Promjena rodnih odnosa u kontekstu Bolivarske revolucije

Za razliku od svojih prethodnica, Venezuelanke ne sudjeluju u revoluciji s puškom u ruci. Njihova revolucija odvijala se u okviru socijalnih misija, panela, kongresa i radionica.

Ana Rajković, 02/07/2016






Uvod

Prostor je Latinske Amerike uvelike uvjetovan specifičnim kulturno-političkim odrednicama koje su konstruirale narativ, unutar kojega vlada izrazita rodna neravnopravnost. Tako je s jedne strane, nastao diskurs o jakom političkim vođama, koji u većini slučajeva podrazumijeva muškarca, nasuprot determiniranoj ulozi žena, čije je djelovanje svedeno na mikrokozmos kućnog praga.

Iznimno važnu ulogu u oblikovanju diskursa o rodnim odnosima, u okviru latinoameričkog prostora, imaju dva elementa: marijanstvo (marianismo) i mačizam (machismo). Navedeni su elementi pridonijeli razvoju povijesno-političkih autoritativnih muških figura, u kontekstu javne sfere djelovanja, čime se domena kućnog prostora ostavljala ženi.

Osim navedenih kulturoloških obrazaca, ovaj je prostor obilježen burnom prošlošću borbe za neovisnost odnosno antikolonijalizmom koja se u 20. stoljeću transformirala u borbu protiv imperijalizma. U okvir je navedenog, Latinska Amerike stekla gotovo mitski status, zahvaljujući borcima poput Emilijana Zapate, Che Guevare ili Camila Torresa. Time je još više povećan kulturološki utjecaj mačizma, kao direktne implikacije političkih previranja.

Iako su žene odigrale iznimno bitnu ulogu u svim navedenim povijesnim razdobljima (od borbe za neovisnost do gerilskih pokreta u 20. stoljeća) njihova imena, nažalost, još uvijek pripadaju rubnim dijelovima istraživanja, dok su centralna istraživačka pitanja i dalje vezana uz velike osloboditelja, poput Simóna Bolívara[i], Manuela Piara[ii] ili Santiaga Mariñoa.[iii]

U kontekstu navedenog, žene su unatoč svojoj društveno-političkoj angažiranost bile smještene u kulturološke okvire mačizma i marijanstva, tako da njihova antikolonijalna i antiimperijalistička borba nije predstavljala važno djelovanje.

Marginalizacija žena, u okvirima dominirajućih patrijahalnih i mačističkih odnosa u Venezueli, doživljava značajnu promjenu proglašenjem Bolivarske revolucije. Naime, u okviru Revolucije žene prestaju biti objekti, na kojima se reflektiraju promjene. One po prvi puta postaju subjekti, koje državna vlast aktivno potiče, u okviru socijalnih misija (misiónes social), na sudjelovanje u transformaciji društva.

Na taj način, ukidanje dominirajućih tradicionalnih kulturoloških obrazaca postaje primatom bolivarske politike, unutar koje feminizam i pitanja vezana uz položaj žena čine samu srž društveno-političkih promjena. Time je i La Lucadora Social [iv] poprimila nove dimenzije te postala bitan segment u kreiranju državne politike što je uvjetovalo redefiniranje društveno-političke uloge žene.

Promjenu položaja žena u Venezueli, nemoguće je promatrati bez širega konteksta političkih i kulturnih značajki prostora Latinske Amerike. Stoga će se u prvom dijelu rada položaj žena detaljnije predstaviti u kontekstu dominirajućih kulturnih i političkih odrednica latinoameričkogprostora.

Rodno uvjetovane kulturno-političke odrednice Latinske Amerike

Žene su na prostoru Latinske Amerike oduvijek smatrane sekundarnim članovima društva, čija je uloga majke i žene podređena bilo kojem drugom društvenom angažmanu. Kao jedan od razloga takvog položaja Mayra Avina u tekstu Woman's Bill of Rights,[v] navodi ogroman utjecaj marijanstva u Latino kulturi. Povezujući marijanizam s mačizmom (machismo), Mayra Avina objašnjava važnu kulturnu odrednicu ovoga prostora – ženinu podređenost.

Naime, autorica navodi kako je ženina podređujuća uloga unutar obitelji, a onda naravno i u širem društvenom kontekstu, rezultat interpretiranje Djevice Marije, prije svega kao majke te je takav ideal, pod utjecajem Katoličke crkve, prenesena na prostor Latinske Amerike. Ovakvo interpretiranje ženine uloge povezano je s mačizmom. Prema Avini, kulturna odrednica mačizma, podrazumijeva apsolutnu podređenost žene muškarcu.

Stoga u članku Grassroots Femininity, Cynthia Castro, navodi kako se žene determinira stupnjem u kojem mačizampostoji.[vi]

U knjizi Latinska Amerika. Povijest i politika, Lidija Kos-Stanišić, objavljuje usporedno vrednote tradicionalnih i industrijskih društava. Naime, u tradicionalnim društvima, kakva su do sada prevladala na području Latinske Amerike, nejednakost spolova predstavlja gotovo temeljno obilježje.[vii]

Navedene kulturne odrednice možemo povezati s pojavama u političkom kontekstu. Naime, već su se u razdoblju 1820.-1870., koje je obilježeno nasiljem, diktaturama i revolucijama, pojavile prve mačo političke figure - caudillosi. Caudillo je bio naziv za političko-vojnoga vođu koji je sve do 1870. državo vlast na nacionalnoj i regionalnoj razini, a koji je vladao državom uz pomoć niza manjih caudillosa.[viii] U prilog tezi, kako su političku vlast držali isključivo jaki pojedinci, ide i činjenica da su čitava politička razdoblja dobila nazive prema određenom vođi – batiljizam (José Batlle y Ordoñez [ix], Urugvaj; 1903.-1907; 1911.-1915.), pačkizam (Jorge Pacheco Areco[x], 1967.-1972.; Urugvaj) peronizam (Juan Dominog Perón [xi], Argentina; 1943.-1955.; 1973.-1974.), stronizam (general Alfredo Storessner Matiuda [xii], Paragvaj, 1954.-1989.).

U takvom su društvenom i političkom okviru, žene ostvarivanjem općeg prava glasa,počele ravnopravnije sudjelovati u društvu. Žene su najranije ostvarile pravo glas u Ekvadoru, 1929. godine, a najkasnije u Paragvaju, 1961. godine. U kontekstu navedenog 1950-ih došlo je do svojevrsnog vala rodno uvjetovanog ostvarivanja općeg prava glasa. Tako su u ovomrazdoblju žene ostvarile pravo glasa na Haitiju (1950.) u Boliviji (1952.), Meksiku (1953.), Hondurasu i Peru (1955.) te Kolumbiji (1957.).[xiii]

Slavno razdoblje ratova za neovisnost, koji su se vodili krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u kojima su latinoameričke zemlje ostvarile neovisnost u odnosu na španjolsku krunu[xiv], također je uvelike pridonijeli stvaranju autoritativnih muških figura, koji su u kulturološkim okvirima doprinijeli jačanju patrijarhalnih odnosa i mačizma.

