Kad je Rocard pripremao primjenu oštre štednje

U ovom tekstu, izvađenom iz knjige Anti-Rocard, ili zrake utopije Daniel Bensaid skicira ekonomsku politiku druge polovine sedamdesetih godina. Rocard je, krijući se iza tobože govora o samoupravljanju, što je bilo usklađeno s tim dobom, branio temeljne interese kapitala.

Daniel Bensaid, 09/08/2016






Smrt je veliki proizvođač kolektivne amnezije: manifestacijama nacionalnih počasti ona dotjera dotle da pretvara one koji su bili revni sluge moćnika u prijatelje ugnjetenih, a pokojni Michel Rocard je među takvima. Njegova smrt dozvoljava da se zaboravi kakvo je bilo njegovo stvarno djelovanje, putem slavljenja sve do mučnine – ad nauseam – „čovjeka ljevice“, što je on bio, kako se trvdi, bez greške.

Jer je Rocard ne samo govorio da „mi ne možemo više primati svu bijedu svijeta“, dajući na taj način legitimitet odustajanju ljevice od pitanja imigracije i otvarajući široku cestu, na političkom polju, ksenofobiji, što je svaki dan sve više sigurna u sebe. On nije samo ministar broj 1, koji je najviše koristio član 49-3, kako bi primijenio vlastitu politiku (Manuel Valls bio je u dobroj školi), ili čovjek koji je dozvolio amnestiju vojnika što su pobili borce kanaksa, i to udarcima čizmama, pošto su osvojili špilju Ouvèa, kako je sam kasnije priznao.

On je isto tako od 1970. pripremao politiku oštre štednje i favorizirao, u njedrima i politikama Socijalističke partije, uvođenje neoliberalizma. Zato uopće ne čudi što je Michel Rocard proslavio svoj osamdeseti rođendan u društvu bivših vođa MEDEF-a (Udruženja poslodavaca) Ernesta-Antoine Seillièrea ili Laurence Parisot i Alaina Bauera (velikog promotora sekularnih politika prikrivenih „kriminologijom“), stvarajući ovakve mostove u Socijalističkoj partiji kao što je Nicole Notet (bivša generalna sekretarka CFDT-a,koja se pretvorila u PDG u agenciji za audio-savjete) ili socijalno-liberalni intelektualac Pierre Rosanvallon (koji je posljednjih godina aktivno tražio da se zaboravi ono što je bio, na intelektualnom planu, a to znači propagator ekstremnog centra ili, rečeno neoliberalistički, „ni desnice, ni ljevice“). Zato uopće nema razloga da budemo začuđeni što je Rocard mogao, kad je već bio na kraju života, smatrati da je zakon o radu bio „šansa za Francusku“. U ovom tekstu, izvađenom iz knjige Anti-Rocard, ili zrake utopije (La Bèreche 1980) Daniel Bensaid skicira ekonomsku politiku druge polovine sedamdesetih godina. U vremenu u kojem se raspravljalo o proširenosti nacionalizacija ili o značajnom povećanju plaća, u perspektivi budućeg saveza u vladi između Socijalističke i Komunističke partije Francuske, Rocard je, krijući se iza tobože govora o samoupravljanju, što je bilo usklađeno s tim dobom, branio temeljne interese kapitala: „Rocard i sabraća imali su sljedbenike svojih ideja: oni su radili na dugu prugu, kao ljudi vlade i administracije. Iako to još nisu otvoreno priznavali, štitili su interese tehnokrata kapitalista.“

Palčić na putu oštre štednje

„Rak, nazvan bilo kojim drugim nazivom, ne zaboravlja more.“ (Paul Eluard i Benjamamin Peret: 152 poslovica citiranih po današnjom ukusu)

U predizborno vrijeme, Roccard je razborito stavljen u ćošak u ulozi ekonomskog savjetnika Mitterranda. U sjeni prvog sekretara, on se zadovoljio sitnim prepirkama „kako bi dobio na vremenu“ u ime zalaganja za oštre mjere štednje. Na putu nacionalizacija, SMIC-a (minimalne zarade), kao i radnog vremena, te na putu fiskalne politike, Palčić je posuo kamenčiće politika oštre štednje...

Nacionalizacije na kapaljku

Objavljene u vrijeme najrazbuktanije polemike o Zajedničkom programu, godine '89. Reponses energično pokazuju: „Socijalisti su protivnici svake dodatne nacionalizacije, koja bi se vršila neposredno sada.“.

To se pitanje odnosi na filijale i ono kristalizira – jasno utvrđuje – razlike. Bar naizgled. Sjećanje nas vraća na veliki promet dolazaka i odlazaka i slanja i vraćanja naškrabanih listova papira, koje su izmijenjivali Rocard, s jedne strane i Herzog, s druge strane. Nije uopće slučajno što je baš časopis Faire prvi u svom dosjeu o nacionalizacijama istjerao na čistac zeca broj 1. A ipak je tada ekonomska stupica bila jedna od najviše ograničenih. Ako bi se nacionalizirale isključivo filijale 50 % ciljanih trustova,što bi obuhvatilo svega 0,07 % francuskih poduzeća i 120.000 zaposlenih, gazde bi ostajali gospodari 85 % poduzeća i 87 % populacije zaposlenika. Komunistička partija Frncuske je uostalom odustala, bez mrštenja, od nacionalizacije Peugeot-Citroena (180.000 radnika) kao i naftnih poduzeća (44.000 radnika), a to iznosi dvostruku količnu od broja filijala o kojima se otvoreno raspravljalo. Ona je također ostavila cjelokupne pogone Michelina izvan diskusije o nacionalizacijama, a Michelin je bio treći svjetski proizvođač automobilskih guma: sa obimom poslova koja je iznosio 15 milijardi i 10.000 zaposlenih; ili BSN sa poslovanjem od 10 milijardi i 83.000 zaposlenika.

