Nezakoniti ratovi Amerike protiv svijeta

Na ekonomskom frontu, SAD provodi lihvarski neoliberalizam; na vojnom frontu, vodi nezakonite ratove. To su rovovi američkih nastojanja da u 21. stoljeću zagospodari svijetom. Ukoliko Amerika ne bude zaustavljena, kratko će biti ovo stoljeće.

Luciana Bohne, 01/06/2016






Od 1945., američki se Manifest sudbine, predstavljao kao križarski rat Slobodnog svijeta protiv Crvene opasnosti, a diljem svijeta taj rat je odnio između 20 do 30 milijuna života i bombardirao trećinu stanovnika zemlje. U 19. stoljeću, Amerika je istrijebila jednu drugu vrstu „crvene opasnosti“, sastavljajući i kršeći dogovore, kradući im zemljišta, masovno ih ubijajući i natjeravajući domorodačko stanovništvo u koncentracijske logore („indijanske rezervate“), u ime uljuđivanja „divljaka“. Do 1890-e, nakon pokolja u indijanskom rezervatu Lakota kod potoka Ranjeno koljeno u državi Južne Dakote, došao je kraj grabeži pograničnih zemljišta— kraj unutarnjem imperijalizmu. Americi je sada predstojalo osvajanje svijeta, pa je svoje iznimno pohlepno oko bacila na Kubu i na Filipine.

Tako se rodio američki vanjski imperijalizam.

A onda se 1917. dogodilo nešto posve strašno—u Rusiji uspijeva jedna socijalna revolucija, druga tako velika poslije one Francuske 1789. Ona pokušava redistribuirati bogatstvo malobrojnih u korist mnoštva. Gospodari svijeta—SAD, Britanija, Francuska i razni sljedbenici—stavljaju ustranu svoje razlike i ujedinjuju se da zaustave strahovitu prijetnju uspona i širenja narodne demokracije. Rusiju napadaju, potiču građanski rat, financiraju i naoružavaju kontrarevolucionarne snage, ali bezuspješno pa 1939. opet pokušavaju. Ali, Hitlerov rat istrebljenja SSSR-a završava spektakularnom pobjedom Moskve.

Neko vrijeme nakon 1945., SAD se formalno prisiljava ponašati kao civilizirana zemlja. Tvrdi da u SSSR-u vlada jedna barbarska, sveobuhvatna ideologija utemeljena na strahu, nestancima, ubojstvima i mučenjima. Za razliku od Sovjetskog saveza, Amerika je predstavljena kao blistavi grad na Brdu, svjetionik nade za „slobodni svijet“. Američko svetilište su Ujedinjeni narodi; njeno Sveto pismo je međunarodno pravo, a prvo načelo je nepovredivost suvereniteta naroda.

Naravno, sveukupno to je obično folirantsko smeće. Ako ćemo pravo,to je društvo aparthejda.

Nuklearno se bombardira Japan, ne jedanput nego dvaput, a namjerno se biraju civilni ciljevi. Amerika štiti vrhovne nacističke zločince od pravde, da bi ih apsorbirala za partnere u svojim obavještajnim strukturama. Ona provodi virtualna „montirana suđenja“ protiv disidenata u vrijeme histerije McCarthyjevih kongresnih saslušanja, time sadeći sjeme u zemlju da bi širili strah. Amerika je pokrenula genocidni rat protiv Vijetnama da spriječi vijetnamsku nezavisnost i ujedinjenje. Izvršila je umorstva afričkih vođa za nezavisnost i postavila fašističke diktatore u Latinskoj Americi. Polagano je okupirala Zapadnu Evropu, vežući je za sebe putem vojne „suradnje“ u NATO-u i povela psihološke ratne operacije (psy-op) protiv njihovih oporbenih stranaka. Iza uljudbenih fasada stoji nemilosrdni napor da se odstrani Sovjetski savez i da se u svjetskim kolonijama skrha njihovo pravo na samoodređenje.

Što milom, što silom, 1991. Sovjetski Savez se raspao, a Amerika je podivljala od trijumfalizma. Sada može napokon nastaviti ona osvajanja svijeta prekinuta 1917. Globalne granice se opet otvaraju pa će američki identitet iznova započeti onakva nasilja s kakvima je američki Zapad XIX stoljeća izručen evropskim osvajačima. Dobroćudna maska je pala. Nakon nje stiže jahač na bijelom konju. Po mišljenju ideološko egzaltiranih, povijesti je kraj, ideologije su mrtve i mesijanska misija Amerike da bude čuvar Božje imovine na zemlji sada postaje ostvariva.

Ta „uljudbena misija” je krenula.