Osim ratova za neovisnost, bitnu političku odrednicu ovog prostora čine revolucije tijekom 20. stoljeća odnosa njihov antiimperijalistički element.[xv]

Takve su borbe, od 19. stoljeća do suvremenog doba, stvorile nadnacionalne mitove poput Simóna Bolívara, Joséa Martíja [xvi], Emilijana Zapate [xvii], Ernesta Che Guevare ili Fidela Castra te Salvadora Allendea. Takvo povijesno interpretiranje možemo razumjeti u okviru mačističke kulture ovog prostora. U kontekstu je navedenog, prema nekim sociolozima, razlog stvaranja mačističke kulture usko povezan s burnom poviješću pučeva i vojnih diktatura. Naime, zbog bolnih iskustava iz prošlosti tražila se čvrsta ličnost i čvrsta ruka koja bi spriječila daljnje slične događaje. Takva je težnja rezultirala, marginalizaciji žena u povijesno-političkim okvirima.

Stoga su gotovo potpuno zanemarene revolucionarke poput: Idanije Fernandez (1952.-1979.),ikone Sandinističke revolucije u Nikaragvi [xviii], čije ime ide uz bok Che Guevari ili Camilu Torresu. Sličnu sudbinu s ruba povijesti, dijele i Celia Sánchez [xix] (1920.-1980.) te Haydee Santamaria (1923.-1980.), sudionice Kubanske revolucije (1956.-1959.). Naime, premda postoji ogroman povijesni značaj pobjede Kubanske revolucije, čije implikacije nadilaze povijesne okvire, doprinos navedenih gerilki rijetko predstavlja istraživačko područje brojnih povjesničara/ki te ostalih istraživača.

Nancy Stout, među prvima je svijetu otkrila, Celiju Sánchezi njezinu ulogu u Kubanskoj revoluciji.[xx] U predgovoru njezine knjige, One day in December, književnica Alice Walker usporedila je Celiju sa ženama poput Fride Khalo te Rose Luxemburg. [xxi] O njezinoj važnosti svjedoči i izjava kubanskog povjesničara Pedra Alvereza Tabia, koji je napisao: „Da je Batista ubio Celiu Sánchez, u bilo kojem razdoblju između 1953. i 1957. Kubanske revolucije nikada ne bi bilo“[xxii].

Druga izrazito važna osoba za Kubansku revoluciju bila je Haydée Santamaría, jedna od glavnih organizatorica napad na Santiago de Cuba, 1956. godine. Nakon pobjede Revolucije, Santamaria obavljala je dužnost ministrice obrazovanja te je predstavljala jednu od centralnih figura kubanske politike.

S druge strane tu su revolucionarke poput Argentinke Haydée Tamara [xxiii] poznatija kao Tania ili Melbe Hernández[xxiv] koje još uvijek čekaju da ih se otkrije.

Položaj žena u Latinskoj Americi mijenja se dolaskom, onog što se naziva progresivnom ljevicom te širenjem društvenih pokreta. Pobjeda ljevice na predsjedničkim izborima u Argentini,2003. godine, prema Fidelu, ubrizgala je silnu snagu rastućem broju ljudi koji su u cijeloj našoj Americi postajali svjesni toga koliko je užasna i fatalna ta stvar koja se tako zove (op.a. neoliberalizam).[xxv]

Tako je 2002. godine na predsjedničkim izborima u Brazilu pobijedio Lula da Silva, predstavnik Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores, PT). Nakon Tabaréa Vázqueza u Urugvaju na njegovo mjesto 2010. godine dolazi José Alberto Mujica Cordano, također član Širokog fronta (Frente Amplio). Primjeri se nastavljaju s Evom Moralesom u Boliviji (Movimiento al Socialismo, MAS) [xxvi] Danielom Ortegom u Nikaragvi (Frente Sandinista de Liberación Nacional,FSLN), Rafaelom Correom u Ekvadoru (Alianza PAIS), itd.

Kako bi se u potpunosti razumjela rodna transformacija u Venezueli, potrebno je nakratko osvrnuti se na političku ulogu žena u gerilskim pokretima i revolucijama, koje su prethodile Bolivarskoj revoluciji.

Politička uloga žena na prostoru Latinske Amerike u kontekstu gerilskih/revolucionarnihpokreta

Unatoč određenom historiografskom marginaliziranju uloge žena, u društveno-povijesnom kontekstu Latinske Amerike, činjenica je kako su žene itekako doprinijele oblikovanju latinoameričkog prostora kao i nizu borbi koje su obilježile ovaj prostor.

Početak društvenog djelovanja žena ostvaruje se u okviru književnih klubova, tertuliasa, unutar kojih su se razmjenjivala mišljenja, vezana uz društveno-političku situaciju.

U kontekstu su navedenog žene polako ostvarivale sve veće pravo pristupa obrazovanju, koje je u početku imao određeni restriktivni karakter. Naime, ženama se dopuštalo samo učenje čitanja, ali ne i pisanja, kako bi se izbjegnula ženska sklonost, pisanju ljubavnih pisama. Upravo je dostupnost obrazovanja predstavljalo ključ aktivnije uloge žena u društvu. Stoga nakon što im je dopušteno učiti i pisati, žene se počinju aktivnije uključivati i u javnu sferu. U okviru se navedenoga, 1823. godine, u Argentiniosniva SociedaddeBeneficencia, sciljempovećanja ženskepismenosti.

Aktivnijauloga žena u javnom prostoru veže se uz ratove za neovisnost te pokreta za ukidanje ropstva.

U okviru ratova za neovisnost, svakako valja istaknuti Venezuelanku Manuelu Sáez (1797.-1856.), nazvanu još i Majkom nacije (Madre de la Nación) u Venezueli te Osloboditeljicom Osloboditelja. Potonji je naziv stekla, spasivši Bolívaru život, uslijed pokušaja ubojstva. Valja istaknuti kako unatoč njezinom političkom značaju, u većini istraživanja vezanih uz Manuelu Sáez, naglasak se postavlja na njezin intimni odnos s Osloboditeljem.

Zajedno s velikim latinoameričkim osloboditeljima, koji su postavljeni na panteon povijesti ovog prostora, djelovala je i Kolumbijka Policarpa Salavarrieta, La Paloma (1796.-1817.), koja je ubijena nakon odbijanja odavanja pobunjeničkih položaja španjolskoj vojsci. Zbog njezine herojske smrti, Dan kolumbijske žene slavi se u njezinu čast.

Kako je prethodno navedeno, osim u ratovima za neovisnost žene su također bile aktivne u borbi za ukidanje ropstva. Tako je VenezuelankaJoaquinadeEspaña, zajednosasuprugom, sudjelovalauorganiziranjupobunerobova, početkom 19. stoljeća. UEkvadorujepobunu, zaoslobađanjerobova, vodilaBaltazaraChiza, nakon čegajezaroboljena, apotomiubijena.

Osim u kontekstu navedenih borbi žene su iznimno bile aktivne u okviru niza revolucija koje su obilježile 20. Stoljeće, od Meksičke revolucije, početkom 20. stoljeća, preko Kubanske i Sandinističke do Bolivarske Revolucije u Venezueli.

Kao što je prethodno istaknuto uloga žena u Kubanskoj revoluciji, u većini je historiografske građe neosnovano marginalizirana ili ignorirana, unatoč ogromnom kako znanstvenom tako i širem interesu za Revoluciju i njezine implikacije. Tri gerilke zauzimaju posebno mjesto u Kubanskoj revoluciji, to su: Celia Sánchez, Haydee Santamaría te Vilma Espín.