Svađa oko filijala poprimala je prije svega političko značenje. To je bio dokaz angažiranja oko poštovanja svetosti privatnog vlasništva i nedozvoljavanja da ga se amputira novim nacionalizacijama. Naime, radilo se o tome da je trebalo odagnati i najmanju sumnju, koju je izazvala ova mala rečenica (iako jako legalstička i restriktivna) iz Zajedničkog programa, po kojoj u slučaju da radnici izraze vlastitu volju, kako žele da njihovo poduzeće uđe u javni sektor ili da bude nacionalizirano, vlada će to predložiti parlamentu. U programu njegove knjige Ako sutra ljevica.... Gaston Defferre je digao glas protiv ovog pretjerivanja „koje je otvaralo vrata nesporazumima“. Sve do ljeta 1977. socijalisti nisu bili jedini koji su tražili da ih se razuvjeri po tom pitanju. U Cahiers du communisme (septembar 1974) čak je iFrancette Lazard naglašavala, odmah nakon predsjedničkih izbora, da treba „objasniti dapobjeda Zajedničkog programa neće odmah sutra dovesti poduzeća u stalnu opasnost od nacionalizacija, pod ovim ili onim izgovorom. Kao da vrag o kojem govori Zajednički program predstavlja otvorena vrata!“

Potpuno je jasno da je ta vrlo ograničena definicija, koja se odnosi na polje nacionalizacija, sukladna sa projektom Rocarda prema kome nacionalizacija nije pogodna osim u homeopatskim dozama: „Može se stvoriti mali sektor, koji će biti svjedok i probuditi konkurenciju, pokazavši na taj način njegovu neškodljivost.“

Da bi uopće donekle mogle biti funkcionalne u odnosu na potrebe radnka i na zahtjeve planiranja nacionalizacije provedene pod radničkom kontrolom, treba da obuhvate, putem čitavih branši, ključne sektore ekonomije, njene tehnološki najnaprednije grane i one koje su u krizi i koje treba preokrenuti (usmjeriti na druge vrste proizvodnje, prim. prev.), velike proizvodne jedinice i poduzeća, koja su se po izvrsnosti našla u samoj vrhuški privrede. Za pravnu svađu oko filijala u tom slučaju uopće ne bi bilo mjesta. Isto vrijedi i za zahtjeve koji će odrediti konture traženih nacionalizacija, jer će to uraditi sami radnici, i to radnici upoznati sa financijskim i tehničkim odnosima među poduzećima, dobri poznavaoci njihove međuzavisnosti od početka do kraja, i njihove komplementarnosti u proizvodnom procesu.

Eto, zašto treba zahtijevati nacionalizaciju poduzeća, i to smjesta, jasno i glasno,a nju bi morali zatražiti sami radnici nakon demokratske debate i glasanja na njhovoj skupštini. Isto tako, smjesta treba nacionalizirati poduzeća čija je uprava uhvaćena inflagranti, u krivičnom djelu prevare i bijega odnosno otuđenja kapitala. Također, smjesta treba nacionalizirati poduzeća koja žive od pomoći države ili od državnog tržišta.

Sada dolazi na red drugi argument socijalističkih eksperata: ne samo što proširenje nacionalizacija povećava opasnost od podržavljenja, već su te nacionalizacije skupe za zajednicu, jer ona treba snositi troškove obeštećenja. Dakle, u ime brige za privredu i za državni budžet, 89 Reponses su navijale za participaciju, koju je trebalo preferirati čistoj i jednostavnoj nacionalizaciji: „Isto to vrijedi za Peugeot-Citroen, smije se jedino zamišljati dobijanje participacije u visini iznosa javnog duga dozvoljenog u 1975. godini (...) U onom dijelu, što se odnosi nametalurgiju, socijalisti predlažu da se pretvori u javnu participaciju državni dug, kojeg su napravila metalurška poduzeća odnosno čeličane.“ Ironija historije je da je ta sugestija bila prihvaćena. Vlada gospodina Barre-a uopće nije oklijevala da preuzme javne participacije i da ih pretvori u državni zajam metalurgiji. Rezultat je poznat: divlje prestrukturiranje te branše išlo je na štetu cijelih regija, koje su doslovno upropaštene, uz više desetina hiljada nezaposlenih. A kao revanš kapital vlasnika metalurških tvornica smješten je u rentabilne sektore ili u međunarodne firme koje su ostale pošteđene krize. Na kraju je štampa na strani gazda izrazila svoje čestitke za tako veliko prestrukturiranje proizvodnje i za njegovu podudarnost sa zahtjevima žiskardovske ideologije Christiana Stoffaesa: „Treba napraviti prometnom granicu između privatnog vlasništva i nacionalizacija, kako bi se doprinijelo tome da se ovima oduzme svaki ideološki karakter.“3

Po tom pitanju, kao i po nizu drugih pitanja, rokardizam čak prednjači nad reformatorskim rješenjima sadašnje vlade. Briga za reverzibilnost nacionalizacija, kao i za propusnost granica između javnog i privatnog, jasno, ne pokazuje se samo kod zauzimanja stava o participaciji, već i kad se radi o modelu obeštećenja, a obeštećenje su zahtijevala sva nacionalizirana poduzeća.

To je pitanje bilo predmetom živahnog prepucavanja u februaru 1977. u gazdama nastrojenim novinama Les Echoes između Jacquesa Attalija iz Socijalističke partije i Charlesa Firtermana iz Komunističke partije. Prvi je predlagao budućoj vladi ljevice da uštedi cijenu obeštećenja, zadovoljivši se time da dobije pravnu i administrativnu kontrolu poduzeća, na koje se ovo odnosi, a da se ne dira u status vlasništva. Dakle, radilo se o tome da se „osvoji vlast u tim firmama, a da se financijski ne oštete oni koji su držali njihove dugove odnosno kreditori tih poduzeća“. U tu svrhu, Attali je jednostavno predlagao transformaciju akcija s pravom glasa u obveznice zajma. Firterman je na to odgovarao zahtjevom za „istinskom nacionalizacijom“, s tim da se po visokoj cijeni obeštete svi akcionari, osim nekih nominalnih izuzetaka.

