Italiji, Aviana (Furlanija) i Sigonelle (Sicilija), većinom dronovi, ali ne samo oni. Bombardiranje se odvija bez učešća NATO snaga i bez odobrenja Ujedinjenih Nacija, što je ipak izuzetak (iako ne rijedak). Talijanski parlament je na to morao pristati, jer su američke baze formalno pravno američko tlo na talijanskom teritoriju i, ako bi bilo potrebno i ukoliko bi se žešće oduprli, Sjeveroamerikanci bi ih podsjetili na vlastite žrtve prilikom oslobađanja Italije od nacista i dijelom na sjeveru fašista (Republike iz Salò-a). Jedino se čuo po koji glas uznemirenosti i zgražanja krajnje ljevice, odnosno poslanika SEL-a (Sinistra, Ecologia, Liberta - ljevica, ekologija, sloboda), ali su oni nemoćni i vrlo malobrojni, a vlada premijera Renzija dala je bez oklijevanja dozvolu, uopće se ne udubljujući u problem.

A ovo je već drugi put da bombardiraju Siriju. Prvi put je bilo 2011, kad je srušen pukovnik Gadafi i kad je umjesto slobode nastao građanski i plemenski rat, a beskrajna količina izbjeglica iz Afrike obrušila se na najsiromašnije mjesto u Italiiji, otok Lampedusu i na samu Siciliju, također otok sa ogromnim društvenim i materijalnim problemima, neiskorjenjivom mafijom i najvećim postotkom nezaposlenih u cijeloj zemlji.

Od 2014. u Libijii je otvoreni rat, a može se reći da je ovaj započeo od samog rušenja Gadafija, oktobra 2011. (dok su bombardiranja trajala cijelo ljeto 2011, jer je međunarodni sud tražio izručenje Gadafija i njegovog sina Šaifa el Islama, tada na čelu tajnih službi, zbog pucanja policije na demonstrnte protiv režima za vrijeme "arapskih proljeća", kad je došlo do velikih žrtava), u Libiji se razbuktava i traje građanski rat, iako bi točnije bilo reći tribalni rat, jer je Libija specifična zemlja.

Libijski teritorij je pustinja, relativno rijetko naseljena nomadskim plemenima, koja su samo izuzetno kroz hstoriju živjela u čvrstoj međusobnoj povezanosti, slozi i miru, bez jake centralne vlasti. Nju na jugu nastanjuju pored većinskih plemenskih skupina i Tuarezi i Berberi, koji sami sebe nazivaju i smatraju slobodnim ljudima, a u gradovima uz more vidljivi su tragovi milenijskih mediteranskih civiliizacija, a donedavna su bili modernizirani i ukrašeni suvremenim građevinama, bulevarima, čak fontanama i palmama. Rušenje Gadafijevog režima najskuplje su platili Tuarezi, nomadsko pleme iz Sahare i grad Tuag, čije je stanovništvo doslovno satrto, kao i libijski kršćani i ostale manjine. Nije mnogo bolje prošao ni grad Sirte, divljački napadnut zato što se onaj, što je gospodario zemljom više od 40 godina, rodio u tom kraju (u šatoru u mjestu Qasar Abu Hadi). Zato je baš u njemu Gadafi divljački ubijen, čini se sa sinom. Taj nedolični masakr, snimljen sa zvučnim efektima, lansiran je preko Tv-a i prikazan cijelom globusu, kao što je i leš despota bio izložen dva dana na viđenje i porugu svjetine.

Sirte je danas, kako rekosmo, u rukama Isisa, pa taj grad američki avioni nesmanjeno bombardiraju.

No prije no što se nešto kaže o odnosu snaga, koji se svaki dan mijenja, treba naglasiti da je Libija jedna od najbogatijih zemalja na svijetu ne samo naftom, sa tradicionalnim plemenskim i lokalnim uređenjem. Sastoji se od nomada, što žive s devama u pustinji, mahom nenavikniti na sjedilački život. Najsiromašnija zemlja na svijetu, uglavnom pustinja, ukoliko se navodnjava, postaje jako plodna. Geolozi su pronašli da se duboko dolje ispod pijeska nalaze ogromne zalihe vode i Gadafi je preko međunarodnih firmi poduzeo izgradnju kolosalnog po dužini vodovoda, još nedovršenog u doba njegovog svrgavanja, iako su najveći gradovi Bengazi, Tobruk, Tripoli i Sirte bili već obilno snabdjeveni vodom.

Godine 2014. kad se libijski građanski rat najžešće razbuktao Libija je imala dvije vlade – jednu internacionalno priznatu, dok druga to nije bila, koje su vlastitim sukobima odražavale stanje među mnogobrojnim zemljama i zemljicama Bliskog Istoka.