Značaj Celije Sánchez očituje se u pripremanju društveno-političke podloge za dolazak Castrovih gerilaca iz Meksika, koji su se iskrcali na Kubu, u prosincu 1956. godine. Naime, Celija je pratila kretanja Batistinih vojnika, regrutirala nove članove te upoznavala stanovništvo s Fidelovom idejama kako bi lokalno stanovništvo pružilo gerilcima nužnu logističku potporu nakon iskrcavanja. Time je započela Revolucije puno ranije no što su Fidel i Che ispalili prvi metak. Stoga je Castrona novinarsko pitanje tko je najzaslužniji za pobjedu Kubanske Revolucije odgovorio: Celia,Fidel,Vilma,Raul. Točno tim redom.

U kontekstu razdoblja prije 1956. godine, odnosno iskrcavanje Castrovih gerilaca, iznimno je bitno djelovanje Haydée Santamaría. Naime, Haydée je, zajedno s Fidelom Castrom, sudjelovala u napadu na vojarnu Moncada (1953. godine), nakon čega je uhićena u mučena. Unatoč tomu, nakon izlaska iz zatvora nastavila je s ilegalnim djelovanjem, raznoseći Fidelova pisma i upute pristašama Pokreta. Također je zaslužna za distribuciju najpoznatijeg govora u povijest, kojega je Fidel održao u sklopu završne riječi tijekom suđenja za napad na Moncadu, pod naslovom Povijest će me odriješiti.

Osim Celije i Haydée, bitnu ulogu imala je i Vilma Espín (1930.-2007.) [xxvii], supruga Raula Castra. Ona je bila koordinatorica revolucionarnih kretanja u provinciji Oriente. Uslijed amnestije i odlaska dijela Pokreta, zajedno s Fidelom, u Meksiko, Vilma je bila veza između gerilaca u Meksiku te Pokreta 26. srpnja na Kubi. Početkom gerilskog djelovanja, pridružuje se gerilcima na u Sierra Maestri. Nakon Revolucija bila je na čelu kubanske delegacije na 1. latinoameričkom kongresu za žene i djecu u Čileu, 1959. godine. Od osnutka do svoje smrti bila je na čelu Fondacije kubanske žene. U članku se časopisa Time, naziva duhom pobune, na Sierra Maestri.

Osim Kubanske revolucije veliku ulogu u emancipaciji žena zasigurno ima Sandinističa revolucija u Nikaragvi u okviru Sandinističkog fronta nacionalnog oslobođenja (Frente Sandinista de Liberación Nacional) [xxviii]. Naime, unatoč duboko ukorijenjenom mišljenju kako upravo gerila predstavlja dominaciju mačizma, FSLN je postao gerilski pokret koji se u velikoj mjeri upravo oslanjao na pristupanje žena. [xxix]U kontekstu je navedenog nedugo nakon svog osnutka, 1961. godine, FSLN proklamirao feminističku podlogu pokreta, sloganom: Nema revolucije bez emancipacije žene: nema emancipacije žene bez revolucije.

Unutar su gerile žene obavljale sve dužnosti od postavljanja eksploziva, špijunaže do logističke potpore.

Kako bi se naglasio feministički aspekt Revolucije, nakon pogibelji prve žene u Pokretu osnovana je organizacija s njezinim imenom, Udruženje nikaragvanskih žena Luisa Amanda Espinoza (Asociación de Mujeres Nicaraguenses Luisa Amanda Espinoza, AMNLEA).

U tijeku intenziviranja borbi protiv Somoze, smatra se kako su žene činile čak 30% FSLN-a. U prilog tezi kako su žene činili značajni dio Pokreta, u knjizi Women Challenge the Myth, navodi se kako su žene do 1984. godine zauzimale gotovo 50% zapovjednih mjesta u sandinističkoj gerili.[xxx]

U kontekstu navedenog, važno je istaknuti gerilku Idaniju Fernandez (1952.-1979.), koju mnogi nazivaju heroinom nikaragvanske revolucije. Idania se nakonzavršetka vojne obuke na Kubi, pridružila FSLN-u Nikaragvi. Krajem rujna ranjena je u borbama na sjeveru Nikaragve te uslijed opasnosti od uhićenja odlazi u Panamu, ali se vraća već u ožujku 1979. godine. U tom razdoblju dolazi do intenziviranja borbi, a Sandinisti objavljuju kako je Somozinom režimu odzvonilo uslijed čega je pokrenuta završna ofenziva.

S ciljem pregrupiranja, članovi Zapadne komande, među kojima je bila i Idania, sakrili su se u kući, u okolici grada Leone. Nakon što je njihovo skrovište, Nacionalnoj gardi otkrio špijun, 16. travnja dolazi do napada na sigurnu kuću, uslijed kojega je većina članova Komande ubijena (Oscar Perez Cassar, Edgard Lang Sacasa, Roger Deshon Arguello i Carlos Manuel Jarquin). Jedina preživjela je Ana Isabel, dok su Idania te Aracela Perez Darias, nakon uhićenja i mučenja, u vojarni El Fortin de Acosaco,ubijene 16. travnja 1979. U oproštajnom je pismu, upućenom kćeri, Idania napisala: Ostavljam ti primjer svoga života.[xxxi] Svega nakon nekoliko mjeseci, Somozin je režim srušen.

Osim Idanije Fernandez, svakako treba izdvojiti, drugu zapovjednicu u komandnom lancu, Doru María Téllez te Amintu Granera. Dora je, 1978. godine, izvela upad u Nacionalnu palaču, pri čemu je zajedno sa svojom jedinicom uzela 1 500 taoca, zahtijevajući oslobođenje uhićenih Sandinista.

Aminta Granera je također aktivno sudjelovala u borbi protiv Somozinog režima, a 2006. godine postala je načelnica nikaragvanske policije.

Potrebno je istaknuti kako su Sandinisti dolaskom na vlast, a uslijed rata s contresima [xxxii], napustili izraženu feminističku platformu.

Osim u kontekstu gerilskog djelovanja žene su u Latinskoj Americi djelovale i u okviru civilnog društva. U tom su smislu žene djeluju u okviru argentinske organizacijeLas Madres de Plaza de Mayo te CO-MADRES, čija je suosnivačica Marie Tule iz San Salvadora.

Civilne su organizacije, uvelike pripomogle redefiniranju uloge žene te ukazale na političku i ekonomsku nepravdu prema ženama.

Položaj žena u Venezueli do 1999. godine

Kao i u ostalim zemljama Latinske Amerike, žene su u Venezueli bile izvrgnute raznim oblicima diskriminacije od onemogućavanja vlasničkih prava, građanskih sloboda do nejednakosti u obiteljskim odnosima. Unatoč činjenici, kako su žene aktivno sudjelovale i svim društveno-političkim promjenama te uvelike utjecale na formiranje identiteta, ne samo Venezuele, nego i cijele Latinske Amerike, rodna je politika bila gotovo u potpunosti marginalizirana.

U kontekstu dominacije dviju političkih stranaka, COPEI (Comité de Organización Política Electoral Independiente)i AD (Acción Democrática) te njihove borbe za prevlast, pitanja vezana uz položaj žena jednostavno nisu predstavljao politički kapital. Nedostatak rodne politike kao i navedeni kulturološki obrasci (marianismo i machismo) pridonijeli su strogom ograničavanju položaja žena u zakonodavnom kontekstu. Naime, ženama je bilo zabranjeno donositi odluke vezane uz djecu, a privatno vlasništvo nije se primjenjivalo na žene niti su one mogle potpisivati službene dokumente.

