Mogu li ultradesničkarski vjetrovi Brexita ipak pokrenuti ljevičarsku lađu?

U svojoj pjesmi "Anglia" sa albuma Volk, kontraverzni slovenački bend Laibach za Veliku Britaniju kaže: "Dakle, ti i dalje vjeruješ da vladaš svijetom, čineći različite trikove da bi zamaglila sliku".

Jasmin Hasanović, 26/06/2016






Europska unija danas važi za zajednicu golih ekonomskih interesa, okrunjena pridjevima tehnokratije, birokratije, globalnog kapitala i interesa tržišta koji ekonomske kalkulacije stavlja na prvo mjesto (primjer je čuveni i ozloglašeni TTIP sporazum po kojem će interesi privatnih kompanija biti iznad vlada država), dovodeći do manjka, pa gotovo i degradiranja same demokratije i demokratskih procesa u institucijama, ali i državama članicama EU.

Na ovom mjestu, veoma je bitno da se razgraniči sam pojam izlaska iz jedne takve neoliberalne Europske unije sa samim kontekstom u kojem je ta priča danas prisutna.

BREXIT kao iluzija borbe protiv neoliberalne nemani

Za izlazak iz ovakve Europske unije, svakako se ima razloga. Međutim, s obzirom na trenutne okolnosti, plašim se da to nije najbolja opcija, prije svega zbog ideološke i političke pozadine onih koji stoje iza kampanje izlaska iz Europske unije.

Iako je cjelokupna kampanja počela 2015. godine (sjetimo se tada Grexit-a) I bila zasnovana na ekonomskim razlozima, danas je retorika zagovornika izlaska Velike Britanije iz Europske unije poprimila drukčiji ton. U želji da se povrati suverenitet od "nedemokratske EU" priča je završila na ekstremističkim upozorenjima po pitanju migracija, prema čemu bi Britaniji preuzimanje nadzora svojih granica, izgleda, značilo više od pristupa jedinstvenom tržištu.

Brexit je danas postao europska verzija trumpovog zida protiv migranata preko kojeg će se legitimizirati šovinizam i ksenofobija, te tako označiti kraj multikulturalizma u Europskoj uniji. Takvo zatvaranje država unutar svojih nacionalnih granica posebno je opasno u vremenu buđenja krajnje desnih političkih ideja diljem Europske unije. Olako buđenje rasizma u Europskoj uniji danas pred nas opravdano postavlja pitanje koliko su ideje same Europske unije zaista uspjele da zažive u stvarnosti, te koliko su one sve ovo vrijeme zaista bile jak, integrativni faktor među građanima. Drugim riječima, trebalo bi se ozbilno zapitati o valjanosti one ideje o čijoj uspješnosti i daljoj egzistenciji odlučuje i najmanji postotak.

To pitanje se dodatno rasplamsalo nakon pristizanja prvih zahtjeva za sličnim referendumima unutar Europske unije, a koji su se pojavili svega nekoliko sati nakon što su objavljeni rezultati Britanskog. Iako je njihov ishod zbog trenutne situacije na dugom štapu, očekivano, vođe ultradesnice u Francuskoj i Holandiji, Marine le Pen, odnosno Geert Wilders probili su led.

S druge strane, i kampanju za ostanak (remain) i odlazak (leave) u Velikoj Britaniji vodili su desničari, s značajnom razlikom što su za remain pored trenutne vlasti bili i MMF, te vodeće svjetske banke, dok su za leave bili najglasniji euroskeptični redovi krajnje desnice, populista i nacionalista, te domaćih biznismena i kapitalista. Brexit stoga, za razliku od prošlogodišnjeg pokušaja Grexit-a, nije ideja odlaska iz Velike Britanije kao borbe protiv neoliberalne Europske unije, niti povratak suvereniteta kroz zatvaranje unutar svojih nacionalnih granica zarad izgradnje socijalne države, već se kampanja za i protiv Europske unije sada igrala na terenu kapitala, u računici u kojoj treba da se odabere ono što je najbolje za britanski krupni kapital. Borba između in i out je borba različitih puteva za isti cilj. Također, ne treba zaboraviti ni to da se priča o Brexitu našla na dnevnom redu upravo zbog podjele unutar Toryevaca.

Naposlijetku, sam problem je i kontekst i društveni trenutak u kojem dolazi do napuštanja Europske unije. U kontekstu širenja krajnje desnice diljem Europe, pobjeda Brexita nije pobjeda onih ideja koje kritikuju Europsku uniju zbog mjera štednje, dužničke krize, interesa kapitala i prava radnika, već upravo pobjeda ekonomskih kalkulacija i egoizma s jedne, zajedno u kombinaciji sa izolacionizmom, šovinizmom, ksenofobijom i desnim populizmom s druge strane.

Brexit i ljevica

Čini se da je neoliberalnu ekonomsku agendu kojom je Velika Britanija zadužila Europsku uniju, samo ona i mogla poljuljati. Brexit je to dokazao već jučer ujutro na berzama. Ideja Europske unije kakvu znamo danas je poražena.

Brexit je tako zadao težak udarac vladajućim političkim i ekonomskim elitama, te multinacionalnim korporacijama i bankama. Zapravo, cjelokupnom sistemu na kojem današnja Europska unija počiva. No, čini se da daleko nisu ni oni koji su glasali za leave, ako je slutiti prema izjavama Nigela Faragea, prvog čovjeka UKIP-a (Partija nezavisnog Ujedinjenog Kraljevstva) koji tvrdi da su iz njegovog tabora širili pogrešne podatke po pitanju 350 miliona funti koje će ostati u Velikoj Britaniji nakon izlaska, a koje bi se koristile za poboljšanje zdravstva, a samo kako bi privukli glasače.

