Dileme slovenačke Inicijative za demokratski socijalizam

Pokušaj da se implementira socijalizam kroz parlament je kao da se pokušava igrati hokej na ledu na igralištu za košarku. Još više ako se pravila igre ne nameću samo na nacionalnoj razini već i u daleko većem stupnju na transnacionalnoj razini.

Anej Korsika, 14/06/2016






Prije nešto više od tri godine, 1. maja 2013, obznanjena je Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS). Bilo je to u začetku jedne turbulentne zime 2012/13, u kojoj se dogodio niz masovnih protesta, popularno nazivanih sveslovenskim prevratima. Protesti su uglavnom bili usmjereni protiv tadašnje vlade Janeza Janše. Dok je IDS aktivno učestvovao u tim prevratima, iskoristio je situaciju da se predstavi (u ono vrijeme još uvijek neformalna skupina ljudi, najvećim dijelom međusobno vezanih marksizmom) kao glasni zagovornici demokratskog socijalizma. Za razliku od drugih bivših jugoslavenskih republika, u kojima je bilo, barem nominalno, mnoštvo „socijalističkih“ i „komunističkih“ stranaka, među kojima su neke čak igrale važne političke uloge (još jednom, ostavimo po strani u kojoj su mjeri te stranke to bile ili jesu), situacija u Sloveniji, kao i u svemu, bila je malo drugačija. Premda su Socijaldemokrati (SD) bili zvanični nasljednici bivšeg Saveza komunista Slovenije, ta stranka nikada nije socijalizam uzimala u obzir kao izvedivu političku opciju, već je više nastojala da se od nje distancira. Više su bili skloni pridružiti se takozvanom trećem putu, o kojem je teoretizirao Anthony Giddens i u praksi primijenio Tony Blair u UK-u i Gerhard Schroeder u Njemačkoj.

Stoga, bilo je prilično iznenađujuće da je, nakon više od dvadeset godina mirovanja, jedna skupina mladih „kao grom iz vedra neba“ počela propagirati demokratski socijalizam. Daleko od toga da su to ni iz čega kreirali, s obzirom na to da je ideja o demokratskom socijalizmu imala mnoštvo graditeljskih blokova. Da spomenemo tek nekoliko: kampanju anti-NATO, široku lepezu studentskih inicijativa i organizacija koje su se borile za progresivna sveučilišta i društva uopće, mnoge kritičke i angažirane novine i žurnale koji su njegovali kritičku teoriju i rasprave o postalternativnim političkim sustavima itd. Sve to je pridonosilo stjecanju dragocjenog praktičnog iskustva u odnosu na organiziranje raznovrsnih kampanja civilnog društva i svakodnevnih aktivnosti u studentskim organizacijama. Uz to, došlo je i do teorijske produkcije, osobito do kritike političke ekonomije i njenog shvaćanja pojava koja su u toku, kao što je financijska kriza, poremećaji u EU integracijama, uloga i budućnost države, socijalizam itd. Stoga, jedva se može govoriti o demokratskom socijalizmu kao nečem što je došlo iznebuha. Umjesto toga, on je nešto što je sazrijevalo, iako se to može sagledati samo u retrospektivi, ako je riječ o posljednjih deset do 15 godina.

Ovaj malo poduži uvod bio je potreban radi prezentiranja cjeline „pojavljivanja” ideja i pokreta iza demokratskog socijalizma, jer je posrijedi postupan i miran organski proces. Imao je svojih postignuća, važne bitke su se vodile i osvajale, premda je isto tako bilo vrlo mnogo poraza i prepreka. One su se uglavnom koristile za kritičko promišljanje i analizu, nešto što je bilo bitan sastojak svake nove strategije i borbe. Drugi važan aspekt je što je, unatoč samo povremenim medijskim pojavljivanjima, cjelokupni proces najčešće bio nevidljiv za širu javnost. Bez izravnog uključivanja teško je imati jasno razumijevanje o tome što te organizacije zapravo rade. Sve se to dramatično promijenilo kad se IDS javno obratio na već spomenuti dan 1. maja 2013. godine, a posebno za manje od godinu dana kasnije, 8. marta 2014. godine, kad se održao osnivački kongres IDS-a. Već i prije te neformalne koalicije –proglašena je Ujedinjena ljevica (UL). Skupa, s dvije druge stranke (Održivi razvoj Slovenije – TRSi Demokratska radnička partija – DSD) i grupom organizacija civilnog društva i pojedinaca, IDS je tada formirao UL i od onda je njezin član.