U kontekstu navedenog, prava žena dugo vremena nisu činila sastavni dio političkog diskursa. Stoga se tek početkom 1970-ih godina, osnivanjem Comsion Feminina Asesora de la Preseidenca (COFEAPRE), za vrijeme predsjednika Carlosa Andresa Pereza [xxxiii], pitanja vezana uz položaj žena počinju analizirati u okviru političkih stranaka.

Godine 1974. godine, aktivisti i aktivistkinje organizirali su prvi Primer Congreso Venezolano de Mujeres (1. venezuelanski kongres žena), a 1978. godine osniva se Ministarstvo za sudjelovanje žena u razvitku. Unatoč tomu, do početka 1980-ih godina, žene nisu mogle potpisivati službene dokumente bez suprugovog pristanka. U tom periodu, gotovo 70% siromašnog stanovništva činile su žene.[xxxiv]

Unatoč tomu, od početka 1980-ih, kada predsjednik Pérez uvodi niz neoliberalnih mjera, dolazi do ujedinjenja srednje i radničke klase u okviru ženskih pokreta uslijed sve veće ekonomske krize.

Upravo je ujedinjeni ženski pokret zajedno s ostalim društvenim pokretima i domorodačkim stanovništvom pridonio pobjedi Hugoa Cháveza[xxxv] na predsjedničkim izborima 1998. godine.

U okviru cjelokupnog konteksta Latinske Amerike i položaja žena, mnoge aktivistkinje za ženska prava smatraju kako su žene u prošlosti bile dehumanizirane te svedene na objekte.

Promjena je došla Chávezovom pobjedom, krajem 1998. godine. Stoga je i Maria Leona, bivša predsjednica Instituto Nacional de la Mujer (INAMUJER), izjavila kako je Venezueli potrebna kulturna promjena, koja će ženu predstaviti kao hrabro i jako biće, sposobno da se brani, kako bi se prekinula paradigma koja žene prikazuje kao slaba i nezaštićena bića.[xxxvi]

Emancipacijski okvir Bolivarske revolucije

Dolaskom je na vlast Hugo Rafael Chávez Frías obećao transformaciju cjelokupnog venezuelanskog društva te integraciju svih društvenih slojeva u političku arenu. Iako u početku s nešto zadrške, nakon 2002. godine dolazi do velike društvene tranzicije od neoliberalne politike k socijalizmu 21. stoljeća.[xxxvii] Prvi je korak prema navedenoj politici bilo raspisivanje referenduma, nakon kojega je, 1999. godine donesen novi Ustav.

U okviru Ustava, žene su između ostaloga, ostvarile pravo na punopravno državljanstvo te zaštitu od seksualnog i obiteljskog zlostavljanja.

U novom se Ustavu također izričito navode dva roda – Venezolanos y Venezolanas, čime je rodna retorika postala sastavni dio političkog i društvenog diskursa.Između ostaloga Ustavom je propisano da žene moraju primiti istu plaću, za isti posao, kao i muškarci (čl. 91.), pružena je zaštita i potpora tijekom porodiljinog dopusta (čl. 76.). Domaćinstvu je priznata ekonomska vrijednost, stoga žene koje rade kod kuće ostvaraju pravo na mirovinu (čl. 88.)

Nakon donošenja Ustava, uslijedio je niz zakona, koji su omogućili ženama ravnopravan položaj u društvu te bitnu ulogu u transformaciji društva, u okvirima Bolivarske revolucije.

Između brojnih zakona, valja izdvojiti Zakon o jednakim prilikama (Ley de igualdad de oportunidades para la mujer), Zakon protiv nasilja nad ženama i obitelji (Ley sobre la violencia contra la mujer y la familia) te Zakon za slobodan život bez nasilja (Ley sobre el Derecho de las Mujeres a una Vida Libre de Violencia) u kojemu se navodi čak 19 vrsta nasilja prema ženama, uključujući medijsko i psihološko nasilje.

Također su osnovani specijalizirani sudovi te su posebno obučeni tužitelji koji se bave isključivo obiteljskim nasiljem.[xxxviii] U sklopu Državnog odvjetništva osnovan je Oficina Nacional para la Defensa de la Mujer (Nacionalni braniteljski ured za žene).

Navedenu politiku možemo interpretirati kao politiku njegovanja feminističkog nasljeđa Sandinističke revolucije. Naime, sam je Chávez nekoliko pita istaknuo nikaragvanski credo, prema kojem nema revolucije bez emancipacije žene: nema emancipacije žene bez revolucije. Na tragu takve politike je i njegova izjava na Svjetskom socijalnom forumu, u Brazilu 2009. godine, u kojoj se deklarirao kao feminista. Chávez je također prilikom obilježavanja pete obljetnice Misión Scure (visoko obrazovanje) rekao kako istinski socijalista mora biti i feminista [xxxix], istaknuvši nepravedan odnos između dječaka i djevojčica još od djetinjstva.

Time je pokrenuta nova Revolucija, ovoga puta izvan prašuma gerile, vojnog udara i upotreba AK-47. Nova Revolucija odvija se sa Ustavom u rukama, čime La luchadora social, dobiva povijesni vjetar u leđa. Stoga je, prema bivšoj predsjednici INAMUJER-a Maríji del Mar Alvarez, Bolivarska revolucija probudila žene.[xl]

Ustav zapravo čini začetak Bolivarske revolucije, koja se oslanja na potporu širokih masa i svih slojeva društva. U takvoj proklamiranoj revoluciji prava i položaj žena u društvu zauzima značajno mjesto.

Time je zajamčen ravnopravni položaj žena u društvu, te povezivanje socijalnih i rodnih pitanja, budući da većinu siromašnog stanovništva čine žene. Sukladno tomu, feminizam je postao živa snaga barriosa [xli].

Prema podacima koje je objavila venezuelanska ministrica ženske i rodne ravnopravnosti, NancyPerez, 2011. godine, Venezuela je u regiji ostvarila najveću rodnu ravnopravnost.[xlii]

Politički kontekst odnosa prema rodnom pitanju

U kontekstu prethodno navedenih promjena u okviru Revolucije, osnovan je niz političkih institucija, čiji krug djelovanja čini isključivo rješavanje problema vezanih uz rodna pitanja.

Dvije su temeljne institucije: Ministerio del Poder Popular para la Mujer y la Iguald de Género (Ministarstva za žensku i rodnu ravnopravnost, utemeljeno 2009.) te Banco Nacional de la Mujer (Banmujer).[xliii] Navedeno je iznimno bitno u kontekstu institucionalizacije niza problema s kojima se susreću žene, pogotovo u društvenim okvirima barriosa.

Ban mujer je osnovana 8. ožujka 2001. godine s ciljem pružanja pomoći ženama pri pokretanju privatnih poslova. Na taj način navedena institucija omogućava ženama podizanje subvencioniraih kreditaka i konzulatacije u vezi ostvarenja gotovo svih njihovih prava od zaštite od obiteljskog nasilja do konzultacija vezanih uz prava za vrijeme porodiljnog dopusta. U okviru takvog širokog kruga djelovanja, nastoji se stimulirati žene na veću ekonomsku i poduzetničku aktivnost.