Vlada smještena u Tobruku bila je međunarodno priznata i sastojala se od Predstavničkog doma i sljedbenika operacije Dostojanstvo, na čelu koje se nalazio general Haftar.

Drugu vladu sa sjedištem u Tripoliju predvodi Novo Nacionalno Vijeće, a oslanjala se na poliitičke i vojne snage Libjske Zore – Alba Libica.

Godine 2015. pojavio se na šahovskom polju Libije još jedan igrač, Isis ili Daesh, koji je najviše uplašio Zapad, pa je na njegovo inzistiranje stvorena Zajednička nacionalna vlada, ali koliko taj labavi savez zapovijeda oružanim snagama na terenu i koliko se te doskora oružano suprotstavljene snage međusobno slažu, nije lako odrediti. Čak su i odnosi između istog bloka dosta labavi i nerijetko napeti. To zavisi u većini slučajeva od stranih snaga, koje ih podržavaju. Dok Libijsku Zoru podržava Katar i Erdoganova Turska, dotle vladu generala Haftara iz Tobruka podržava Saudijska Arabija i njezini sateliti.

Isis se utvrdio u gradu Sirte (da li samo u njemu?) i momentalno je pod bombama američkih aviona. No s Isisom nije gotovo, čak ako ga se istjera iz većih gradova, to kao da Amerikanci, koji su dijelom odgovorni za njegov nastank, ne mogu shvatiti. On je nastao u pustinjskim krajevima beduina, berbera i ostalih nomada, i mada s njim manipuliraju basnoslovno bogati i naoko civilizirani Arapi, njegovim borcima, mahom sluđenim mladim očajnicima, nije potrebno mnogo – odu ili odjašu na drugi kraj zemlje ili kontinenta ili čak na drugi kontinent, razviju crnu zastavu , isuču nož i sablju i opet su tu sa svojim neprimjerenim zazivanjem boga i ničim usporedivim šarijatskm okrutnostma. Kako reče jedan od prinčeva Saudijske Arabije Amerikancima, još u prošlom stoljeću, kad su odnosi s tim saveznikom bili zategnuti: "Vi nas ne možete ucjenjivati. Mi smo stoljećima živjeli u pustinji od kamiljeg mlijeka i datulja i možemo u svakom časi opet otići u pustinju!"

Ponovno bombardiranje Libije, nakon pet godina, može doniijeti samo veće zlo, kako njoj najbližoj Italiji, tako i drugim zemljama Sredozemlja, u prvom redu Francuskoj. Gadafi je srušen na najveće inzistiranje Sarkozyja, iako su u dokusirivanju tog režima sudjelovale i engleski i talijanski i američki avioni, a korištenje opozicijskih snaga na terenu nije im donijelo mnogo sreće, uspjeha ni pofita. Njihova poduzeća doduše još uvijek rade u Libiji, ali pod jako otežanim uvjetima, jer im otimaju radnike i teško je nagovoriti stručnjake, da laka srca idu u opasnu zemlju i, u najmanjuruku treba ih zato više platiti, a libiskom ratu ne vidi se kraj. Nedavno se proširila vijest, da je među zvjerskim ubojicima Gadafija bio također i izvjstan špijun francuskih tajnaih službi, jer je Sarkozyju naročito ležala na srcu likvidacija Gadafija, budući da mu je – kako tvrdi Mediapart – Gadafi dao ogroman novac za predizbornu kampanju.