Desnica je u periodu kada ljevica nije imala adekvatnog konja za trku svakako igrala i na socijalnu kartu. Zarobljena u ideološkom lutanju, ona nije imala ništa drugo nego da prihvati igru toryevaca, te se prikloni jednom od tabora i u njima pokuša opravdati svoje vizije. Činilo se kako će veći dio ipak odabrati opciju remain, možda iz jedinog razloga što bi ta opcija bila povoljnija u odnosu prema izbjeglicama, stidljivo se nadajući kako je Europsku uniju moguće transformirati iznutra. Ostanak Velike Britanije bi u ovakvoj Europskoj uniji za njih predstavljao pobjedu u zaustavljanju daljeg širenja ekstremizma, koji bi šovinističkom i ksenofobno vođenom kampanjom za izlazak Velike Britanije iz Europske unije Brexitom samo dobio širu legitimaciju koja bi vodila ka daljoj disoluciji Europske unije i zatvaranju drugih eurpskih država unutar svojih državnih granica pod strogom kontrolom krajnje desnih vlada.

No, Brexit se desio, a očajna radnička klasa u ovakvoj Europskoj uniji očito je zanimarila sve ksenofobne i šovinističke prijetnje, te se odlučila na sve ili ništa. Statistika referenduma to i dokazuje. Čini se kako su za izlazak iz Europske unije većinom odlučili glasovi ruralnije i siromašnije sredine, te stari industrijski centri, zajedno sa penzionerima, starcima i socijalnim slučajevima, dok je s druge strane za ostanak pretežno bila mlađa populacija, veliki ekonomski i finansijski centri, razvijeni gradovi, a naročito finansijsko središte Velike Britanije, ali i svijeta Grad London.

Ovdje ne bih želio ulaziti dublje u interne stvari političke klime unutar Velike Britanije, te u dalju elaboraciju i krizu same ljevice i Laburista u Velikoj Britaniji, kao i odnosa među laburistima i aktivistima po pitanju Jeremya Corbina i njegovih političkih shvatanja po pitanju Brexita, pa ću na ovom mjestu da stanem i privedem ovaj tekst kraju.

Krah dominantne tržišne matrice i neoliberalizma kao šansa za ljevicu

Za sada je očito kako Brexit, uprkos glasovima radničke klase i socijalno ugroženih nije ljevičarska pobjeda protiv nedemokratske, birokratske i tehnokratske Europske unije, već pobjeda euroskeptične krajnje desnice, kapitala, šovinizma i ksenofobije. Pobjeda Brexita pobjeda je pucnja koji je usmrtio britansku zastupnicu Jo Cox. No, ipak, ključno pitanje je dugoročne prirode.

Na duge staze, ovo bi sigurno mogao biti motiv za odlučniju borbu trenutno frigidne ljevice protiv današnje fertilne krajnje desnice. Dok krajnja desnica slavi, akteri globalizacije i neoliberalizma strahuju za sudbinu Europske unije, kao i finansijskih tržišta. Finansijski kolaps globalnog kapitala, te pad neoliberalma kao političke i ekonomske ideologije ponovo se približio svojoj krajnjoj tačci, bliže nego prošlogodišnjeg pokušaja Grexita. U prilog tome ide i jedna geopolitička činjenica – bez Velike Britanije kao njenog najbližeg saveznika, dolazi do opadanja američkog utjecaja, što političkog to i ekonomskon na Europsku uniju. Na debati Financial timesa početkom ove godine zaključeno je kako će Brexit značiti kraj za Grad London, ogroman finansijsi sektor koji čini središte pete ekonomije u svijetu, te je direktno vezan za pristup europskim tržištima, koja će, bar prema dosadašnjim najavama, biti uskraćena Velikoj Britaniji, koja je glasom za izlazak iz Europske unije ujedno dala i glas za izlazak sa jedinstvenog tržišta.

S druge strane, progresivni ljevičarski pokreti diljem Europe počinju da rastu. Vidjeli smo te pokušaje u Grčkoj, vidimo ih u Španiji, svjedočimo masovnim protestima u Europi, gledamo stvaranje paneuropskog pokreta za demokratiju. Iako još uvijek nedovoljno jaki, razjedinjeni i poprilično izgubljeni u sadržajnom smislu, oni postaju biti prisutni, postaju dio društvene stvarnosti, te počinju okupljati kritičnu svijest oko sebe, što mlade aktiviste, to i intelektualce. Oni će sada imati težak zadatak, borbu protiv ekstremističkih vjetrova krajnje desnice na jednoj, te poljuljanog neoliberalnog ekonomskoj i političkog sistema s druge strane. Ne treba zato zaboraviti da u periodu globalizma, lijeva ideja mora biti okrenuta ne samo ka lokalnim, već i globalnim ciljevima, te raditi na oživljavanju internacionalizma na ljevici. Ljevičarske partije, organizacije, pokreti i individualci moraju djelovati zajedno.

No, do tada, to ne znači da se Europa opet ne bi mogla početi gušiti u krvi: svojoj i izbjegličkoj. Europa počinje da miriše na 30-te dok podsjeća na Balkan 90tih.

Da zaključim kako sam i počeo, stihovima Laibacha, ovaj put iz pjesme Eurovision, sa njihovog zadnjeg albuma “Spectre”, gdje u mračnom i sumornom soundtracku naše današnjice poručuju: “Europa se ruši”. Desnica je taj proces, izgleda, sa Brexitom započela. Pitanje je sada kako će se on nastaviti i ko će (ga) nastaviti.

Foto: CorgitoEgoImago/Flickr


Jasmin Hasanović je magistar međunarodnih odnosa i diplomatije.

Preporučujemo