U okviru prethodno navedenog ministarstva potrebno je istaknuti i Instituto Nacional de la Mujer[xliv] (INAMUJER), koji predstavlja najveću organizaciju, čiji djelokrug čine tri temeljna područja: zapošljavanje žena, politička zastupljenost te ostvarivanje prava vezanih uz obrazovanje. Putem radionica, panela i predavanja, žene se, između ostalog, upoznaju s ustavnim pravima, vrstama nasilja te mogućnošću zapošljavanja kao i s postupkom prijave obiteljskog nasilja.

INAMUJER potiče žene na aktivniju ulogu u okviru Revolucije kako bi na taj način pridonijele transformaciji tradicionalnih političkih i društvenih odnosa. Stoga je organizacije je na obilježavanju pete godišnjice postojanja, predstavila Nacionali plan za jednakost žena 2004.-2009., s ciljem sprječavanja nasilja nad ženama te osiguranju pristupa sudu kao i sudjelovanju žena u politici i društvu.

Osim navedenih institucija, postoji i čitavi niza društvenih organizacija, poputMujeres Por La Vidaili Frente Constitucional de la Mujer del Movimiento Quinta República (FCMMVR) u okviru kojih žene organiziraju predavanja, radionice te ostale oblike informiranja s ciljem poticanja aktivnosti u procesu društvene preobrazbe.

Osim političkog konteksta institucionalizacije rodnih pitanja, svakako valja istaknuti i određeni pomak u aktivnom sudjelovanju žena u političkoj areni.

Prema službenim podacima venezuelanske vlasti, politička participacija žena u Nacionalnoj skupštini povećala se za tri puta u proteklom desetljeću. Prema Podacima NGO International IDEA, 1997. godine samo je 6% žena bilo prisutno u politici dok se u okviru Revolucije taj broj kreće između 16 i 19%.[xlv] Na čelu su trećine ministarskih pozicija, u ožujku 2013. bile žene. [xlvi] Unatoč tomu rodna ravnopravnost još nije postignuta u okviru Narodne skupštine (Asamblea Nacional). Naime, iako je Chávez istaknuo kako je cilj ostvariti prisutnost žena u okviru 50%to još uvijek nije ostvareno.

U kontekstu težnji bolivarske vlasti za osiguranjem rodne ravnopravnosti u okviru političkih institucija, potrebno je istaknuti kako se na čelu najvažnijih državnih tijela nalaze žene. Tako je Tibisay Lucena, predsjedica Državnog izbornog povjerenstva dok je predsjednica Vrhovnog sudaGladys María Gutiérrez Alvarado. Također je potrebno istaknuti glavnu državnu tužiteljicu Luisu Ortega Díazte činjenicu da je prošle godine, Carmen Teresa Meléndez Rivas, postala prva ministrica obrane u povijesti Venezuele[xlvii].

Proglašenjem Revolucije došlo je do promjena i u strukturi vojske, koja je do 1999. godine promatrana isključivo u sustavu muške dominacije. Stoga, zalažući se za potpunu društvenu ravnopravnost, u okviru rodnih odnosa, unutar venezuelanske vojske osnovane su posebne postrojbe nazvane Bolivarian Women's Forces.[xlviii] Navedeno je dodatno smanjilo rodnu diskrepanciju, u vojnom kontekstu. Naime ženama je do 2000. godine bila onemogućena vojna obuka.

Osim u političkim, vojnim te ostalim društvenim strukturama, Revolucija posebnu pažnju poklanja aktivizmu žena u okviru socijalnih misija.

Društveni aktivizam u kontekstu socijalnih misija (Misiónes sociales)

U kontekstu podizanja društvene angažiranosti te participacije u socio-ekonomskoj promijeni zemlje, bolivarska je vlast početkom 2000-ihpokrenula politiku socijalnih misija. Osim prethodno navedenih ciljeva socijalne misije (misiónes sociales) imale su za cilj smanjiti stopu siromaštva te socijalnu diskrepanciju među društvenim slojevima.

Misije obuhvaćaju gotovo sve društvene i političke sfere od brige za okoliš (Misión Árbol[xlix]) znanosti i tehnologije (Misión Ciencia[l]) do rješavanja problema beskućnika (Mision Negra Hipolita [li]).

U rodnom su kontekstutri misije posebno značajne: Madres del Barrio[lii]– pomoć ženama bez ekonomskih prihoda; Niño Jesús – pomoć trudnicama[liii] teHijos de Venezuela [liv].

Upravo žene čine i najveći dio radne snage ovih misija. Sudjelovanje je u misijama jedan od načina na koji je revolucija pretvorila feminizam u živu socijalnu snagu, svladavajući diskrepanciju između teorije i prakse. Stoga najaktivniji dio ovih misija čine do sada marginalizirane skupine stanovništva poput žene te pripadnika domorodačkih skupina.

U kontekstu je socijalne politike misija zapravo došlo dosvojevrsnog redefiniranja roda i njegove uloge u svakodnevnom političkom životu Venezuele. Naime, žene nisu postale samo primateljice pomoći, nego i izrazito bitni društveni subjekti odnosno sudionice političkih promjena i procesa. U tom okviru zasigurno treba promatrati činjenicu kako su upravo žene odigrale veliku ulogu u vraćanju Cháveza na vlasti, uslijed pokušaja državnog udara u travnju 2002. godine. Na taj je način omogućeno nadilaženje tradicionalnih uloge definiranih u okvirima patrijarhata, unutar kojih je uloga žena svedena na majku i suprugu dok je sfera javnog djelovanja pripadala isključivo muškarcima. Stoga mnogi analitičari često navode kako su žene aktivnije članice aktivnosti, koje se razvijaju unutar misija, u odnosu na muškarce.[lv] Na taj je način feminizam postao bitnim dijelom društvene transformacije, ne samo u diskursnom okviru, nego i na praktičnoj razini.

Potrebno je istaknuto kako se po prvi puta u političkom narativu ističe demokratizacija obitelji i položaj žena kao elementarni proces, koji je potreban kako bi se ostvarila demokracija u širem društveno-političkom kontekstu odnosno kako bi društveno krenula u sljedeću etapu razvoja.

Odnos između klasnih i rodnih pitanja

Revolucija odnosno Ustav iz 1999. godine, omogućili su feminizmu u Venezueli implementaciju u gotovo sve sfere javnog života. Time je feminizam dobio konture političke moći. Navedeno je rezultiralo omogućavanjem poticanja široke front žene, pogotovo stanovnica barriosa na aktivnu participaciju u Revoluciji odnosno društvenoj preobrazi. Na taj je način ostvareno nadilaženje klasnih razlike koje su bile iznimno prisutne u feminističkom okviru cijelog prostora Latinske Amerike. Stoga feminizam u Venezueli ne pripada isključivo srednjoj klasi, nego se on putem društvenih pokreta širi na društvene zajednice, rušeći tradicionalno uvjetovane klasne barijere.

Stoga je upravo jedna od zasluga razvoja feminizma u okviru Revolucija nadilaženje klasnih razlike kada je u pitanju rodna problematika.

Prema tekstu Nandie Mgijime, The gender agenda in Venezuela, rezultati revolucije i rodna ravnopravnost nije najvidljivija na političkim pozicijama, nego najznačajnije promijene napravljene su u životima običnih žena.[lvi]

U okviru navedenog, drugi dio značaja Bolivarske revolucije uz razvoj feminizma, očituje se u procesu širenja demokratizacije u obitelji. Tako i Alba Carosio, analizirajući razvoj rodne ravnopravnosti u kontekstu Bolivarske revolucije, ističe kako presudan značaj ima demokratizacija obitelji, odnosno napuštanje mačizma i patrijarhata u obiteljskim odnosima[lvii].

