Američka moć pod izazovom (Prvi dio)

Kad se pitamo „Tko vlada svijetom?“ mi obično usvajamo onu općevažeću konvenciju da su saučesnici u svjetskim poslovima države, u prvom redu velike sile, i razmatramo njihove odluke i njihove međusobne odnose. To nije pogrešno.

Noam Chomsky, 16/06/2016






Države naravno imaju kompleksne interne strukture, pa su izbori i odluke političkih vođa pod velikim utjecajem internih koncentracija moći, dok je opća populacija često marginalizirana.To važi čak i za demokratičnija društva a očito i za ona druga. Ne možemo steći realno razumijevanje tko vlada svijetom a da istovremeno ignoriramo „gospodare ćovječanstva“, kako ih je nazvao Adam Smith. U njegovo doba, to su bili trgovci i proizvođači u Engleskoj. U naše doba, to su multinacionalni konglomerati, ogromne financijske institucije, maloprodajne imperije, i tome slično. Još uvijek na tragu Smitha, mudro je također pobrinuti se za „zlu maksimu” kojoj su „gospodari čovječanstva“ posvećeni: „Sve za sebe a ništa za druge ljude“ – doktrina koja je inače poznata kao ogorčen i neprekidan klasni rat, često jednostran, uveliko na štetu naroda u domovini i svijetu.

U suvremenom globalnom uređenju, institucije gospodara posjeduju enormnu moć, ne samo na međunarodnoj areni već i unutar svojih domovinskih država, na koje se oslanjaju da će štititi njihovu moć i osigurati ekonomsku podršku uz pomoć širokog izbora raznih sredstava. Kada razmišljamo o ulozi gospodara čovječanstva, osvrnut ćemo se na prioritete državne politike kakve su trenutno Trans-Pacifičko Partnerstvo, jedan od onih ugovora o investicijskom pravu pogrešno označen “ugovorima o slobodnoj trgovini” u promidžbama i komentarima. Oni se dogovaraju u tajnosti, izuzev na stotine koporativnih pravnika i lobista koji sastavljaju ključne detalje. Intencija je da se ugovori usvoje u dobroj staljinističkoj maniri putem „brzometnih“ procedura čiji je cilj blokirati diskusije isključivo sa kratkim izborom da ili ne (stoga da). Dizajneri redovito dosta dobro uspijevaju, što ne iznenađuje. Ljudi su sporedni, sa posljedicama koji se mogu očekivati.

Druga supersila

Neoliberalni programi prošle generacije koncentrirale su bogatstvo i moć u daleko manji broj ruku dok su istovremeno podrivali funkcionalnost demokracije, ali isto tako su potakli opoziciju, najizrazitije u Latinskoj Americi ali i u centrima globalne moći. Evropska unija (EU), jedna od razvojnih događaja koje su malo više obećavale u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, tetura se zbog oštrog učinka politike štednje u vrijeme recesije, koju su čak osudili ekonomisti Međunarodnog monetarnog fonda (iako to nisu i politički djelatnici MMF-a). Demokracija je potkopana kad je odlučivanje preneseno na briselsku birokraciju, a sjeverne banke bacile sjenu preko pokrenutih briselskihpostupaka.

Glavne mainstream stranke rapidno gube svoje članove koji zaokreću ulijevo i udesno. Izvršni direktor grupe EuropaNova sa sjedištem u Parizu pripisuje to općenito razočarenju kao „ljutito raspoloženje zbog impotentnosti da kao realna snaga oblikuje događanja, a ta se snaga uveliko preselila sa nacionalnih političkih lidera [koji su, barem u načelu, skloni demokratskoj politici] u tržišnu politiku, odnosno na institucije Evropske unije i korporacija,” što je posve u skladu sa neoliberalnom doktrinom. Vrlo slični procesi su u tijeku u Sjedinjenim Državama, iz donekle sličnih razloga, kao nešto značajno i zabrinutost ne samo za zemlju, već i stoga što je američka moć, značajna za cijeli svijet.