U toj točki, Attalijeva intervencija nije služila ničem drugom nego da učini službenim u ime Socijalističke partije pravce usmjeravanja, koje je predlagao Rocard (a da to nije tada izazvalo nikakvu indignaciju Komunističke partije), na forumu Expansion. Predlažući da se pitanje obeštećenja regulira „od slučaja do slučaja“, on je ujedno precizno objašnjavao „za slučajeve gdje će biti dovoljno transformirati pravnu prirodu vlasništva poduzeća, akcije će biti obavezne (...) naravno da se država socijalista namjerava ponašati korektno prema nosiocima prava. Rokovi obaveza obeštećenja, zajamčenost kamata i isplata proisteklih interesa bit će garantirani dodatnim funkcioniranjem vezanim za rezulate, a ovi su dio modusa, koje upravo proučavamo (...) sa zajamčenom kamatom i rokom za obeštećenje. Duboko sam uvjeren da će u gotovo cjelokupnom broju slučajeva privrednih asocijacija, koje bi eventualno bile podložne nacionalizaciji, onaj tko bude u njih donio novac biti daleko bolje obeštećen, jer je obaveza prema njemu veća, od one prema posjednicima akcija“ (str. 188). Krasan primijer „rocardizacije“: kapitalist se sramežljivo poziva da sudjeluje u našoj stvari, krsti ga se „donosiocem novca“ i obećava mu se ne samo obeštećenje kapitala akumuliranog na leđima rada plaćenih radnika, već ga se uvjerava kako će njegov kapital biti bolje odnosno više vrednovan. Drugim riječima, kako će on nastaviti da stavlja u svoj džep iznuđeni višak vrijednosti u javnim poduzećima, gdje će direktori „performatori“ (promjenitelji oblika, prim. prev.) nastaviti izrabljivati radnu snagu.

Ipak, sve objavljene analize o strukturi podjele akcija pokazuju da maksimalno trećinu akcija drže sitni akcionari ili mutualističke organizacije. Prema tome, jedino energično rješenje, sukladno s interesima radnika, sastojalo bi se od čiste i jednostavne eksproprijacije (oduzimanja vlasništa, prim. prev.) krupnih vlasnika akcija i od obeštećenja isključivo sitnih akcionara i mutualističkih organizacija, pošto bi njihov slučaj proučile mješovite komisije, sastavljene od radnika, koje su delegirala poduzeća, u kojima su zaposleni, kao i od delegata bankovnih ustanova istih tih poduzeća. Što se tiče novih prava obećanih radnicima u javnim poduzećima, njihova definicija ima izvrdavajući i protuslovni karakter. To je logično. Rocard zahtijeva od funkcioniranja nacionaliziranog sektora da ovaj bude dovoljno „rentabilan i kompetitivan“, kako bi mogao šibati privatna poduzeća. Nema tu nikakve tajne: takav cilj podrazumijeva održavanje despotizma fabrike.

Od 89 Reponses najavljuju da će radnici predstavljati trećinu članova upravnih odbora nacionaliziranih poduzeća i da će oni imati pristup upravnom odboru u poduzećima koja budu kontrolirana u iznosu od 50 % od strane „javne vlasti“. Oni će dakle sudjelovati u biranju predsjednika i upravnog odbora, ali sa liste koju će predložiti vlada. Isto tako, bit će stvoreni savjeti radinika, kao i savjeti u ostalim servisnim službama, ali se ne precizira ni njihova funkcija, ni njihove nadležnosti, ni njihova moć, osim „da će i oni biti pridruženi kad se budu donosile odluke u vezi sa orgnizacijom posla i uslovima rada“. Istina je da nas tridesetak stranica dalje, pedeset sedmi odgovor na pitanje „Šta će to promijeniti u poduzeću“ poučava na već poznati uobičajeni način „kako će sloboda donošenja odluka i upravljanje poduzećem njegovog šefa biti naravno zadržana“. Treba vjerovati da će u posljednjoj instanci moć direkcije prevagnuti u slučaju sukoba. Sve to, razmije se, u perspektivi samoupravljanja u viziji socijalista, sveprisutnoj i nedokučivoj, kao horizont...

Ovih nekoliko indikacija dovoljno ukazuje da organi kontrole ili direktnog upravljanja radnika nisu nikada bili zamišljeni kao rezultati ili sredstva radničke borbe, već kao pravni instituti oktroirani i ograničeni na javni sektor. Borba za radničku kontrolu, za pravo veta o pitanju uslova rada i otpuštanja, zahtjev za otvaranjem poslovnih knjiga, ne poznaje ove granice. Ta se borba sastoji od šegrtovanja u praksi radničke demokracije i samoupravljanja. Ona želi postići izbor odgovornih, te da izabrano lice može biti opozvano u podruštvljenim poduzećima, kaoi da ne postoji podložnost nikakvom delegiranom suverenitetu, ni kad se radi o direktorima imenovanim od vlade, koja samu sebe naziva socijalističkom.

SMIC: 10 % u čemu je sva razlika

U odnosu na SMIC (minimalnu zagarantiranu zaradu, prim.prev.), više nego u odnosu na nacionalizacije, Rocard je već prije izbora vodio bitku za budućnost. Njegova zažarena opozicija protiv 2.400 garantiranih franaka ukazuje manje na neposrednu brigu za ishod izbora, što bi prije išlo u prilog njegove razuvjeravajuće umjerenosti, već mnogo više govori o tome kako je on odlučio da se čvrsto angažira za odgovorno upravljanje, bez obzira na rezultate izbora. To pružanje otpora „demagogiji zahtjeva“ omogućavalo mu je da pripremi jednako dobro pozive na žrtve i na stiskanje kaiša u slučaju pobjede, kao i na taktičko „vraćanje na centar“ u slučaju izbornog poraza. Linija prelaska direkcije CFDT (umereni sindikat pod kontrolom socijalista) bila je prisutna već u ovoj nagovijesti.