Bolivarska revolucija, slično kao i nikaragvanska, temelji se mobilizaciji mase, stoga je cilj osvijestiti što veći broj ljudi kako isključivo aktivnom ulogom u društvenim promjenama mogu pridonijeti društvenoj transformaciji, pri tome je poseban naglasak postavljen na rodni aspekt.

Značenje Bolivarske revolucije za razvoj feminizma u Latinskoj Americi

Unatoč dubokoj ukorijenjenosti kulturnih te političkih odrednice, s predznakom mačizma i patrijarhata, Bolivarska revolucija je u okviru proklamirane rodne politike napravile značajne pomake. Naime, to se ponajprije odnosi na institucionaliziranje rodnih pitanja, koja unutar državnih i zakonskih okvira tvore politički diskurs, omogućujući na taj način dominaciju rodnih pitanja, odnosno pitanja vezanih u iznimno loši socio-ekonomski položaj žena, posebno stanovnica barriosa.

Upravo navedena značajka predstavlja svojevrsni integracijski element u razvoju feminizma i prava žena u ostalim državama u Latinskoj Americi. U navedenom je kontekstu svakako potrebno istaknuti Boliviju u kojoj je također dolaskom Evoa Moralesa, marginalizirane i dvostruko diskriminirane pripadnice domorodačkog stanovništva ostvarile društvenu i političku emancipaciju. S druge je strane još jedan pristalica Bolivarske revolucije, u okviru rodne ravnopravnosti te dokidanje tradicionalnih okvira mačističkog nasljeđa, ekvadorski predsjednik Rafael Correa, zabranio izbore za ljepotu u školama, što je do sada bila praksa, rekavši kako su djevojčice na taj način izložene diskriminacije te negativnom društvenom utjecaju.

O utjecaju rodne politike u Venezueli, u kontekstu regionalnog okvira, govori i izjava Alicie Macarena, predstavnice urugvajskog Ministarstva socijalnog razvoja (Ministerio de Desarrollo Social de Uruguay), koja je krajem travnja 2014. godine, posjetila Venezuelu, izjavivši kako je model socijalne misije Madres del Barrio primjenljiv i u Urugvajus ciljemsmanjenja ekstremnog siromaštva u Urugvaju.[lviii] Macarena je također rekla kako je Venezuela primjer mogućnost promjene rodnih odnosa unatoč dosadašnjoj praksi rodne isključivosti.

Feminizam ili politički oportunizam

Kao i u ostalim slučajevima kada se analizira socijalistički feminizam ili odnos između feminizma i ljevice, postavlja se pitanje u kojoj se mjeri rodno pitanje iskorištava u političke svrhe. Naime, većina kritičara zamjera bolivarskom feminizmu davanje prednosti klasnim i antiimperijalističkim pitanjima pred rodno uvjetovanim problemima Venezuelanki.

To je dijelom točno. Međutim svakako treba uzeti u obzir povijesni razvoj feminizma na ovom prostoru. Naime, već su pionirke latinoameričkog feminizma, Bertha Lutz[lix] i Paulina Luisi [lx] ustale protiv patronizirajućeg odnosa američkih feministkinja prema pandanskom pokretu u Latinskoj Americi, nakon što su vodeće američke feministkinja, na čelu s Carrie Chapman Catti [lxi], javno pokušale diskreditirati Latinoamerikanke, ustvrdivši kako feminističkom pokretu u Latinskoj Americi nedostaje obrazovanih žena.

U kontekstu je navedenog sasvim razumljivo da antiimperijalizam čini sastavni dio borbe za ženske prava, čime zapravo borba Venezuelanki otvara znatno širi front no što je definirano užom feminističkom teorijom.

Osim navedene kritike, često se može čuti isticanje paradoks kako je inicijator promjene rodnih odnosa u Venezueli muškarac (Hugo Chávez, odnosno Nicolás Maduro), koji je bio utjelovljenje mačističkih obilježja (odnosi se na Chávezovu vojnu dužnost). Međutim Chávez je u nekoliko navrata istaknuo kako je nemoguće ostvariti istinsku revolucije bez emancipacije žena, priznajući kako je i sam nekoć bio mačista. Stoga je često isticao kako je potrebno ostvariti rodnu ravnopravnost kao bi se svijet vratio u ravnotežu.[lxii]

Unatoč nekim aspektima politike rodne ravnopravnosti, koji zahtijevaju određeni stupanj preispitivanja, nepobitna je činjenica kako je navedena politika u okviru Bolivarske Revolucije doprinijela široj emancipaciji žena i učinila ih, po prvi puta u povijesti, subjektima odnosno nositeljima društvenih promjena.

Zaključak

Donošenjem Ustava 1999. godine rodna politika postala je sastavnim dijelom venezuelanskog političkog diskursa. Na taj je način feminizam postao snažni postulat Bolivarske revoluciji. Stoga su upravo Venezuelanke, posebno žene iz barriosa, postale svojevrsne nositeljice društvenih promjena, koje se odvijaju u kontekstu proklamirane Revolucije.

Ustav je teorijski omogućio feminističkom pokretu da postane ravnopravan sudionik u transformaciji društva.To je dovelo do prakse u suvremenom feminizmu, na ovom prostoru, odnosno stvorena je platforma za institucionalizirani oblik borbe, kroz organizacije poput

Ministerio del Poder Popular para la Mujer y la Iguald de Género (Ministarstvo za žensku i rodnu ravnopravnost) te Banco Nacional de la Mujer (Banmujer). Samim time ostvaren je i politički utjecaj feminizma na Bolivarsku revoluciju. Na tajje način pružena prilika, da pitanja o položaju žene i njezine uloge u društvu, čine žarište Bolivarske revolucije.

Za razliku od svojih prethodnica, Venezuelanke ne sudjeluju u revoluciji s puškom u ruci, njegova revolucija odvija se u okviru socijalnih misija, panela, kongresa i radionica. Time je La luchadora social postao iznimno politički važan subjekt u transformaciji venezuelanskog društva. Navedeno predstavlja raskid s tradicionalnom praksom, uvjetovanom nizom mačističkih i patrijahalnih odnosa, unutar kojih je ženina uloga, u javnoj sferi bila svedena na minimum.

Takav razvoj rodne politike u Venezueli ima implikacije diljem kontinenta, čiji čelnici na tragu Bolivarske revolucije uvelike mijenjaju rodnu politiku unutar vlastitog državnog okvira, pridonoseći time dokidanju tradicionalnih kulturno-političkih odrednica poput marijanstva (marianismo) ili mačizma (machismo). [1]

Unatoč određenim kritikama u okviru iskorištavanja rodnog pitanja u političke svrhe, o čemu su potrebne temeljitije analize, svakako treba priznati kako je Revolucija konstruirala sasvim novi politički narativ u kojemu rodna pitanja i položaj žene zauzimaju centralno mjesto. Takva je činjenica iznimno bitna u kontekstu tradicionalnih kulturoloških obrazaca unutar kojih su rodna pitanja postavljena na marginu kao nevažna i politički neoportuna. U tom kontekstu Bolivarska revolucija svakako je učinila ogroman korak naprijed te samim time pružila primjer brojnim ostalim zemljama kako istinska demokracija počiva na demokratizaciji obiteljskih odnosa i stvaranju rodne ravnopravnosti. Time je Venezuela raskinula sa stoljetnom mačističkom tradicijom te prostoru Latinke Amerike otvorila prostor za kreiranje novog identiteta mimo marijanstva i mačizma.