Kabala neokonzervativnih političkih štrebera ponajprije je skicirala ono što sam nazvala velikim skokom unatrag, u bezakonje kao preporod mita o granicama iz 1990-ih. Taj „Plan for the New American Century“ (PNAC) predočava dvadesetprvo stoljeće kao jednostranu akciju da se američke vrijednosti—koje ideolozi PNAC-a nazivaju „slobodom i demokraciom”—globalno učvrste putem preventivnih ratova i promjenama režima. Ovakav pomahnitali delirij američke vojne dominacije nastao je nakon 9/11 s Bushovom doktrinom, ali je Clintonova vlada sa svojom Doktrinom o humanitarnom ratu još i prije 9/11 onemogućila primjenu zabrane agresivnih ratova na način predviđen Poveljom UN-a, pa je tako i preradila zemljovid svijeta i pretvorivši ga u američki lovački rezervat bez granica i odstranila načelo suvereniteta, zamijenivši ga s „pravom pružanja zaštite (R2P Right to Protect)—iliti drugim riječima, humanitarnom izlikom za primjenu sile.

Clintonova doktrina je čin vrhunskog, pa i dovitljivog, iskorištavanja liberalnih načela i opredijeljenosti za politiku zaštite ljudskih prava. Tako je liberalna ljevica isprovocirana da prigrli imperijalizam kao sredstvo kojim se štiti ljudsko pravo. Zaklada „Carnegie za međunarodni mir“ (The Carnegie Endowment) je 1992-e smislila doktrinu. Njeno izvješće, „Promjene u našim pristupima: Uloga Amerike u Novom svijetu,” traži „jedno novo načelo u međunarodnim odnosima: uništavanja ili raseljavanja skupina naroda unutar država može opravdati međunarodnu intervenciju.” Izvješće preporučuje da SAD upotrijebi NATO za provoditelja. Također valja primijetiti da načelo „humanitarnog rata“ u međunarodnom pravu nije pravovaljano. Povelja Ujedinjenih naroda traži da se rat stavi izvan zakona tako što onemogućava jednostrane intervencije u poslovima suverenih država od strane samozvanih čuvara ljudskih prava. Razlog za ovu zabranu nije neosjetljivost nego svijest o tome da je Drugi svjetski rat imao za posljedicu serijska kršenja suvereniteta od strane Njemačke, Italije i Japana — drugim riječima, od strane militarističkog imperijalizma.

Ratom na Kosovu 1999. odzvonilo je Ujedinjenim narodima i starom uređenju. Dvostranački trud da se demontira strukturaposlijeratnog legalnog uređenja upravo tu dolazi do punog ispunjenja. Kosovski rat je Clintonovoj administraciji bila prilika da lansira prvi humanitarni rat i na taj način postavi presedan da se povede rat bez suglasnosti Vijeća sigurnosti, a potom i mnoge druge ratove koje su kasnije povele administracije obadviju stranaka, i republikanske i demokratske. Clintonovci koji su upotrijebili NATO za bombardiranje Srbije zbog zaštite Albanaca na Kosovu od nepostojećeg srpskog genocida možda jesu ili nisu poštovali činjenicu da je upravo Hitler koristio R2P—humanitarnu intervenciju—za pokretanje Drugog svjetskog rata tvrdnjom da na taj način štiti njemačku manjinu u Poljskoj, ali su dakako znali da je monopol o upotrebi sile ovisan o Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Taj monopol je utvrđen nakon Drugog svjetskog rata upravo radi sprečavanja jednostranih napada na suverene države lažnim tvrdnjama o altruističkim intervencijama, kakvima se Hitler služio i provodio. Ironično za kritičare vođe Sovjeta jeste da je upravo Staljin na konferenciji u Jalti inzistirao da uvjet da SSSR pristupi članstvu u Ujedinjenim narodima bude da se mora u Vijeće sigurnosti unijeti pravo veta zbog osiguranja da bilo koji rat bude podložan multilateralnom konsenzusu i multilateralnoj akciji.

Clintonovcima je bilo jasno da im je poslijeratni legalni autoritet za očuvanje mira i sprečavanje rata, koji je povjeren Vijeću sigurnosti UN-a, kolosalna prepreka u njihovoj potrazi da ostvare cilj o američkoj vladavini svijetom. Da bi vizija PNAC-a i zaklade Carnegie Endowmenta postala realnost, UN, garant suverenosti, morao se maknuti. U nailasku kosovskog rata, Clintonovci fatalno i namjerno destabiliziraju UN, zamjenjujući ne-kooperativnog Generalnog sekretara UN-a, Boutros-Ghalija, s podložnim pobornikom NATO-a, Kofi Annanom. Annan je poslušno iznio mišljenje da u pitanjima rata i mira, rezolucije UN-ova Vijeća sigurnosti nisu jedini način da se operuša neka zemlja – pogotovo ako je ona po izboru SAD-a predviđena za preoblikovanje, dijeljenje ili za režimsku promjenu, dodao bi cinik.