Kako bi za KP Francuske ostavili što manje argumenata, socijalisti su joj natovarili na leđa potpunu inicijativu za ovakvu podjelu. Mitterrand i Socijalistička partija su se poistovijetili, samo nekoliko sedmica prije izbornih rezultata, sa zahtjevom za SMIC od 2.400 franaka, a taj su zahtjev već bile preuzele dvije velike sindikalne centrale. Ipak, između jula i septembra 1977. svi su se socijalistički ekonomisti morali izredati na stupcima Nouvel Obsevateura ili Matina, kako bi kritizirali neumjerenost tog zahtjeva: Attali, Fabius i Rocard glavom. U času kad je Mitterrand pristao da se vrati na tu temu, u 89 Reponse u spomenutom mini trustu, sastavljenom od Rocard-Attali-ja, svi su oni već bili u to uvaljeni i nalazili su se već pod pritiskom, tako da više nije postojala mogućnost da se povuku i isprave. Zato nailazimo na „minimalno povećanje od barem 2.200“ i na opravdanje koje se uobičajeno navodi: „Socijalisti predlažu da za vrijeme velikih socijalnih pregovora, koji slijede nakon izborne pobjede ljevice, visina SMIC-a bude podignuta na 2.200 franaka. Radilo bi se o povećanju od otprilike 1.000 franaka mjesečno prema Zajedničkom programu iz 1972. Ekonomska analiza pokazuje da bi povećanje ovakvim redosljedom moglo omogućiti ponovni polet ekonomske aktivnosti u pogodnim uslovima, a povećanje iznad te granice dovelo bi privredu u opasnost od efekta bumeranga.“ Mnoge su organizacije predložile da SMIC bude ustanovljen na vrlo visokoj granici, na primjer od 2.400 franaka. Radilo se o legitimnom stavu sindikata koji definiraju svoje zahtjeve prije no što su pregovarali s vladom ili sa organizacijama vlasnika. A za mogući revanš to predstavlja opasno držanje od strane političkih organizacija, jer se stavljaju na kocku i druga načela: prihvatanje ili odbijanje takvog poskupljenja. Dilema je: zadržavanje onog na čemu jesmo ili izazivanje bure i riskiranje svih financijskih ravnoteža postojećih kolektiviteta (poduzeća, kolektivnih lokalnih ustanova, bolnica itd.), koje bi pogodila ovakva mjera. Ukratko, socijalizam ne znači kapitalizam plus 10 %. Naime 10 ili 20 %, što dijeli različite pozicije o visini razine SMIC-a, počevši od marta mjeseca 1978, ne trasira nikakvu crtu podjele između strategije duboke društvene promjene i 'upravljanja krizom'. Ali tih 10 ili 20 % lako bi moglo biti margina, koja dijeli osnovicu uspjeha ili propasti.“

Govor je vrlo značajan. Prvo, on pravi na jako paternalistički način razliku u prirodi sindikata, s jedne strane, koji bi trebalo imati samo partikularističku i korporativnu viziju parcijalnih odgovornosti, te političkih partija, na drugoj strani, koje bi imale cjelokupno viđenje svojih globalnih odgovornosti. Zrele partije ne bi sebi smjele dozvoliti djetinjaste ekscese sindikata, kad se radi o ozbiljnim zahtjevima. Zatim, on ne kaže ništa precizno o tome što takve revandikacije čini vanrednim. Zadovoljava se time da ih odbaci u ime moralne hrabrosti („odbacivanje pretjerano visokih zahtjeva“, ali ko dokazuje da su oni pretjerani? Pretjerani u odnosu na koga?) i da su njihovi kriteriji nedefinirani („financijske ravnoteže“, ali čije su te ravnoteže? I u čiju korist?). Dok bi prvo pitanje, koje bi trebalo umješno postaviti, bilo koji su uvjeti preživljavanja u Francuskoj 1978, sa plaćom manjom od 2.400 franaka!

Na kraju nam objašnjava jednom plemenitom kretnjom kako socijalizam nije kapitalizam plus 10 %. Ovdje se podrazumijeva da treba razmišljati o kvalitativnom usponu, a ne treba se ostrvljeno držati jedino kvantiteta. O kvalitetu se pak ne govori baš ništa. Čemu obećavati socijalizam, ukoliko netko nije sposoban obećati pristojan život onima koji rade? Jasno, svi smo za nestanak tržišnih odnosa, odumiranje novca, čak i odumiranje plate, odnosno nadnice. No tako dugo dok društvo ne bude sposobno osigurati besplatne kvalitetne usluge, stan i hranu za sve, odbrana visine plata predstavljat će crtu otpora protiv izrabljivanja. Formula je, kako se vidi, ovdje preokrenuta: kakav bi to bio socijalizam, koji ne bi bio sposoban da za 10 % snizi dio pretjeranog rada iskamčenog od radnika? I zašto socijalistički ekonomisti po tom pitanju zazivaju socijalizam, dok drugdje neprestano izjavljuju, sukladno intencijama vlasnika, da Zajednički program uopće ne znači nikakav socijalizam!

U društvu koje ostaje kapitalističko, oni koji vode borbu prsa u prsa između rada i kapitala, u toku sukoba radnika i kapitala, profita i plaća, SMIC od 2.400 franaka, kao i borba za ujednačena povećanja paća, te za pokretnu skalu (koja prati inflaciju, prim. prev.), ne bi mogli izazvati nikakvu neuravnoteženost, osim sa gledišta profita, a kao odgovor na takav stav stekli bi povjerenje radnika uborbi, pomaknutoj naprijed u dovođenju u pitanje vlasti gazda.

Mogli bismo se zapitati zašto su rukovodioci Socijalističke partije sebe doveli u neugodan položaj, da mjesecima brane neobranjivo i otvorili bok ugrizima KP Francuuske? To je zbog toga što Rocard i društvo već odavna brane ovakve ideje. Oni djeluju na dugu prugu, kao ljudi vlade i administracije. Bez toga da to otvoreno priznaju, dijele zabrinutost tehnokrata i kapitalista. Zaista, nitko ne bi mogao dokazati da je 1987. SMIC od 2.400 franaka „nepodnošljiv“ za ekonomiju. Od svih plata u Evropskoj zajednici, francuske plate su najniže. Najniže zajamčene plate dostižu visinu od 2.400 franaka u Luxemburgu, 2.800 u Njemačkoj, 3.400 u Nizozemskoj, i čak 4.000 franaka u Danskoj. Veću zabrinutost vlasnika, sa mogućim reperkusijama, izazvalo bi brutalno povećanje SMIC-a, ne samo u visini od 30 % za radnike, koji zarađuju ispod razine SMIC-a,već i za sve zaposlene, čije su plate danas više, pošto bi i oni u tom slučaju zahtijevali praćenje povišica, što bi obuhvaćalo sve zaposlene ili više od polovine zaposlenih.

