Zašto elite mrze Trumpa

Elite se tješe činjenicom da Trump neće moći napraviti sve ono što tobože kani učiniti. Ali ipak se migolje s obzirom na to da bi Trump kao predsjednik imao mnogo veće ovlasti nego što nas naši udžbenici iz građanskog prava za peti razred žele uvjeriti.

Nicole M. Aschoff, 07/06/2016






Cruz i Kasich su otpali. Donald ostaje. Ona #NikakoTrump brigada, ona malodušna podijeli-pa-osvoji strategija Republikanske stranke, pa još i pored naoko beskrajnih retoričkih lupetanja samoga Trumpa, jednostavno nisu bili dostatni da ga zaustave.

Zasad se čini da jedino smirena uvjeravanja stručnjaka da Trump ne može pobijediti u studenom uspijevaju spriječiti stanje usijanja.

Komentatori se zaokupljaju poslom da iščeprkaju razloge Trumpova uspjeha. Osim republikanskih birača, te postojećem alarmantnom apetitu za Trumpovim rasističkim, ksenofobičnim, ženomrzačkim baljezganjima, u igri su i drugi faktori.

Nate Cohn navodi u rubrici New York Times-a veliku brojnost republikanskih predsjedničkih kandidata (sedamnaest), neobično ponašanje republikanaca u plavim državama (op. prev.: plave države su one u kojima stanovnici uglavnom glasaju za Demokratsku stranku a crvene u kojima veći dio glasa za Republikansku stranku), non-stop medijska pokrivenost, te neuspjeh elite GOP-a (Republikanske stranke) da jednostavno djeluje zajedno i da se naprosto ujedini protiv njega.

Christopher R. Barron razumno bilježi da anketni podaci o predizbornim rezultatima pokazuju da su republikanski birači kritizirani zbog izdaje konzervativnih vrijednosti svoje stranke.

Tako je i Thomas Frank dobro učinio što je podsjetio samozadovoljne liberale da Trump zapravo govori stvari do kojih je radnom narodu stalo, kao što su trgovinski sporazumi koji ukidaju radna mjesta i o duboko usađenom strahu da je dobar život (barem za bijelu radničku klasu) sada postao stvar prošlosti.

Ali, vrijedi postaviti drugo pitanje: zašto je elita Amerike tako prestrašena od Trumpova predsjednikovanja?

Ankete solidarno stavljaju milijunaše u Hillaryjev tabor. Kako je Corey Robin jučer o tome iskudiskutirao (a Doug Henwood dokumentirao), republikanci su tako bijesni na Trumpa da napuštaju brod ili barem prijete da će to učiniti.

Neki, poput Christiea Whitmana, bivšeg guvernera New Jerseya, govore da će glasati za Clinton, dok drugi, kao guverner Massachusettsa, Charlie Baker, traže proglašenje nevaljanosti obje kuće. Charles Koch izrazio je neslaganje sa kandidaturom Trumpa, tvrdeći da će njegovi planovi „upropastiti slobodno društvo”.

Da li su Trumpove vizije stratosferskog zida duž američko-meksičke granice, njegovi planovi za popisivanje muslimana i njegova sklonost da ponižava žene jednostavno previše za podnijeti?

Možda. Ali granični zid — u činjenici i u ideji — nije nešto novo, jer ide natrag u najmanju ruku do Nixona, i u velikoj mjeri se proširio nakon Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA). Muslimanski imigranti i studenti (uključujući i ne-muslimane iz pretežito muslimanskih zemalja, poput Bangladeša) već su bili prisiljavani na registriranje kod Domovinske sigurnosti nakon 11. rujna. I premda Trumpova otvorenost možda posramljuje džet-set društvo, veći broj njegovih stavova naširoko prihvaćaju druge američke elite.

Ali, posramljenost ne može da objasni prezir koji Trump izaziva kod establishmenta. Druge točke njegovih izlaganja upućuju na dublje korjene trumpovskog terora.

Kao što je Thomas Frank istakao prije više mjeseci, Trump i Bernie Sanders su jedina dva kandidata koji ozbiljno govore, i to redovito, o sporazumima o slobodnoj trgovini i njima povezanim ukidanjima radnih mjesta.

Trump naziva sporazum NAFTA „pojedinačno najgorim trgovinskim sporazumom ikad potpisanim” i obećava „ozbiljne posljedice” kompanijama koje preseljavaju proizvodnju u prekomorske zemlje i nastavljaju iskorištavati beneficije američkog tržišta.

On se zalaže za direktnu konfrontaciju sa Kinom tako što će je „odmah proglasiti deviznim manipulatorom” i „poduprijeti će američku vojnu prisutnost u Istočnom i Južnom kineskom moru kako bi obeshrabrio kineski avanturizam”.