U kratkom rasponu od samo par mjeseci, ova koalicija je ušla u tri uzastopna izbora – evropska, nacionalna i lokalna. Dok je na prvim i posljednjim izborima imala uspjeha, pravi proboj je napravljen u početku nacionalnih izbora. UL dobivašest članova parlamenta (koji ima 90 poslanika), što predstavlja ogroman uspjeh, nešto što nitko nije mogao zamisliti. Velika nada je uložena u to i, govoreći iz unutrašnje perspektive, nade su bile posebno velike da će putem tog uspjeha njihovo djelovanje biti olakšano. Računajući na stabilnost financiranja i, da tako kažemo, zagarantiranu medijsku prisutnost, stvari su izgledale obećavajuće. U to vrijeme, nitko stvarno nije mislio da bi se te solucije mogle pokazati čak većim i još težim problemima od bilo kojih sa kojima smo se dotad susretali. Bilo bi fer priznati da je većina nas (govorim kao član IDS-a) zamišljala parlament kao sredstvo za ostvarivanje određenih ciljevaza unapređenjesocijalističkog projekta. Međutim, ubrzo je postalo prilično očigledno da ovakav oblik, to jest parlament, također povlači za sobom izvjesni sadržaj, naime parlamentarnu politiku. Budući bivše – zakonodavne procedure, pravila i propisi iziskuju da budu prihvaćene i poštovane, a da bi predložili bilo kakvu politiku, nove zakone, ovi upravo spomenuti, odnosno sadržaji tih politika već su od sekundarne važnosti i u supsidijarnom strukturalnom položaju. Drugim riječima, da bi se igrala parlamentarna igra, potrebno je naučiti i povinovati se njenim pravilima, ali postupajući na taj način, ovakva kvaziobjektivna administrativna realnost već predodređuje čak i koja vrsta igre je jedino moguća.

Parlamentarne politike su prema tome krajnji horizont politika koje mogu biti, ili im se dopušta da budu, u društvu s kapitalističkom političkom ekonomijom. Buržujski parlament je, umjesto autonomne institucije same po sebi, prateća institucija za izvršavanje javnih poslova u kapitalističkom društvu. Pokušaj da se implementira socijalizam kroz parlament je kao da se pokušava igrati hokej na ledu na igralištu za košarku. Još više ako se pravila igre ne nameću samo na nacionalnoj razini već i, kao što je to u Evropskoj uniji, u daleko većem stupnju na transnacionalnoj razini. Međutim, pravila postoje da se prekrše, osobito ako izmišljamo nova. S tog aspekta, još uvijek je veoma potrebno da socijalističke stranke učestvuju u svim stvarno postojećim buržujskim institucijama, posebno u parlamentu. Izazov je da se održi i ustraje na stajalištu da se radi o stranom terenu i bojišnici za koju se vrijedi boriti. Ali bojišnica na kojoj socijalističke snage mogu biti pobjednici samo kada se borbe ove vrste stvarno ukinu, kad cijela bojišnica prestane postojati. Naposljetku, ovo se svodi na zamjenjivanje kontradikcije između civilnog društva i države. Vjerujem da je ispravno reći da je to u samoj srži kontinuiranih i turbulentnih diskusija među članovima IDS-a.

Drugi redovni kongres na početku ovogodišnjeg travnja trebalo je dati (barem parcijalno) odgovor na ovu dilemu o budućem razvoju. Pošto kongresu nije pošlo za rukom dobiti potreban broj članova za kvorum, u konačnici se nije uspjelo dati odgovor na ovo pitanje. Još valja vidjeti kako će se ova dilema odvijati, ali je zasad stranačko članstvo izrazito podijeljeno po ovom pitanju. Postoje tri scenarija, a sva tri su u vezi sa Ujedinjenom ljevicom. Prvi se odnosi na izdvajanje iz koalicije i zauzimanje IDS-a da krene svojim nezavisnim putem, drugi je da se preispita i ponovo pregovara sa koalicijom oko ugovora sa njima (moguće ga proširujući većim brojem organizacija civilnog društva), a treća opcija je ujedinjavanje koalicije u jednu stranku. Ovo je vrlo shematski opis situacije, s obzirom na to da ne možemo ići u daljnje detalje i nijanse među ovim pozicijama, ali dovoljno je da posluži našem cilju. U osnovi, cijela debata odzvanja u javnosti i simptom je gore spomenute kontradikcije između civilnog društva i države. Socijalistički i komunistički pokreti bore se da je prebrode i ukinu, ali još uvijek nisu uspjeli. To je kontradikcija koja održava svoju snagu posredstvom neprestane reprodukcije same sebe. Primjerice, putem općih izbora – ili kako kaže Marx, svake četiri ili pet godina radnička klasa može da bira frakciju vladajuće klase koja će je tlačiti. Međutim, potrebno je držati na umu da svako, kako Marx također naglašava u svom predgovoru prvom tomu Kapitala,da „isključivo“ svako, ona ili on, igraju svoje uloge. Time se ne želi lišiti narod bilo kakve subjektivne odgovornosti i pozvati na relativizam „sve prolazi“, već se želi naglasiti nešto drugo. Dok god su pravila igre na svom mjestu, nije važno koliko ćemo igrača promijeniti, oni će imati vrlo ograničen manevarski prostor i mi se svi moramo potčiniti igri kapitalizma i njegovim objektivnim interesima.