Upravo su protiv te ujedinjavajuće jednakosti visine SMIC-a udruženja poslodavaca kao i vlada otvorili najžešću kampanju nakon izbora. Gospodin Pujo, predsjednik CNPF-a, požurio se da smjesta izjavi kako je pojam SMIC „prevaziđen“. Echo od 3. maja razglabao je o potrebi njegovog odumiranja. A 24. aprila preko radia Lionel Stoleru je izjavio kako je potrebno „depolitizirati SMIC“, dok je Le Nouvel Economiste istog dana ustvrdio kako je vlada riješena da „zavrne šiju“ SMIC-u. Ta je ofanziva bila inspirirana izravno neoliberističkim teorijama na način Sjedinjenih Država, prema kojima minimalna zagarantirana plata doprinosi povećanju nezaposlenosti, jer osigurava prihod i onima čija je proizvodnost manja ovim minimumom zagarantirane plaćenosti rada.

Potom se to dovođenje u pitanje konkretiziralo sistematskim uvođenjem, na inicijativu gazda, pojma „godišnji garantirani prihod“ (RAG) kod pregovora o platama, umjesto i po pitanju garantiranog mjesečnog prihoda. Taj RAG se sastojao od postavljanja demarkacija za bazu, koje bi postepeno dozvoljavle da se poništi cijela serija postignutih prednosti rada (dodatni sati, plaćeni trinaesti mjesec, radne premije), te da plate odnosno nadnice variraju prema dužini trajanja rada, zamišljenoj na prijedlog poslodavaca u visini od 1.290 radnih sati na godinu.

Svojom polemikom o visini SMIC-a, Rocard je dodao svoj kamenčić takvom poduhvatu. Kao i kod stavova o poduzećima u teškoćama, kao i o radnom vremenu, on je zakoračio na svoj put modernističkih projekata u korist vlasnika.

Trideset pet radnih sati Uskrsa ili Trojstva

Po pitanju nezaposlenosti i smanjenju radnih sati, Rosanvallon je u reviji Faire odlučio da ocrta eventualnu strogost ljevice obojenu u boje samoupravljanja. On je u toj reviji komentirao službeno ispitivanje, koje je zamišljalo prelazak radnog vremena na 38,7 sati, umjesto 40 sati. Prema toj studiji, izlazilo je da bi se takvo smanjenje radnog vremena moglo pokriti i mehaničkim otvaranjem jednog miliona radnih mjesta. Ali, od toga u stvarnosti nije bilo ništa, zbog činjenice da se produktivnost ne smanjuje proporcionalno radnom vremenu i zato što bi smanjenje radnih sati dovelo do sniženja plaća, dakle i do sniženja potražnje. Na kraju je ovo ispitivanje vlade dovelo do zaključka da smanjenje na 38,7 radnih sati ne bi dovelo ni do otvaranja 180.000 radnih mjesta, tako da se postavilo pitanje da li bi ono uopće bilo korisno.

Još jedan razlog, rekli bismo, da se zamisli još veća redukcija, na primjer na 35 sati sedmično. Rosanvallonova radoznalost nije išla dotle, žaleći što se „konzervativna vlada nikada nije obratila kompetentnim uredima administracije da ozbiljno razmotre“ to pitanje. I uprkos tog lošeg izgovora, Rosanvillon je ipak pokazao otpore bliske vladinim primjedbama: smanjenje na 35 radnih sati sedmično bez smanjenja plaća dovelo bi do udaranja bičem po potrošnji, čiji bi se uzrok otkrio u masovnom otvaranju radnih mjesta, jer bi poduzeća vrlo brzo povisila cijene da pokriju troškove nastale povećanjem plata. Tako bi se opet sve vrtjelo u prokletom krugu: inflacija, gubitak kompetitivnosti, „vraćanje na situaciju s radnim mjestima istu onakvu, kao da nije bilo učinjeno ništa“.

Rosanvillonova rezignacija ekonomskim fatalnostima ne dokazuje ništa. Ništa osim da se kapitalistička logika profita i eksploatacije ne može dijeliti niti grickati u malim zalogajima. Ili se iz nje izlazi, ili se unutar nje ostaje. Radna sedmica od 35 sati ne bi bila rješenje nezaposlenosti bez nacionaliziranja ključnih sektora privrede, bez rekonverzije planiranog, bez samoupravljanja u podrušvljenim poduzećima. Jedno ovisi od drugog. Rosanvillon je izabrao, kao i Rocard, da ostane u ganicama sistema.

U svom članku je, što se tiče zaposlenja, izvodio ovakve zaključke. Prije svega, dopušta pretpostavku da smanjenje radnog vremena uz smanjenje plaća „daje poželjnije rezultate za zapošljavanje, nego da plaće ostanu onolike kolike su i bile“. Zatim daje gadget (dispozitive, prim. prev.) za nove načine privrednog rasta: „O ljevici će suditi po njenoj sposobnosti da zadrži i naročito da stvori radna mjesta.“, objašnjava. Odmah dodaje: „Kriza radnih mjesta je također kriza u poimanju rada u razvijenim industrijskim društvima. Upravo se remeti odnos pojma rada i socijalne aktivnosti.“ Ovakav pristup vučjim korakom zamagljuje odgovornost sistema u proliferaciji nezaposlenosti. On čak sugerira kako postoji i izvjesna krivica nezaposlenih, budući da odbijaju neke tipove posla. Drugi su koristili isti argument, a da ga nisu oprezno uvijali u takav literarni pristup.