Rastuća opozicija prema neoliberalnoj ofanzivi osvjetljava još jedan krucijalni aspekt standardne konvencije: ona stavlja javnost na stranu, jer često ne prihvaća igrati ulogu “gledatelja“ koju su joj namijenili (umjesto „sudionika“) u teorijiliberalne demokracije. Takva neposlušnost oduvijek je uznemiravala dominantne klase. Pogledajmo samo američku povijest, George Washington je smatrao da su obični ljudi koji su formirali milicije i bili pod njegovom komandom „veoma prljav i gadan [odbojan] narod, vrsta neuračunljive stupidnosti svojstvena nižoj klasi toga naroda.”

U svojoj knjizi Violentne politike, majstorskom pregledu pobuna od „Američke bune“ pa do suvremenog Afganistana i Iraka, William Polk zaključuje da je general Washington “bio toliko željan omlovažiti [borce koje je prezirao] da je malo falilo da izgubi Revoluciju.” I fakat, “možda bi on to stvarno i napravio“ da Francuska nije masovno intervenirala i “spasila Revoluciju,” koju su dotada uspješno vodili gerilci – koje bi mi danas nazvali „teroristima“ – dok je Washingtonova vojska vođena u britanskom stilu “opetovano doživljavala poraze i skoro izgubila rat.”

Učestala karakteristika uspješnih pobuna, bilježi Polk, je ona koja, kada se nakon pobjede otopi populistička podrška, vodstvo promptno ugušuje taj “prljav i gadan narod” koji je zapravo dobio rat svojom gerilskom taktikom i terorom, iz straha da bi narod mogao ugroziti njihove klasne privilegije. Prezir elita prema “nižoj klasi naroda” javljao se u različitim formama tijekom vremena. U novije vrijeme jedan od izraza tog prezira je pozivanje na pasivnost i poslušnost (“umjerenost u demokraciji”) na koji način su liberalni internacionalisti reagirali na opasne efekte demokratizacije u populističkim pokretima 1960-ih godina.

Ponekad se države ipak odluče slijediti javno mišljenje, izazivajći mnogo bijesa u centrima moći. Jedan takav dramatičan slučaj zbio se 2003-e, kad je Bushova administracija pozvala Tursku da se pridruži njenom napadu na Irak. Devedesetpet posto Turaka se usprotivilo takvom tijeku akcije, i na zaprepaštenje i užasavanje Vašingtona, Turska vlada se usuglasila sa njihovim pogledom. Turska je s ogorčenjem osuđena zbog tog odstupanja od odgovornog ponašanja. Pomoćnikministra za obranu, Paul Wolfowitz, koga je tisak nazvao „glavnim idealistom“ administracije, ukorio je Tursku vojsku što je dozvolila svojoj vladi da napravi takav prestup i zatražio je njeno izvinjenje. Nezabrinut ovakvim i nebrojeno drugim primjerima o našoj bajnoj „čežnji za demokracijom,” poštovani komentari su nastavili slaviti predsjednika George W. Bush-a zbog njegove posvete “promociji demokracije,” ili su ga ponekad kritizirali zbog naivnosti što zamišlja da neka vanjska sila može nametnuti drugima svoje demokratske čežnje.

Turska javnost nije ostala usamljena. Globalna opozicija Američko-Britanskoj agresiji bila je vrlo intenzivna. Podrška ratnim planovima Vašingtonasvuda je jedva dosegla 10%, prema međunarodnim anketama. Oporba je izazvala velike prosvjede u svijetu, kao i u SAD-u, možda po prvi put u povijesti da je imperijalna agresija tako snažno protestirala čak i prije nego što je službeno lansirana. Na naslovnoj stranici New York Times-a, novinar Patrick Tyler javlja da “možda još postoje dvije supersile na planeti, Sjedinjene Države i svjetsko javno mnijenje.”

Oporba bez presedana u SAD-u bila je manifestacija opozicije na agresiju koja je započeta desetljećima ranije zbog osude američkih ratova u Indokini, dostizanjem skale koja je bila značajna i utjecajna, iako daleko prekasno. Do 1967-e, kad je anti-ratni pokret počeo biti značajna sila, vojni historičar i stručnjak za Vijetnam Bernard Fall, upozorio je da “Vijetnamu kao kulturnom i povijesnom entitetu... prijeti izumiranje... [zato što] zemlja kao izvor života doslovce umire pod udarcima najvećeg vojnog stroja ikada puštenog sa lanca na teritorij ove veličine.”