I tako sada živimo u jednom opasnom svijetu. Nakon 1930-ih, svijet je opet progonjen jednom ekspanzionističkom silom za koju ne važe nikakvi zakoni osim vlastitog unilateralnog humanitarnog osvetničkog djelovanja. Kosovski presedan je izmakao kontroli. Libija tinja u pepelu NATO-ovih bombi, bačene da spriječe „genocid“; Sirija se bori da preživi pod napadima genocidnih terorističkih skupina, naoružane, obučavane i financirane od sprečilaca genocida okupljenim u NATO savezu i Zaljevskim partnerima; Afganistan čami u stanju permanentnog rata, u prisutnosti deset tisuća američkih vojnika koji bombardiraju bolnice da promoviraju ljudska prava; u Iraku, humanitarci su se vratili nakon dvadeset-pet godina humanitarnog neuspjeha. A u Ukrajini, nacistički domoljubi promoviraju američku demokraciju i humanitarne vrijednosti svakodnevnim granatiranjem Donbassa. Ustručavam se spomenuti Afriku, gdje Specijalne humanitarne snage navodnjavaju polja na kojima teroristi niču kao gljive poslije kiše—u Maliju, Nigeriji, Somaliji, Keniji.

Onda tu je još i Jemen, možda još najbezosjećajniji, zlonamjerni i aljkavi humanitarni zločin u čitavoj litaniji zločina protiv humanosti na Bliskom Istoku. Vlada SAD-a je nedavno priznala razmještanje vojnih snaga u Jemenu. Pentagon tvrdi da će tim razmještanjem pomoći Saudijskoj Arabiji („arapskoj koaliciji“) u borbi protiv al-Kaide na Arapskom poluotoku. Može li razložno biće saslušati takvu grotesknu tvrdnju, osim sa paklenim smijehom, da će na taj način pomoći Saudijskoj Arabiji u borbi protiv njene vlastite kreature? Zar smo već toliko stupidni?

$4 bilijuna dolara kasnije, potrošeni na Rat-protiv-terorizma/Humanitarni-R2P, obrazac vojne destabilizacije suverenih država ide dalje, jedna po jedna tvrdoglava, nezavisna zemlja na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. Što se tiče ostatka svijeta, predaje suvereniteta se traži pomoću ekonomske globalizacije posredstvom trgovačkih paktova—TTP, TTIP, itd.—koji gotovo ukidaju ustave država, uključujući i naše vlastite. Pokretanje ekonomskog napora da se preuzme kontrola periferijekao i čitavog svijeta predstavlja takozvani „Vašingtonski konsenzus.”

On usvaja tržišno-fundamentalističku ideju o globalnom neoliberalizmu i ekonomsku kontrolu osnovnog financijskog kapitala planete putem Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) i Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kao opcije siromaštvu i društvenom kaosu.

Ni vojni ni ekonomski rat na suverenost naroda nije donio nešto ni blizu nekom stabilnom, prosperitetnom i mirnom svijetu. Isporučio nam je smrt, destrukciju, dugove, tržišne krize, plimne valove izbjeglica i raseljenih osoba, i koncentraciju masovnog bogatstva u svega nekoliko ali moćnih ruku. U ono što je pjesnik W.H. Auden nazvao „međunarodno krivo“, nadjenuvši ga „imperijalizam“ u svojoj pjesmi „Rujan 1939.,” a to je kriza koja viri iz ogledala prošlosti u naša lica, a ona sluti rat, rat, i rat, jer to je ono kuda imperijalizam smjera.

U ovom scenariju, nijedan potencijalni predsjednički kandidat—čak i stranački disident establišmenta—koji ne traži ukinuće obeju dvostranačkih uspostava, odnosno „Vašingtonskog konsenzusa“ kao i preokretanje sveukupnosti Audenovog pojma „međunarodno krivo“, odnosno dvostranačku vojnu agresiju i domaći pad u brutalizaciju društva. Ako nitko od njih ne nazove ovakvu vanjsku politiku debaklom „imperijalizma“, onda su ovi izbori samo vježba u mjesečarenju. Ništa se neće promijeniti. Osim, skoro sigurno, nagore.

PREVOD Slobodan Drenovac

Izvor INFORMATION CLEARING HOUSE

Foto: The Intercept


Luciana Bohne je su-osnivač Film Criticism, žurnal za kinematografske studije, i predavač na Sveučilištu Edinboro u Pensilvaniji. Može se kontaktirati na: lbohne@edinboro.edu

Preporučujemo