Jedini konkretni prijedlozi, koje je Rosanvallon našao da predoči „za tu krizu zaposlenja“ nalazili su se u poticajima usluga zajednice, u otvaranju radionica u gradskim četvrtima, itd. Radilo se ustvari o tome da se propovijeda, uz održavanje kapitalističkog načina proizvodnje, razvijanje odnosno obnavljanje društvene mreže, koja bi bila humanija i gdje bi svatko našao svoje mjesto, da ostvari nekuintimnu pritajenu strast. Između tržišne ekonomije, koja ostaje nedodirljiva, i „tradicionalnog“ javnog sektora, našlo bi se mjesto za „treći sektor“, sposoban da čini usluge zajednici. Tako se napušta kvantitativni red(ubrajajuću u to količinu – zanemarivu – od 1.500.000 nezaposlenih) za volju kvalitativnog.

Kao primjer, Rosanvallon je postao propagandist programa kanadskih „lokalnih inicijativa“ (PIL), po kojima su davali subvencije odnosno pomoć nezaposlenima za projekte čija je korist za cijelu zajednicu bila općepriznata: revalorizacija spomenika, održavanje javnih parkova, organiziranje čuvanja zgrada. Paralelno sa razmišljanjima Rosanvillona, čiji socijalni eksperimenti uzlazno kreću prema pomoći u nestašici, Barre je sa svoje strane dao da se prouči projekt „zajedničkog stvaranja“, kako bi udovoljio nedostacima kolektivne pokrivenosti prihodima. Država bi na sebe preuzela plate mladih u takvim zaposlenjima, pod uvjetom da korištenje te vrste usluga ne bude besplatno za njihove korisnike (način da se ipak zaobiđe loša navika prebacivanja opterećenja na providnost države u ovom slučaju, kad više ne postoje druga sredstva). Primjer PIL izazvat će pljesak i na desnici i na ljevici, zbog ideje „zapošljavanja bez gazde“, što će dovesti do vrhunca oduševljenja Le Nouvel Observateur.

Za žene koje se održavaju na tržištu rada, za penzionere, za mlade, koji se tuže na školu, koja je isuviše daleko od stvarnog života, za sve njih PIL predstavlja jeftin „priznati posao“!

Daleko prizemniji časopis 89 Reponsesneidu toliko daleko kao Rasanvallon u inovatorskoj hrabrosti. On se drži „doslovnog izražavanja“ sa prijedlogom, bez preciziranja, brojki „za sedmično skraćenje rada“. Više su uznemireni ostali, gledajući retrospektivno, kad pišu: „Cilj je postići da se sedmično trajanje rada približi otprilike brojki od 36 sati nedjeljno, i to u najkraćem roku, počevši od najtežih poslova. No, smanjenje sedmičnog broja radnih sati nije jedini zamišljeni način. Produženjem vremena godišnjih odmora, i naročito davanjem mogućnosti da se više puta na godinu prekine posao, zaposlenima se može ponuditi velika fleksibilnost u načinima da im radno vrijeme bude što elastičnije, odnosno lakše podnošljivo.“

To inzistiranje na godišnjem iznalaženju pogodnosti za godišnji broj radnih časova, na štetu neposrednog sedmičnog smanjenja radnih sati, zaslužuje nekoliko opaski. S jedne strane, to je produžetak Rocarovih razmišljanja koja su inzistirala u djelu L'inflation au coeur (str.188) da se pronađu načini da se uštedi na vremenu utrošenom za prevoz i za stupanje na posao, radije nego da se ostrvljeno nastoji smanjiti radno vrijeme. S druge strane, taj prijedlog se odaziva na zabrinutost, koju su izrazili poslodavci, a zatim je ona preuzeta u prijedlogu za 1.920 radnih sati godišnje, da se radno vrijeme može mijenjati tokom cijele godine u funkciji fluktuacije proizvodnje.

Radilo bi se, kako je rekao Ceyrac bez ironije, u intervjuu novinama Sud-Est da se bolje upravlja radnim kapitalom, kako bi se bolje upravljalo kapitalom slobodnog vremena. Poslodavci uopće ne kriju da bi oni našli vlastitu računicu, kad bi ih se lišilo tih zatvoreničkih okova koji ih opterećuju: „Zakon od četrdeset radnih sati i reguliranje dodatnih sati sa administrativnimkomplikacijama tog zakona o radu, što ga prate, ne pristaju više našem vremenu.“, još je dodavao Ceyrac novinama Republicain lorrain (12. aprila1978).

Rocard se lično javno angažirao oko pitanja o radnom vremenu tek nakon izbornog poraza marta 1978. Prilikom jedne emisije Cloub de la presse (Kluba štampe) (17. septembra 1978), on se kategorički izjasnio protiv smanjivanja radnog vremena uz održanje visina plaća: kad poslodavci budu vidjeli kako se povećavaju njihove obaveze na polju plaća i socijalnog osiguranja, oni će povisiti cijene, što će izazvati ponovni uzlet inflacije, a zaposleni će biti plaćani majmunskom monetom.

Još jednom je taj iskreni govor imao velikog uspjeha kod ministra rada Boulina, koji je odmah sutradan ponovo servirao taj argument Georgesu Seguyu, a ovaj je izjavio za vrijeme jednog intervjua: „Naveo sam gospodinu Seguya da primijeti kako ja nisam jedini koji odbija radnu sedmicu od 35 sati bez smanjenja plata. I gospodin Rocard je mišljenja da se to ne može učiniti.“

Za razliku od gospodina Michela Rocarda, naša je briga ne da znamo da li su 35 radnih sati na sedmicu bez smanjenja plata kompatibilni sa dobrim napredovanjem kapitalističke ekonomije, nego da nam bude poznato da li oni odgovaraju na hitne potrebe radnika i radnica, da li doprinose odbrani radnog mjesta, da bi se iskamčilo vrijeme za provođenje života (što je također praktični uslov demokracije) i da li to doprinosi jedinstvu radničke klase, jedinstvu žena i muškaraca, mladih i starih, imigranata u Francusku, onih nezaposlenih i onih koji aktivno rade. Zgrabivši smjesta rastuću popularnost tih zahtjeva pred porastom nezaposlenosti, sindikalne direkcije i reformističke partije uklapale su ih sve češće u njihove nedeljne govore, a uz to su se trudile da okrenu njihov doseg. Demagoški karakter tog povezivanja obilježen je činjenicom da su upravo oni koji danas govore o 35 sati ostajali nijemi o tome uoči samh izbora.