Ali antiratni pokret je postao sila koja se nije mogla ignorirati. Niti se mogla ignorirati kad je Ronald Reagan došao na vlast odlučan pokreniti napad na Centralnu Ameriku. Njegova administracija usko je oponašala korake koje je John F. Kennedy poduzeo 20 godina ranije prilikom pokretanja napada na Južni Vijetnam, ali morao je odstupiti zbog one vrste žestokog javnog prosvjeda kakav je nedostajao u ranim šezdesetim godinama. Napad je bio dovoljno grozan. Žrtve se još nisu oporavile. Ali ono što se dogodilo Južnom Vijetnamu i kasnije cijeloj Indokini, gdje je „druga supersila“ nametnula svoje prepreke tek mnogo kasnije u tom sukobu, bilo je još neusporedivo gore.

Često se iznose argumenti da prekomjerno javno protivljenje zbog invazije na Irak nije imalo efekta. Meni se to čini netočno. I opet, invazija je bila dovoljno grozna, i njena posljedica je krajnje groteskna. No bez obzira, moglo je biti još i mnogo gore. Dopredsjednik Dick Cheney, ministar obrane Donald Rumsfeld, i ostali Bushovi visoki dužnosnici nisu mogli ni biti blizu zamislima one vrste mjera što su ih predsjednik Kennedy i predsjednik Lyndon Johnson usvajali prije 40 godina uglavnom bez prosvjeda.

Zapadna moć pod pritiskom

Još puno toga se o tome može reći, naravno, recimo o faktorima pri određivanju državne politike koja se stavljaju ustranu kad usvojimo standardnu konvenciju da su države sudionici u međunarodnim poslovima. Ali sa netrivijalnim upozorenjima kao što su ova, ipak idemo prihvatiti konvenciju, barem kao prvu aproksimaciju prema realnosti. Tada pitanje tko vlada svijetom odjednom upućuje na preokupacije o usponu Kine kao moćne države i kao izazov SAD-u i „svjetskom poretku“, o novom hladnom ratu koji krčka u istoćnoj Evropi, o Globalnom ratu protiv terora, o američkoj hegemoniji i američkom padu, i niz sličnih razmatranja.

Izazovi s kojima se ova Zapadna sila suočava na početku 2016-e korisno se rezimiraju unutar konvencionalnog okvira od strane Gideon-a Rachman-a, vodećeg vanjskopolitičkog kolumniste londonskog Financial Times-a. On započinje pregledom zapadnog viđenja svjetskog poretka: “Još od kraja hladnog rata, strahovita snaga američke vojne moći je središnja činjenica međunarodne politike.” Ovo je osobito presudno u tri regije: Istočna Azija, gdje se “američka ratna mornarica navikla tretirati Pacifik kao neko 'američko jezero'; Evropa, gdje se NATO – znači SAD, “pravda da tri-četvrtine njegove zapanjujuće vojne potrošnje” – služi kao “garancija teritorijalnog integriteta NATO-ovih država-članica”; i Srednji Istok, gdje gigantske američke pomorske i zrakolovne baze “postoje da uvjere prijatelje i da zastraše suparnike.”

Problem svjetskog poretka danas, nastavlja Rachman, je u tome što se “ova stanja sigurnosne uređenosti sada nalaze pod izazovom u sve tri regije” zbog ruske intervencije u Ukrajini i Siriji, i zato što Kina svoja obližnja mora pretvara iz američkog jezera u “jasno osporavane vode.” Stoga, temeljno pitanje međunarodnih odnosa je, da li Sjedinjene Države žele “prihvatiti da i druge velike sile treba da imaju neke vrste zone utjecaja sa svojim susjedstvima.” Rachman misli da trebaju, iz razloga “širenja ekonomske moći diljem svijeta – u kombinaciji sa jednostavnim zdravim razumom.”

Bez daljnjega, postoje i drugi načini i različita gledišta na svijet. Ali ostanimo na ove tri regije koje su, svakako. od ključne važnosti.