Poslovica veli: posudi nekom novac i napravio si sebi neprijatelja. A ako se radi o velikim svotama izgleda i krvnika. Daleko od toga da je Gadafi bio šećerno janje. Zapad mu je na dušu stavljao ne samo zaštitu najopasnijih terorista, koji su okrvavili ruke u najgorim zločinima i terorističkim akcijama, već i planiranje i izvođenje tih krvavih djela, što on nikada nije priznao, već najodlučnije odbijao. Englezi su ga naročito mrzili zbog afere Lockerbie, kad je srušen avion i poginulo 270 ljudi zbog eksplozije bombe u prtljažniku tog američkog Boeninga na letu Pan Am 103 World Airways. Letilica je ekspolodirala u zraku 21. decembra 1988. i pala u Škotskoj, na liniji iz Frankfurta na Majni u New York i Detroit, sa spuštanjem u Londonu. Navodno je eksplozivni materijal bio smješten u prtljag dvije naivne djevojke, podmetnut od dvojica Palestinaca, koji su se pravili da im se udvariju. Pri eksploziji poginulo je 259 osoba, dok je 11 ljudi izbubilo život na tlu u Lockerbieu, kad su se s neba na njih srušili ostaci aviona. Kako je krivica Palestinaca i šefa libijske tajne službe dokazivana neizravno i dosta kasnije, Gadafi je primio dvojicu osumnjičenih. Zbog toga su Libiju UN, na poticaj Amerike, stavile pod embargo, koji je trajao cijelih sedam godina, a Libija se ubrajala, zbog namjere da stvori sjevernoafričku panarapsku federaciju, usled velikodušnog pomaganja Palestinaca i zbog odnosa sa Sovjetskim Savezom, kao i Sjeverna Koreja i Iraku "mangupske zemlje" – najveće neprijatelje SAD-a. Tako su ove poduzele, nakon napada na diskoteku u Berlinu 1986, u kojoj je poginulo 40 ljudi, akciju pod nazivom El Dorado Canyon, i bombardiranje Libije u namjeri da ubiju Gadafija, što im nije uspjelo. U akciji su sudjelovale US Air Forces i US Marine Corps, razorena je rezistencija Gadafija, ali njemu se nije dogodilo ništa. Bila je to odmazda SAD zbog terorističkih akata protiv njihovih vojnih objekata, a tek se Georges W. Bush tobože "pomirio" s Gadafijem i Libija je izbrisana iz spiska "mangupskih zemalja". Gadafi je predao dvojicu Palestinaca, koji su navodno podmetnuli eksploziv, zbog kojeg je pao avion na Lockerbie i uspostavio naizgled korektne odnose i sa Velikm Britanijom, što uopće nije smetalo poklonicima neoliberalnih politika, da se ostrvljeno na njega obruše.

Očito ni Gadafi baš nije znao koliko je Zapad neiskren i prevrtljiv i koliko je opasno biti posjednik obromnih bogatstva ili sirovina, koje su Zapadu neophodne. No koliko je neumjerenost i okrutnost Isisa sposobna za teško zamislivu surovost, koja spada u srednji vijek, isto tako i zapadne tajne službe lako nalaze i plaćaju zločinačke ruke koje će za njih počiniti laka srca okrutne i brojačno zapanjujuće pokolje. Sam je Gadafi, mada je javno podržavao borbu Palestinaca i davao utočište počiniteljima terorističkih akcija s njihove strane, uvijek tvrdio da ih on nije na njih nikada nagovarao, niti planirao i da izravno s tim akcijama nije imao nikakve veze.

To u neku ruku potvrđuje i činjenica da, kad je vojnim pučem protiv kralja Idriza i njegovog korumpiranog režima došao na vlast 1969, taj još vrlo mladi pukovnik, doskora briljantni polaznik vojne škole, te 1970. istjerao sve Talijane i Jevreje iz Libije, nije prolivena ni kap krvi, iako su prognanima zaplijenjena sva materijalna odnosno nepokretna dobra pod parolom da su te vrijednosti "otete izrabljivanom libijskom narodu". Prijatelj i sljedbenik Nasera, Gadafi je bio Arapin i musliman, ali afrački Arapin, što čini veliku razliku prema Arapima iz Azije. Gadafi je u panarapsku ligu htio, osim Egipta, uključiti još i Tunis, ali tuniski predsjednik Burgiba nije pristao, te se san o panarapskoj federaciji srušio. Gadafi je svoju državu zvao "džamahirija" doslovno "država masa", a dodavao je tome još i libijska i socijalistička (zapravo narodna država). A nije to bio samo panarpski nego i socijalistički san, iako je Gadafi dobro znao i razmišljao "kako socijalizam obećava veoma mnogo, počev od položaja ljudi po pravednijim načelima...Ali na svijetu postoje milioni ljudi lišeni svake radosti zbog siromaštva, milioni za koje ravnopravnost socijalizma mora da zvuči kao gorki podsmjeh."

No to za njega nije bio argument protiv socijalizma, već za njegovu drugačiju primjenu u afričkim zemljama. Arapski nacionalizam i muslimanstvo nisu u to vrijeme uopće imali agresivni karakter. Vjerno sljedeći ideje Nasera, Gadafi je sanjao o arapskom, a kasnije s predsjednikom Mandelom i o afričkom socijalizmu, ali drugačjem od onog viđenog u Evropi ili u SSSR-u. Bio je pristalica i primijenjivao neku vrstu demokracije odozdo, zapravo direktne demokracije, sa savjetima (nomadskih plemena), letećim parlamentima i skupštinama stanovnika ili nomada u kojima je svaki glas bio ravnopravan. Nije uzalud Gadafijeva žena, koja mu je izrodila osmoro djece, bila iz Mostara, miješanog mađarsko-jugoslavensko-muslimanskog porijekla, Šetifa Farkaš. Čini se da ju je upoznao u Jugoslaviji, koju je posjećivao kao mladi oficir, da bi tu prošao izvjestan period učenja. Prvi brak, sklopljen od roditelja, a da se supružnici nisu ni poznavali, bio je propao nakon šest mjeseci. I kasnije je Gadafi bio blizak prijatelj sad već nepostojeće zemlje. No bio je on blizak prijatelj i vlasnika FIAT-a Agnellija, posudio mu jednom u teškom momentu za fabriku automobila velik novac, a i u doba pogibije Gadafi i porodica posjedovali su 30% FIAT-ovih akcija.