Ima još toga. U svom nedavnom „vanjskopolitičkom govoru”, Trump je iznio jednu vrlo različitu ulogu za SAD na globalnoj sceni. Osudio je majstorije koje su SAD-u priredili u inozemstvu, u posjeti Kubi i Saudijskoj Arabiji, lideri tih zemalja kad nisu dočekali Obamu na asfaltu svojih zračnih luka. Američka olimpijska ponuda nije uspjela unatoč osobne posjete Obame Copenhagenu. Ovakva „lista omalovažavanja ide sve dalje“.

Prema Trumpu, sve je krenulo nizbrdo nakon što smo pobijedili u Hladnom ratu. Da bi Amerika ponovo postala velika, moramo se usredotočiti na broj jedan — Ameriku — i iskoristiti sva potrebna sredstva da osiguramo našu moć i ponos.

Naravno, Trump nije jedini kandidat koji sudjeluje u udaranju po Kini ili oplakuje sadašnji geopolitički pejzaš. Ali, kad to čine ljudi poput Hillary Clinton ili Marca Rubia, to je sve mig-mig, kim-kim. Oni su insajderi. Oni su predvidivi. Vladajuća elita zna gdje leži njihova odanost.

Znamo i gdje leži Trumpova odanost, donekle. On hoće da sačuva svoj novac i da zaradi još više. Jedan od njegovih planova je da se snizi stopa poreza na (korporativnu) dobit. Ali on je autsajder — autsajder-milijarder , ali je svejedno autsajder.

On je nepredvidljiv i čini se ravnodušan oko spaljivanja mostova iza sebe. Kad govori o poništavanju trgovinskih sporazuma i proziva saveznike NATO-a, to čini establishment nespokojnim.

Oni smatraju njegove prijetnje ozbiljnim zato što je on džoker karta — divlja nasumična karta koju je već trebalo iščupati, da su se stvari odvijale na normalan način.

Elite se tješe činjenicom da Trump neće moći napraviti sve ono što tobože kani učiniti. Ali ipak se migolje s obzirom na to da bi Trump kao predsjednik imao mnogo veće ovlasti nego što nas naši udžbenici iz građanskog prava za peti razred žele uvjeriti.

Kao što su znanstvenici poput Nitsana Choreva pokazali, odluke o međunarodnoj i domaćoj ekonomskoj politici su se u posljednjih sedamdeset godina polako prenijele sa Kongresa na izvršnu vlast.

I dok je Trump možda u pravu kad kaže da je američka vanjska politika „potpuna i totalna katastrofa”, uloga Washingtona ide puno dalje od pohoda u izgradnji nacija i diplomacije.

Hibrid Američka riznica i Federalna rezerva nadzire globalnu ekonomiju, kao što je činila od kraja Drugog svjetskog rata. On upravlja (uz asistenciju globalnih elita) međunarodnom strukturom trgovine, njenom regulacijom i profiterstvom kojim se podupire čitava globalna ekonomija. Globalnom kapitalizmu potrebna je država da joj pruži strukture, i provede pravila, koje čine akumulaciju kapitala mogućom. Za tu ulogu služi hibrid Američka riznica-Federalna rezerva.

Tamo gdje Trump vidi neuspjeh u posthladnoratovskom kursu, američki kapital i kreatori politike — barem dosad — vide uspjeh. Vide jedan pobjedonosan neoliberalan projekt koji je obnovio moć krupnog biznisa na račun radničke klase, kako u SAD-u tako i u inozemstvu, i izgradio nove strukture globalne integracije, upregnuvši sve više i više zemalja u jaram prerogativa kapitala.

I oni vide kako se učvršćuju i produbljuju te strukture ubuduće putem projekata kao što su Transpacifičko partnerstvo i Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo.

Zato je Trumpovo poricanje ključnih elemenata ovog projekta tako uznemirujuće za njih. Ono potencijalno ugrožava strukture i prakse i norme i sve na čemu se temelji poslovanje za globalni kapital.

Međutim, bez obzira na to koliko to bilo alarmantno elitama, Trumpova antitrgovinska bombastičnost ne iznenađuje. Skepsa oko američke uloge u upravljanju globalnom ekonomijom već je i bila u porastu.

Globalni kapitalizam iz minute u minutu postaje sve labilniji i, kao što Sam Gindin i Leo Panitch prosuđuju, ovih dana se čini da je glavni posao Riznice-Fed-Rezerve da bude ekipa za pročišćavanje. Samo tijekom 1990-ih dogodile su se sedamdeset dvije financijske krize u zemljama niskog i srednjeg prihoda.

Sjedinjene Države su pomogle da ih sve riješi, bilo tiho i na mala vrata davanjem kratkoročnih zajmova, ili sasvim otvoreno putem Međunarodnog monetarnog fonda. A financijska kriza 2008. bila je kruna svega, koštajući bilijune, da se stvari izglačaju.

Ali trošak obuzdavanja nije samo novčan. Trumpova kandidatura osvjetljava opipljivu tenziju između američke odgovornosti prema vlastitom suverenom stanovništvu i njenoj dužnosti da nadzire globalnu ekonomiju.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor JACOBIN

Foto: Gage Skidmore / Flickr

Preporučujemo