Izazovi danas: Istočna Azija

Ako krenemo od “američkog jezera,” možda će ponetko biti zatečen izvještajem iz sredine prosinca 2015-e da je „jedan američki bombader B-52 na rutinskom zadatku nad Južnim kineskim morem nenamjerno nadleteo unutar dvije nautičke milje iznad umjetnog otoka kojeg je sagradila Kina, priopćili su viši vojni dužnosnici, pogoršavajući inače vrući problem razdora između Washingtona i Pekinga.” Oni koji poznaju sumorna zbivanja sada već 70 godina trajanja ere nuklearnog naoružavanja biti će itekako svjesni da je to ona vrsta incidenta koji često postaje opasan potpaljivač za terminalan nuklearni rat. Čovjek ne mora biti pobornik provokativnih i agresivnih akcija Kine u Južnom kineskom moru da zapazi kako se u tom incidentu ne radi o kineskom nuklearno-sposobnom bombarderu nad Karibima, ili uz obalu Kalifornije, gdje Kina nema nikakvih pretenzija uspostavljati neko „kinesko jezero.” Srećom po svijet.

Kineski lideri vrlo dobro znaju da su njihovi pomorski trgovački putevi okruženi neprijateljskim silama od Japana pa preko Malajskog prolaza i dalje, potpomognete ogromnom američkom vojnom silom. U skladu s tim, Kina nastavlja svoje širenje zapadno uz ekstenzivna investiranja i pažljivim potezima prema integraciji. Djelomično, ovakav razvoj je u okviru Šangajske kooperacijske organizacije (SCO), u koju su uključene države Centralne Azije i Rusija, a uskoro i Indija i Pakistan uz Iran kao jedan od posmatrača -- status koji je SAD-uodbijen i od kojeg se traži da zatvori sve vojne baze u toj regiji. Kina izgrađuje moderniziranu verziju starih puteva svile, ne samo sa namjerom da regiju integrira pod kineskim utjecajem, već i da dospije do Evrope i područja proizvođača nafte na Srednjem Istoku. Ona ulaže ogormne svote u stvaranju jednog integriranog azijskog energetskog i trgovačkog sustava, sa ekstenzivnom mrežom željezničkih linija velike brzine i cjevovoda.

Jedan od elemenata tog programa je autocesta kroz neke od najviših planina u svijetu do nove, od Kineza izgrađene, luke Gwadar u Pakistanu, kojom će isporuka nafte biti zaštićena od mogućih američkih interferencija. Program bi također mogao, kako se Kina i Pakistan nadaju, potaknuti industrijski razvoj u Pakistanu, kakav SAD nije poticao unatoč masovne vojne pomoći, te bi isto tako dao Pakistanu pobudu da suzbije domaći terorizam koji predstavlja ozbiljan problem za Kinu u autonomnoj ujgurskoj zapadnoj regiji Xinjiang. Gwadar će biti dio „bisernog niza“ kineskih baza koje se izgrađuju u Indijskom oceanu u komercionalne svrhe ali po mogućnosti i za vojne potrebe, uz očekivanja da Kina jednog dana može projicirati svoju snagu sve do Perzijskog zaljeva po prvi put u moderno doba.

Svi ovi potezi ostaju imuni u odnosu na zastrašujuću vojnu moć Vašingtona, maltene sve do pokretanja nuklearnog rata, koji bi pak uništio i same Sjedinjene Države.

U 2015-ojKina je također osnovala Infrastrukturnu investicijsku banku Azije (AIIB), u kojoj je ona glavni dioničar. Pedesetšest zemalja sudjelovalo je u njenom otvaranju u lipnju u Pekingu, uključujući američke saveznike Australije, Britanije, i drugi koji su se pridružili u inat željama Vašingtona. SAD i Japan su bili odsutni. Neki analitičari vjeruju da bi nova banka mogla biti konkurent institucijama Bretton-a Woods-a (MMF-u i Svjetskoj banci), u kojoj Sjedinjene Države imaju pravo veta. Postoje također neka očekivanja da bi SCO mogao eventualno postati duplikat NATO-u.