Ne treba zaboravati da se Gadafi, rođen u šatoru u mjestu blizu Sirte, u siromašnoj muslimanskoj porodici u julu 1942, školovao osim u vojnoj akademiji u Bengaziju, gdje je bio briljantan đak, i u Evropi, gdje je završii više staževa. Inspiratori njegove doktrine bili su Jean Jacques Rousseau, Proudhon više od Marxa, ali i Marx i suvremeni lijevi francuski mislioci, koji su pisali o potrebi jednakosti među ljudima i među narodima, o kapitalističkoj eksploataciji Trećeg svijeta i o uništavanju prirode i bespoštednom rasipanju resursa na uštrb generacija, koje će tek doći, kao i o neprirodnosti života suvremenog čovjeka. Gadafi je bio bistar učenik, iako obrazovan u muslimanskoj sredini i u vojnoj školi nije imao temelja za postmarksističke filozofske istančanosti i burgije. Shvaćao je i cijenio važnost kulture pojedinaca i naroda te narodnih tradicija, pa je u tom smislu i okviru vidio i muslimanstvo svojih polunomadskih plemena. Ne zaslužuje ni posvemašnji podsmjeh njegova Zelena knjiga, nazvana po uzoru na Maovu Crvenu knjigu, u kojoj je izložio vlastitu ideologiju, bližu socijaldemokraciji nego onom što sad nazivaju "komunizmom". Nije bio za privatno vlasništvo nad ogromnim bogatstvima, iako nije, što se novca tiče, zaboravljao na sebe i bližnje.

Smatrao je da svako mora imati pravo na besplatno stanovanje, školstvo i zdravstvo i sve je to, u okviru mogućnosti, obezbjeđivao Libijcima. Teško je bilo za vrijeme sedam godina američkog embarga kao i nakon bombardiranja te zemlje ekonomski je podizati, ali čim je vidio mogućnost da se embargo prekine, učinio je sve da do toga što brže dođe. Predao je dvojicu osumnječenika za aferu Lockerby i teroriste, koje su mu tražilii na Zapadu. Uspostavio je odlične odnose sa Italijom i Berlusconijem i pozdravio Obamu kao prvog obojenog predsjednika SAD. Činilo se da stvari kreću boljim putem: osim ogromnog projekta navodnjavanja i još ambicioznijeg plana o desalinizaciji mora, posuđivao je nekim evropskim političarima velike svote novaca, ali nije odustajao od svojih na berberski način socijalističkih principa. Ne treba zaboraviti da je sam Gadafi bio vojničina, da su njegovi pojmovi o prefinjenosti i uglađenosti bili afriački, kao što je afrička i berberska bila njegova želja za kićenjem, ogrtanjem plaštevima i vješanjem ordena, stanovanjem u šatoru te isticanje vlastite osebujnosti. Ali pored svega toga on ostaje na stanovištu da novac od nafte treba da služi narodnoj revoluciji, koja će donjeti prosperitet, jednakost i bolji život za sve. Njegova libijska džamahirija nije imala ni posebne političke partije ni drugih državnih struktura. Možda ga je zato bilo lakše i srušiti. I dalje je, i poslije Naserove smrti, i nakon susreta s Mandelom, govorio o socijalizmu i bio protiv zelenaštva za koje je optuživao zapadne banke. Ne treba zaboraviti da je o tom zelenaštvu i o afrički dugovima, koji guše taj kontinent, održao nezaboravan govor u Ujedinjenim Nacijama i Thomas Sinkara iz Burkine Faso i da je nakaon toga ubijen. A bio je u UN doslovno rekao "ako me svi ne budete sliijedili u toj afričkoj borbi protiv zelenaštva i za ne vraćanje dugova - ja sam mrtav čovjek". I zaista ga je nakon svega nekoliko mjeseci ubio njegov najbliži suradnik i uspostavio svoju vlast (naravnno u nevidljivoj orkestraciji Zapada).