Foto: Claire Miranda/Flickr


Knjige:

Calvocoressi, Peter, Svjetska politika nakon 1945., Zagreb, 2003.

Haney, Richard, Celia Sánchez: The Legend of Cuba's Revolutionary Heart, New York, 2005.

Kampwirth, Karen, Gender and Populism in Latin America: Passionate Politics, Philadelphia, 2010.

Kos-Stanišić, Lidija, Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb, 2009.

Ramonet, Ignacio, Fidel Castro: Moj život. Biografija u dva glasa, Zagreb, 2009., 515.

Stout, Nancy, One day in December, New York, 2013.


[i] Simón Bolívar (1783.-1830.) je južnoamerički vojskovođa i državnik, koji je zbog svoje politike i ideje o jedinstvenoj Južnoj Americi te borbi protiv španjolske kolonizacije prozvan Osloboditeljem Južne Amerike. Nakon završetka borbi za neovisnost, došlo je do niza sukoba među novonastalim državama. Razočaran međusobnim sukobima, Bolívar odlazi u dobrovoljno izgnanstvo na Jamajku, međutim uslijed tuberkuloze, umire na putu.

[ii] Manuel Piar (1774.-1817.) venezuelanski general koji se borio za neovisnost Venezuele. Nakon političkih neslaganja s Bolívarem izveden je pred vojni sud koji ga je osudio na smrtnu kaznu.

[iii] Santiago Mariño (1788.-1854.) borio se zajedno s Bolívarem u ratu za neovisnost Venezuele.

[iv] Pokret za prava žena u Latinskoj Americi

[v] „Women’s 'Bill of Rights' through the EZLN“

(http://womenstudies250.wikispaces.com/Women+and+Popular+Protest+in+Latin+America, 24. 11. 2013.)

[vi] Vidi: http://womenstudies250.wikispaces.com/

[vii] Kos-Stanišić, Lidija, Latinska Amerika. Povijest i politika, Zagreb, 2009., 49.

[viii] Isto, 31.-32.

[ix]José Batlle y Ordoñez (1856.-1929.) uveo je niz socijalnih reformi; zaslužan je za poboljšanje radnih uvjeta u Urugvaju. Bio je član Colorado stranke (Partido Colorado).

[x] Jorge Pacheco Areco (1920.-1998.)također je bio članColorado stranke (Partido Colorado).Mandat je ovog urugvajskog predsjednika u povijesti ostao zabilježen kao iznimno dinamično razdoblje u borbi protiv Tupamaros kao i po formiranju široke ljevičarske fronte nazvane Frente Amplio, a koja je između ostaloga uključivala Socijalističku stranku, Komunističku partiju i dr. Navedenoj koaliciji pripada i sadašnji urugvajski predsjednik José Mujica.

[xi] Juan Domingo Perón (1895.-1974.) bio je argentinski predsjednik u dvama mandatima. Svoju je politiku nacionalizacije industrije i smanjenja stranog utjecaja u Argentini, nazvao trećim putem, između socijalizma i kapitalizma. Također je izražavao određene sklonosti prema fašizmu. Naslijedila ga je druga supruga Isabela Perón.

[xii] Alfredo Stroessner (1912.-2006.) obavljao je dužnost predsjednika u devet mandata. Vladavina mu je obilježena otmicama, mučenjima, korupcijom te izrazito antikomunističkim djelovanjem. Jedina komunistička zemlja s kojom je uspostavio diplomatske odnose bila je Jugoslavija. Nakon svrgnuća u vojnom puču, 1989. pobjegao je u Brazil, gdje je živio sve do smrti.

[xiii] Ranije su pravo glasa žene ostvarile u Brazilu (1932.), Venezueli (1946.) itd.

[xiv] Venezuela je stekla neovisnost 1821. godine; prva država koja je ostvarila neovisnost je Haiti (1804.), zatim Bolivija (1809.), Paragvaj (1811.) itd. Posljednje države koje su proglasile neovisnost su Kuba (1902.) i Portoriko koji je do danas ostao američki teritorij s komonveldskim statusom.

[xv] Među najpoznatije događaje, koji su uvjetovali stvaranje antiimperijalističkog elementa na latinoameričkom prostoru, svakako je rušenje demokratski izabranog predsjednika Jacoba Arbenza uGvatemali (1954.), brazilskog predsjednika Joãoa Goularta (1964.) kako i državni udar u Čileu kojim je uspostavljena diktatura Augusta Pinocheta (1973.).

[xvi] José Martí (1853.-1895.) kubanski pjesnik i heroj rata u borbi za neovisnost od španjolske krune. Kubanski nacionalni junak.

[xvii] Emiliano Zapata (1879.-1919.) meksički revolucionar koji se borio protiv režimske vlasti, zahtijevajući preraspodjelu zemljišta siromašnim seljacima, čime je postao simbol antifeudalne borbe i revolucije.

[xviii] Godine 1961. osnovana je gerilska skupina Frente Sandinista de Liberación Nacional(Sandinistički front nacionalnog oslobođenja, FSLN) čiji je cilj predstavljalo rušenje korumpiranog režima Anastasija Somoze. Tako je u Nikaragvi započeo gotovo desetogodišnji rat koji je okončan 1979., godine pobjedom Sandinsta.

[xix]Vidi: Haney, Richard, Celia Sánchez: The Legend of Cuba's Revolutionary Heart, New York, 2005.

[xx] Stout, Nancy, One day in December, New York, 2013.

[xxi] Walker, Alice, „Celia Sánchez and the Cuban Revolution“,

(http://monthlyreview.org/2013/02/01/celia-sanchez-and-the-cuban-revolution; 22. II. 2014.)

[xxii] http://cubaninsider.blogspot.com/2011/08/celia-sanchez-fidel-castro-at-work.html

[xxiii] Haydée Tamara (1937.-1967.) rođena je u Argentini kao kći Nijemca. U Boliviju je došla s Kube, s ciljem infiltriranja u više slojeve bolivijske vlade. Bila je jedina žena pod Che Guevarinim zapovjedništvom tijekom insurekcijskog pokreta u Boliviji (1967.-1968.). Ubijena je u zasjedi bolivijske vojske u Vado del Yesu. Poznata je i pod imenom Bunke Bider.

[xxiv] Melba Hernández (1921.-2014.) nakon pobjede Revolucije bila je veleposlanica u Vijetnamu i Kambodži. Nosila je nadimak Heroina Revolucije.

[xxv]Ramonet, Ignacio, Fidel Castro: Moj život. Biografija u dva glasa, Zagreb, 2009., 515.

[xxvi]Puni naziv pokreta, koji je utemeljen 1998. godine, glasi Movimiento al Socialismo-Instrumento Político por la Soberanía de los Pueblos,MAS-IPSP.

[xxvii] „Vilma Espín, Rebel and Wife of Raúl Castro, Dies at 77

(http://www.nytimes.com/2007/06/20/world/americas/20espin.html?_r=0; 20. IV. 2014.)