Današnji izazovi: Istočna Evropa

Osvrćući se na drugu regiju, Istočnu Evropu, zakuhava se kriza na granici NATO-Rusija. To nije mala stvar. U svojoj osvjetljujućoj i pamentnoj znanstvenoj studiji o regiji, Frontline Ukraine: Crisis in the Borderlands (Linija fronte Ukrajina: Kriza u pograničnim krajevima),Richard Sakwa piše – sve previše uvjerljivo – da je “Rusko-Gruzijski rat iz kolovozu 2008-e bio zapravo prvi od 'ratova da se zaustavi širenje NATO-a'; Ukrajinska kriza iz 2014-e je drugi. Nije jasno da li će čovječanstvo moću preživjeti treći.”

Zapad vidi širenje NATO-a kao benigno. Ne iznenađuje, Rusija, uz veći dio globalnog Juga, misli drugačije, kao i neki ugledni glasovi na Zapadu. George Kennan već je rano upozorio da je širenje NATO-a “tragična greška,” a pridružio mu se jedan viši američki državnik otvorenim pismom Bijeloj kući opisujući to kao “političku grešku povijesnih razmjera.”

Sadašnja kriza ima svoje porijeklo u 1991-oj, krajem hladnog rata i krahom Sovjetskog Saveza. Tada su postojale dvije suprotstavljene vizije o novom sigurnosnom sustavu i političkoj ekonomiji u Evroaziji. Prema pisanju Sakwe, jedna vizija bila je ono o jednoj “‘proširenijoj Evropi,’ sa jezgrom u EU-u ali sve više unutar granica Evroatlantskog sustava sigurnosti i političke zajednice; dok je na drugoj strani [bila] ideja o ‘Velikoj Evropi,’ jedna vizija o konitnentalnoj Evropi, koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka, koja bi imala više centara, uključujući Brisel, Moskvu i Ankaru, ali sa zajedničkom svrhom da se savladaju podjele koje su tradicionalno mučile kontinent.”

Sovjetski lider Mihail Gorbačov bio je glavni predlagač Velike Evrope, koncept koji je također imao evropske korijene u degolizmu i drugim inicijativama. Međutim, kako je Rusija krahirala pod devastirajućim tržišnim reformama iz devedesetih, ta vizija je iščeznula, da bi se obnovila kad se Rusija počela oporavljati i tražiti svoje mjesto na svjetskoj pozornici pod Vladimirom Putinom koji je, zajedno sa svojim suradnikom Dimitrije Medvedevim, opetovano “zatražio geopolitičku unifikaciju cijele 'Velike Evrope' od Lisabona do Vladivostoka, radi stvaranja jednog istinskog 'strateškog partnerstva.’”

Ove inicijative su „pozdravljene pristojnim prezirom,” i kako Sakwa piše, smatrane su kao “tek nešto više od pokrića za potajno uspostavljanje jedne ‘Velike Rusije’” te nastojanja da se “zabije klin” između Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope. Takva problematika vraća nas natrag na ranija hladnoratovska strahovanja da bi Evropa mogla postati „treća sila“ neovisna od obje supersile, one veće i one manje, uz pomak bliže potonjoj (što se može vidjeti u Ostpolitik Willy-a Brandt-a i drugim inicijativama).

Reagiranja Zapada na krah Rusije bio je trijumfalistički. Pozdravljen je kao najava “kraja povijesti,” konačne pobjede Zapadne kapitalističke demokracije, maltene kao da je Rusija bila instruirana da se vrati na status od prije Prvog svjetskog rata u vidu virtualne ekonomske kolonije Zapada. Odmah je započeto širenje NATO-a, kršeći verbalna uvjeravanja data Gorbačovu da NATO neće „ni za centimetar“ pomicati svoje snage prema istoku, nakon Gorbačovljeve suglasnosti da se ujedinjena Njemačka može priključiti NATO-u kao članica – što u svjetlu povijest predstavlja jednu izvanrednu koncesiju, premda se koncesija odnosila na Istočnu Njemačku. O mogućnosti da bi se NATO mogao širiti dalje izvan Njemačke nije se razgovaralo sa Gorbačovom, iako je to privatno dolazilo u obzir.