Gadafi je stalno zahtijevao da se sjedište OUN premjesti na neki drugi kontinent i u neki drugi grad i da ne bude u New Yorku, na domak ruke najmoćnijih na svijetu. Grmio je i protiv zelenaškog ponašanja zapadnih vjerovnika prema Africi, o neljudskim ugovorima za izvođenje predloženih ili neophodnih radova, na koje ga prisiljavaju strane kompanije, prijetio kako će umjesto njih pozvati kineske ili ruske stručnjake i poduzeća.

Kad se pojavio fundamentalizam, žestoko mu se odupro, jer ma koliko se isticao kao vođa afričkih muslimana, vjeru je smatrao dijelom narodne kulture i tradicije, koju ne treba narodu braniti, ali je ni zloupotrebljavati. Jasno je, da su mu bogate prinčevine iz Arabije bili smrtni neprijatelji. No Gadafi je mislio da ima iza sebe narod. Imao je, nadao se – uzlud – i evropske prijatelje, ali i ljute neprijatelje u Francuskoj i Engleskoj. Kad je postao predsjednik Panafričke unije približio se i zbližio sa već starim Mandelom, predsjednikom Južne Afrike, kojem su se u Evropi tobože divili. ali ga i onemogućavali. No izgleda da je Gadafi sam sebi potpisao smrtnu presudu kad je počeo, u prethodnom dogovoru s Mandelom, energično zahtijevati stvaranje Panafričke banke. Prije toga izišao je iz MMF (Svjetskog monetarnog fonda) i počeoaktivno raditi na izbacivanju T-coma iz Afrike i stvaranje velike mreže isključivo afričke telefonije.

Arapska proljeća, koja su u Libiji krvavo ugušena, dovela su u zapadnom dijelu zemlje do krvavih obračuna. Ne treba zaboraviti da je Gadafi, makar službeno nije obnašao nikakvu državnu ili predsjedničku titulu, bio vojničina, krut despot te su se čak dva njegova sina, jedan arhitekt i drugi što je završio London School of Economics and Political Science protiv njega ritala, dok ga je najmlađi podržavao. Njegova policija bila je njegovo ogledalo: brutalna i rigidna, bez zadrške je pucala na manifestante u svakoj prilici. No 2011. to se više nije moglo. Policija režima bila je toliko glupa da to nije shvatila trnutak, a Gadafi je gajio iluziju da će ga njegovi prijatelji i simpatizeri braniti. Uprkos rusoovskih, socijalističkih i prudonovskih mutualističkih ideja, nije shvaćao okrutnost i hipokriziju Zapada, dok je sam izrastao i slobodno plivao i snalazio se u onoj afričkoj. I tako je on sam sa sinom, a čini se kasnije i ostalom djecom, izgubio glavu na jeziv način po padu Tripolija, u gradu Sirte. Preživjeli sinovi i kćer ljubimica Ajša pobjegli su u Alžir, a kad su vidjeli da će ih ovaj izručiti, otišli su u Sudan i u Čad, ali se čini da više nisu na životu, čak ni Ajša, inače advokat po struci. No nema mnogo više ni od Libije, zemlje najbogatije sirovinama, a ponovo jedne od najsiromašnijih i najrazorenijih svijeta. Po njoj padaju bombe, dok sredstva informiranja prenose Olimpijadu, igre mira.

Ne u postmoderno doba. Tim upečatljivije zvuče riječi pape Francesca izgovorene u Assisiju 4 augusta ove godine prilikom800 godišnje obljetnice tog sveca, kad je s drugovima osnovao red minorita i propovijedao život u najvećem siromaštvu i odricanju, iako je bio rođen kao jedinac bogtog trgovca. Papa je izabrao odlomak iz Jevanđelja po Matiji, kad otac pita Isusa:"Učitelju, koliko puta treba do oprostim bludnome sinu?" -"Kad se vrati i pokaje" - odgovori ovaj. "A ako on sutra opet uradi isto? Zar treba da mu opraostim sedam puta?" - "Velim ti da mu oprostiš sedam purta sedamdmdeset puta". Jer to je milosrđe, kaže papa.

U svjetskom poretku država XXI stoljeća u Evropi, Aziji, Africi kao ni u Južnoj i Sjevernoj Americi, mase su zabavljene Olimpijskim igrama, nema mjesta za mir i još manje za milosrđe... Ni za izbjeglice iz Afrike u Ventimigli ili Mentonu. Ni za onog ko dirne u svjetske banke ili profite te ne gine mu smrt od Isisa ili od bombi.

Foto: OttaviaMassimo/Flickr

Preporučujemo