Vjerujem da možemo argumentirati da je prošlo stoljeće, ili tu negdje, postavljen rekord u tome što se ta fundamentalna kontradikcija (između države i civilnog društva) reafirmirala i reproducirala dok ju se pokušavalo ukinuti i odbaciti. Kao takva, ona još ostaje da se riješi. Ali prije bilo kakvog rješavanja ovog pitanja iziskuje se da bude kolektivno artikulirano i prepoznato za ono što zaista jeste – jedna temeljna dilema za svaki progresivni socijalistički pokret. Inicijativa za demokratski socijalizam je sada suočena sa tim izazovom. Bez ulaženja u to kakav bi odgovor na ovo strateško pitanje mogao biti, čini se kao da će sigurno biti kriv ukoliko je način postavljanja cijele te dileme pogrešan od samog početka. Čini se da se u ovom slučaju povazdan događa to da je, metodološki rečeno, antagonizam između države i civilnog društva postavljen kao antinomija umjesto kao dijalektički odnos. Doduše, na razini diskursa oba dijela antinomije, to jest kod one koja se drži pozicije državekao i one na poziciji civilnog društva, tvrdit će se kako su obje pozicije potrebne, odnosno da odnos zaista treba biti dijalektičan. Ali, diskurs po sebi nije dovoljan i više nego često služi kao sredstvo da se pomute stvarne kontradikcije.

U konačnici, slogan o jedinstvu partijskog pokreta dezintegrira se u svoja dva konstitutivna elementa, u partijski (država) i pokret (civilno društvo), tako da ostaje samo slogan, prazna parola, koja nema nikakvog stvarnog života osim što će se ponavljati iznova i iznova, kao nekakva čarolija koja će zaista promijeniti postojeće društvene kontradikcije. Prema tome, unatoč svom izgledu, ono što ostaje je antinomija – dvije različite pozicije, obje po sebi racionalne, obje sposobne za život, obje sa prednostima i slabostima. Ali sama kontradikcija nikada nije ukinuta ni zamijenjena, pa se naposljetku reproducira. Obično onaj „državni“ dio socijalističkog projekta trijumfira i potiskuje svoje „civilno društvo“, efikasno ga brišući kao subjekta po sebi i transformira ga u podređeni instrument. Primjer jednog takvog „partijskog pokreta” u Sloveniji je Slovenska demokratska stranka (SDS), pod vođstvom Janeza Janše. To je stranka sa najvećim članstvom (oko 30.000 ljudi), koja ima na raspolaganju široku lepezu „pokreta“ i organizacija civilnog društva, medijskih, kulturnih, sportskih, itd. Međutim, ni ovo nije partijski pokret nego stranka sa širokom lepezom s njom povezanih pokreta, kojima upravlja. Antagonizam opet „rješava“ ta jedna stranka, stranka koja je dominantna i podređuje drugu.

Što bi onda značilo postaviti ovaj antagonizam kao dijalektičan? Da li bi to iziskivalo stranku drugog tipa, specijalnu vrstu odnosa između to dvoje, ili nešto sasvim drugačije? Definitivno bi to moralo biti nešto sasvim drugačije, neki drugi tip političkog samoorganiziranja, ali važniji, različitiji, odnosno neku novu vrstu političke organizacije, kako u smislu nadilaženja postojećih institucija političke reprezentacije, tako i u smislu nadilaženja principa njihove političke suštine – cijelog stranačkog sustava. Drugim riječima, u srži stvari ne radi se o tome kakav tip stranke/države ili pokreta/civilnog društva želimo, pa čak ni kakav bi odnos između njih bio optimalan. Ono zaista teško pitanje koje socijalističke snage treba da postave je kako da nadmaše i odu dalje od tih obrazaca. Samo izmišljanjem novih, stari će se zamijeniti.

Ostaje da se vidi konačan ishod sadašnjih dilema Inicijative za demokratski socijalizam. Jedno je sigurno, dok god se ne ukine ovaj fundamentalni antagonizam (država nasuprot civilnog društva), on će se unedogled ponavljati. A dotad, možemo se samo sjećati da se povijest ponavlja, najprije kao tragedija, a poslije kao farsa.

PREVOD Slobodan Drenovac

Foto: BockoPix/Flickr

Preporučujemo