Osim toga, rukovodioci CFDT-a, kao Rocard i Martinet, dopuštali su od tada, kao i sada, princip da smanjenje plata odgovara smanjenju satnice. Umjesto da zahtijevaju smjesta 35 radnih sati, i da od tog zahtjeva naprave središnji i ujedinjujući cilj, kakve su ranije bile velike kampanje za osmočasovni radni dan ili za radnu sedmicu od 40 sati, oni su tu temu pretvarali u elastični termin: „prema 35 sati“. CGT (Generalna konfederacija rada, najveći sindikat, prim. prev.) sa svoje straneostaje smjesta kod 40 sati,prema 35 sati. Marchais je podnio analogni prijedlog u pismu ministru rada od 13. septembra 1978: „Smjesta i za svereduciratitrajanje radne sedmicena 40 sati i tamo, gdje za to postoje uslovi,na38, 37 i 35 radnih sati.“

Te diplomatske formalucije ostavljaju otvorena vrata za mogućnost revizija u smjeru smanjenja plata, u okviru ugovora, i realno okrenute prema danu kada te iste uprave budu pozvane da daju otvorenu podršku vladi „nacionalnog jedinstva“ ili da u njoj sudjeluju. Osuvremenjena verzija Zajedničkog programa, koju je u februaru 1978. objavila KP Francuske, bila je vrlo eksplicitna s obzirom na te stvarne projekte: „Trajanje radnog vremena bit će ograničeno na 40 sati s perspektivom smanjenja na 35 sati.“

Za KP Francuske bit će to 35 sati u godini 1994. ili na dan svetog brcka. Istina je da su reformističke uprave naučile radnike na strpljenje, jer 40 sati iskamčenih borbom godine 1946. nisu koji put zaista 40 sati ni 1979. godine!

Ne pretendiramo na to da smanjenje radnog vremena predstavlja samo po sebi odgovor na nezaposlenost u okviru kapitalističkog društva u krizi. Da bi ga odbacio, Rocard podsjeća na paklenski krug inflacije, na povećanje opterećenja i povišenje cijena, što će dovesti do toga da će radnici biti plaćeni majmunskom monetom. Borba zaradnu sedmicu od 35 sati mora u svojoj ukupnosti započeti na način da se gazde ne mogu poslužiti smanjenjem radnog vremena kako bi uveli prestrukturiranja, mršavljenja i vađenje masti poduzećima, odnosno otpuštanje postojećih kadrova. A to zahtijeva kolektivnu kontrolu radnika nad ispunjenjem dogovorenog prema zadatim terminima, kao i odbijanje novih povećanja: odbijanje na prelazak na ekipni rad, na noćni rad i na rad nedjeljom, svugdje gdje tehnička prisila, na koju su pristale i koju su prodiskutirale radničke organizacije, to ne nameće, odbijanje svake reorganizacije pogona kao i uslužnih službi, koje bi dovelo do pogoršanja radnuh uslova ili sniženja kvalifikacija zaposlenih. A to obuhvaća brojčani izraz, koji bi morali izraditi sami radni pogoni, kontrolu zapošljavanja koja bi odgovarala dogovorenim kvotama žena i muškaraca (kako bi se izbjegla svaka diskriminacija žena), automatsko popunjavanje svakog radnog mjesta koje je ostalo prazno zbog nečijeg odlaska ili penzioniranja ili neke promjene ili zbog restrukturiranja.

Takav pristup treba da preobrazi borbu za35 radnih sati u svakodnevni cilj mobilizacije radnika, koja bi konkretno pokazala da nastojanje za postizanjem 35 radnih sati sedmično, usmjerenih prema 30 sati ili na poludnevni radni dan, ne bi bilo ekonomsko rješenje nepovezano s planiranjem proizvodnje u funkciji potreba ustanovljenih od strane radnka. Sve je zajedno povezano.

Ekonomisti želja ili apostoli samoasistencije

Kad se ponovo pročitaju članci ili požutjeli isječci novina, postaje jasno da je Rocard odavno posuo svoje kamenčiće na putu oštre štednje, da je znao čvrstom rukom upravljati njegovim stavljanjem u centar pažnje na dan 19. marta.Okolnosti s obzirom na nacionalizacije, na SMIC (minimalnu nadnicu) i na 35-časovnu sedmicu upravo pokazuju ovakvo iznuđivanje ucjenom, otkrivajući naglašene tačke takvog njegovog pristupa.

On je već bio ocrtan u glavnim obrisima doprinosom Rocarda, dok je jošbio na čelu PSU, za vrijeme predsjedničkih izbora 1974. U „Francuskoj koja traži svoju budućnost“ (Le Monde, od 19. aprila 1974), on je već otvarao temu hrabrosti pred licem krize: „Ne treba nimalo popuštati onom što je naizgled lakše. Radi se o ozbiljnom izboru, koji treba predstaviti francuskom narodu.“ Filtrirajući svoje mišljenje kroz u tom času aktualnu filozofiju, on je lupao po „tradicionalnoj ljevici“, koja je isuviše naviknuta da razmišlja „jedino u terminima potreba, bile one individualne ili kolektivne“ da bi joj predložio novu logiku „izražavanja želja“.

U ovoj političkoj ekonomiji za trajanja oskudice, želja mora postati potreba, kao dim od odreska u pećnici, dok se plijen pretvara u sjenku. Sveti Lyotard i sveti Deleuze su izveli čudo: Rocard je stavio u flašu taj mistični napitak i namjerava ga tržiti.

Nadomještanje želje potrebom zasniva novu teoriju potiskivanja „državne potražnje“, iz koje se umnožava „veliki aparat javnog potpomaganja“, nosilac svih rizika „centralizacije“ i „birokracije“.