[xxviii] Dalje: FSLN

[xxix] „Diktatura dinastije Somoze potječe od generala Anastasija Somoze Garcíje, koji je uz pomoć Sjedinjenih Država preuzeo vlast 1930. On i njegov sin Luis, koji ga je naslijedio 1956.. vladali su u savezu s imućnim veleposjedničkim i poslovnim slojem.“ Nakon Luisaove smrti, na vlast dolazi njegov brat Međutim, poslije Anastasio Somoza Debryle.(vidi: Calvocoressi, Peter, Svjetska politika nakon 1945., Zagreb, 2003.)

[xxx] „Woman's Role in the Sandinista Revolution“

(http://www.stanford.edu/group/arts/nicaragua/discovery_eng/women/index.html; pristupljeno 20. V. 2014.)

[xxxi] Pismo je objavljeno u knjizi With Passion and Compassion: Third World Women Doing Theology, (ur. Fabella, Virginia; Oduyoye, Mercy Amba), New York, 1988.

[xxxii] Nakon pobjede FSLN-a u Nikaragvi, 1980. godine otpočeo je građanski rat protiv desničarskih odreda, nazvanih, contrasi, koje su financirale Sjedinjene Američke Države. Rat je trajao do 1990. godine kada je Daniel Ortega (FSLN) izgubio izbore, a kandidatkinja Ujedinjene nikaragvanske opozicije Violetta Chamarro, postalapredsjednica.

[xxxiii]Carlos Andrés Pérez (1922.-2010.) je bio predsjednik Venezuele u dva mandata (1974.-1979.; 1989.-1993.). Prvi je predsjednik koji je odlukom Vrhovnog suda bio prisiljen dati ostavku.

[xxxiv] Mgijima, Nandi, „The Gender Agenda in Venezuela“,

(http://www.twnside.org.sg/title2/resurgence/2009/225/women1.htm; 12. I. 2014.)

[xxxv] Hugo Rafael Chávez Frías (1954.-2013.) bio je predsjednik Venezuele (República Bolivariana de Venezuela) te vladajuće stranke PSUV (Partido Socalista Unido de Venezuela). Začetnik je regionalne integracije Latinske Amerike kao i niza socijalnih programa. Tijekom njegovog mandata izvršen je pokušaj državnog udara kao i velik štrajk u najvećoj naftnoj kompaniji PDVSA (Petróleos de Venezuela S.A.). Opozicija je također putem referenduma (recall) pokušala Cháveza prisiliti na ostavku, međutim uslijed izbornih rezultata (59% za Chávezov nastavak predsjedničkog mandata) Chávez je nastavio obavljati dužnost predsjednika Venezuele.

[xxxvi] “Venezuela Expands Outlets for Denunciations of Violence Against Women”

(http://venezuelanalysis.com/news/4389)

[xxxvii] TV interviw, Reality Asserts Itself(The Beginning of Chávez Era, gost: Edgardo Lander) urednik Paul Jay, The Real News, Baltimore, 19. IV. 2014.

[xxxviii] „Venezuela has considerably reduced violence against woman“

(http://venezuela-us.org/2013/11/25/venezuela-has-considerably-reduced-violence-against-women/; 15. IV. 2014.)

[xxxix] „Hugo Chávez: 'soy feminista'“

(http://www.youtube.com/watch?v=jGtVpk10ORg, 22. III. 2014.)

[xl] Espina, Gioconda; Rakowski, Cathy A, „Waking Women up? Hugo Chávez, populism and Venezuela's 'popular women'“, (gl.ur. Karen Kampwirth), Philadelphia, 2010., 180.-196.

[xli] Dijelovi gradova u kojima živi isključivo socijalno ugroženi dio stanovništva. Ekvivalent brazilskim favelama.

[xlii] „Venezuela: Highest Gender Equality in Latin America”

(http://venezuelanalysis.com/news/6057; 12. I. 2014.)

[xliii] Vidi: http://www.minmujer.gob.ve/banmujer/

[xliv] Vidi: http://www.minmujer.gob.ve/inamujer/index.php?option=com_content&view=article&id=3&Itemid=2

[xlv] Embassy of the Bolivarina Republic of Venezuela in the United States

[xlvi] Isto.

[xlvii]„Almiranta Carmen Teresa Meléndez, primera venezolana ministra de Defensa“

(http://albaciudad.org/wp/index.php/2013/07/almiranta-carmen-teresa-melendez-primera-venezolana-ministra-de-defensa/; 7. IV. 2014.)

[xlviii]„Venezuela Achieving Greater Participation of Women in the Armed Forces“

(http://venezuelanalysis.com/news/7141; 22. IV. 2014.)

[xlix]Vidi:http://www.sistemasfgm.com/bdcncu/odm/Misionarbol.html

[l] Vidi: http://ceims.mppre.gob.ve/index.php?option=com_content&view=article&id=41:mision-ciencia&catid=23:misiones-bolivarianas

[li]Mega jornada de cedulación benefició a 195 trabajadores de la Misión Negra Hipólita

(http://www.misionnegrahipolita.gob.ve/; 19. III. 2014.)

[lii] Vidi: http://www.minmujer.gob.ve/madresdelbarrio/

[liii]Venezuela. La Misión niño Jesús : protección de la mujer embarazada, democracia participativa Salud en revolución

(http://www.mpps.gob.ve/index.php?option=com_content&view=article&id=548:venezuela-la-mision-nino-jesus--proteccion-de-la-mujer-embarazada-democracia-participativa-salud-en-revolucion&catid=1:ultimas-noticas&Itemid=18; 20. III. 2014.)

[liv]Gran Misión Hijos de Venezuela

(http://ceims.mppre.gob.ve/index.php?option=com_content&view=article&id=625:gran-mision-hijos-de-venezuela&catid=23:misiones-bolivarianas&Itemid=19; 29. IV. 2014.)

[lv]„Women and Venezuela’s Bolivarian Revolution“

(http://venezuelanalysis.com/analysis/877; 22. I. 2014.)

[lvi] Mgijima, Nandi, „The Gender Agenda in Venezuela“

(http://www.twnside.org.sg/title2/resurgence/2009/225/women1.htm; 12. I. 2014.)

[lvii] Intervju s Albom Carosio, 23. II. 2014.

[lviii] „Gobierno uruguayo interesado en logros de género en Venezuela“

(http://www.telesurtv.net/articulos/2014/04/30/gobierno-uruguayo-interesado-en-logros-de-genero-en-venezuela-3430.html; 12. V. 2014.=

[lix] Bertha Lutz (1894.-1976.) utemeljiteljica brazilskog feminizma, zahvaljujući njezinim djelovanjem žene su u Brazilu 1934. godine, ostvarile pravo političkog glasa. Jedna je od četiriju žena koja je potpisala povelju UN iz San Francisa, 1945. godine.

[lx] Paulina Luisi (1875.-1949.) predvodnica urugvajskog feminističkog pokreta te prva žena koja je u toj zemlji stekla diplomu doktorice medicine.

[lxi] Carrie Chapman Catt (1895.-1947.) predstavlja najistaknutiju ženu u povijesti američkog feminizma. Bila je vođa sufražetskog pokreta te voditeljica kampanja za ostvarivanja političkog prava glasa za žene, koje su Amerikanke ostvarile 1920. godine, uvrštenjem 19. amandmana u američki Ustav.

[lxii] „Nos hace falta un equilibrio del Género para enderezar este mundo"

(http://www.youtube.com/watch?v=6bX9ey27Z4U; 10. IV. 2014.)

Preporučujemo