Skupa javna pomoć mora odsada ustupiti mjesto samopomoći. Nije više dovoljno, uči Rocard, „dati smještaj ljudima, treba postići, da oni imaju stan (...) nije više dovoljno da se nekog njeguje, već treba njegovati brigu, da taj ovlada vlastitim tijelom (...)“7

Kao uvijek kad želi pokazati vlastitu dobrohotnost, Rocard se hvata i ukipi oko neke važne ideje: oko težnje da se razgradi državna mašinerija i da se istu otopi u direktnoj demokraciji civilnog društva. A da se postigne taj cilj, treba prvo silom razbiti stari aparat, ali o tome Rocard uopće ne govori. Samoobrazovanje, samogradnja, samozabava, sve je to dobro: to je put u komunizam u društvu obilja. A proizvodne linije automobila u punoj krizi, uz potpuno poštovanje privatnog vlasništva, uz puni suverenitet zakona o konkurenciji znače put prema samoizrabljivanju odnosno put upravljanja nestašicom. Logika upotrebljenih izraza i ispoljene želje postaju tada verzija jedne stare bajke, u kojoj se tražilo od bijednika u dronjcima da pjevaju što glasnije, kako bi im proradila probava u stomaku.

Zar Rocard nije u istom članku sugerirao „blokiranje visokih plata zaposlenih“ (ali ništa nije kazao o bogatstvima i o profitu) i rekao kako u svakom slućaju treba „uvesti ugovorene norme progresivno, po industrijskim granama, koje se odnose na masu zaposlenih, vezano za cijene i za produktivnost“? Drugim riječima rečeno, prelazak na politiku mršavih krava.

Kako se približavalo iskušenje u vladi, Socijalistička je partija bila prisiljena otkriti svoje namjere. Da se ona držala vlastitih obećanja, riskirala bi eksplozivno razočaranje. Tako su 89 Reponsespredstavljale sam vrhunac navikavanja na oštru štednju u nauku upućenom radnim masama. Počevši od trećeg pitanja: „Zašto se neprijateljski odnosite prema planu Barre?“, urednici su (među kojima je i Rocard, treba li na to podsjetiti?) otkrili svoju boju: „Službeni ciljevi plana Barre ne mogu se kao takvi podvrći kritici: smanjiti poskupljenja, dovesti u ravnotežu trgovinu s inozemstvom, braniti stabilnost franka. Tko ne bi odobrio te plemenite namjere?“ Mada se općenito slažu, oni suštinski razlike nalaze na polju dijagnoze i sredstava liječenja. To su svađe među ekonomskim stručnjacima, od kojih za radnike nema nikakve koristi kad su u pitanju duboki korjeni krize i kako na nju odgovoriti.

Ipak, odgovor na šesto pitanje otkriva ono što je trebalo ostati sakriveno, iako Rocard, odustajući od svoje hrabre zakletve da će reći bobu bob, a popu pop, više voli govoriti o strogosti,kad misli na štednju (austerite): „Treba dakle izliječiti ekonomiju, ne više da bi se zadržale privilegije, već da bi se uspostavilo više pravde. Naravno, samo se po sebi razumije da nije zadatak socijalista da upravljaju krizom kapitalizma. Strogost na ekonomskom planu nema smisla ako nju ne prati korjenska redistribucija ne samo prihoda nego i vlasti na razini države, regije, općina, kao i poduzeća. Talijanski komunisti nazvali su tu politiku štednjom – austerita, a francuski socijalisti više vole riječ strogost. No, kakav god bio rječnik, radi se o tome da se ekonomija stavi u službu istinskog društvenog napretka.“

Na ovo se nastavlja da talijanski komunisti, kad govore o štednji (austerita), doista upravljaju kapitalističkom krizom. Oni je prepoznaju i opravdavaju (isto kao i španski komunisti), a brojke dokazuju da iza riječi štednja (austerita) postoji opipljiva društvena stvarnost. Socijalistički ekonomisti nalaze da je sramežljivije i da više pristaje kazati „strogost“. Opet se radi o tipičnom izrazu kirurškog i aseptičnog žargona rocardizma, šišanje i četkanje u kvadratnom obliku i striktno strogo kao sudski ured. No, njegovi se autori ipak brinu da što brže zatvore to nezgodno terminološko pitanje (štednja – austerita – u Francuskoj izaziva loš utisak), da metlom počiste ovo škripanje rječnika, kako bi slušaoce opili općenitim izrazimakao „staviti ekonomiju u službu istinskog društvenog napretka“. Epitet „istinski“ ovdje uopće ne može pomoćida se da nekakav stav ovoj prizemnoj niskosti. Ekonomija služi jednoj ili drugoj klasi. Ona se sastoji od odnosa proizvodnje i od izrabljivanja. Ekonomija ne služi ideji, ma koliko se ta ideja pravila plemenitom i pisala velikim slovima i ma koliko ona tobože bila „istinska“. Isto tako, više ne koristi nalijepiti sebi tobožnji „socijalni“ karakter napretka po tom pitanju, kako bi ga se ono specificiralo u jedinom gledištu, koje zanima radnike: progres s tačke gledišta koje klase i u korist koje klase? A na to pitanje Rocard i njegovi već su odgovorili zaklinjući se na sveti tekst o privatnom vlasništvu.

Na kraju, kadse radi o ispoljavanju te političke linije, nije bilo suštinskih razlika za vrijeme izbora u martu.Moguće je pozvati se na sve govore, od Rocarda do Attalija i od Mitterranda do Mauroya, Defferrea ili Martineta. Isti zvuk zvona. Disonance se javljaju kad se radi o taktici ili o oportunitetu. To objašnjava zašto je odgovor Socijalističke partije na pokušaj podjele, koje je poduzela KP Francuske, bio tako slab. Bili su nesposobni da odgovore na optužbu da žele upravljati krizom, da mobiliziraju radnike i da ih koriste da im sude, jer su se oni za to ozbiljno spremali.

PREVOD Jasna Tkalec

Izvor CONTRETEMPS

Foto: AmorB/Flickr

Preporučujemo