Ubrzo, NATO je započeo svoj pomak izvan, upravo do granica Rusije. Opća misija NATO-a se službeno promijenila u mandat da će štititi „krucijalnu infrastrukturu“ globalnog energetskog sustava, morske koridore i cjevovode, čime je stekla globalan operativni prostor. Osim toga, pod krucijalnom zapadnjačkom revizijom danas naširoko oglašene doktrine o “dužnosti da štiti“, koja se izrazito razlikuje od službene U.N.-ove verzije, NATO sada može djelovati i kao snaga za intervencije pod američkom komandom.

Od posebne zabrinutosti za Rusiju su planovi da se NATO proširi na Ukrajinu. Takvi planovi su eksplicitno artikulirani u Bukureštu na samitu NATO-a u travnju 2008-e, kad se Gruziji i Ukrajini dalo obećanje o eventualnom članstvu u NATO. Tekst je bio nedvosmislen: “NATO želi dobrodošlicu ukrajinskim i gruzijskim aspiracijama za članstvo u NATO. Sporazumjeli smo se danas da će ove zemlje postati članice NATO-a.” Sa pobjedom pro-Zapadnih kandidata u „Narančastoj revoluciji“ u Ukrajini 2004-e, predstavnik State Department-a, Daneil Fried, odjurio je tamo da bi “naglasio američku podršku Ukrajini za NATO injenim Euro-Atlantskim aspiracijama,” kako otkriva jedan WikiLeaks izvještaj, .

Ruska zabrinutost je lako razumljiva. O tome govori učenjak za međunarodne odnose, John Mearsheimer, u vodećem američkom časopisu Foreign Affairs. On piše da je “glavni korijen sadašnje krize [oko Ukrajine] NATO-ovo širenje i Vašingtonovo opredjeljenje da Ukrajinu izvuće iz sfere utjecaja Moskve i da je integrira u Zapadnu orbitu,” što Putin vidi kao direktnu prijetnju temeljnim interesima Rusije.”

“I tko mu može zamjeriti?” pita se Mearsheime, ističući da “Vašingtonu se ne mora sviđati stav Moskve, ali bi trebao razumjeti njenu logičnost takvog stava.” Osim toga, kao što svatko zna, “SAD ne trpi da neke udaljene velike sile razmještaju svoje vojne snage bilo gdje u zapadnoj hemisferi, a kamoli blizu njenih granica.”

Zapravo, američki stav je mnogo oštriji. On ne podnosi ono što se zvanično naziva “uspješni prkos” prema doktrini Monroe-a iz 1823-e, koja je proglasila (ali je tada još nije mogla implementirati) američku kontrolu nad hemisferom. A ako neka mala zemlja izvrši uspješan prkos ona može biti podvrgnuta“zemaljskom teroru” i embargu koji će je zdrobiti – što se dogodilo Kubi. Ne treba ni pitati kako bi SAD reagirao da su se zemlje Latinske Amerike priključile Varšavskom paktu, sa planom da im se također pridruže Meksiko i Kanada.Tada bi najmanji nagovještaj prvih probnih koraka u takvom smjeru bio „prekinuti sa ekstremnim predrasudama,” kako bi se reklo u CIA žargonu.

Kao u slučaju Kine, ne moraju se povoljnim smatrati Putinovi potezi i motivi da bi razumjeli njihovu logičnost, odnosno shvatili važnost razumijevanja te logike umjesto što je odmah proklinjemo i ustajemo protiv nje. Kao u slučaju Kine, mnogo toga je na kocki i – doslovce – doseže tako daleko da obuhvaća i pitanja samog opstanka.

Izazovi danas: Islamski svijet

Osvrnimo se na treću regiju od velike važnosti, na (pretežno) islamski svijet, koji je također na poprištu globalnog rata protiv terora (GWOT) kojeg je George W. Bush objavio 2001-e nakon terorističkog napada 9/11. Ili da preciznije kažem, ponovno-proglasio, jer je GWOT proglasila Reaganova vlada kad je došla na vlast, uz grozničavu retoriku o „kugi koju šire izopačeni protivnici same civilizacije“ (kako reče Reagan) i koji nas “vraćaju u barbarizam modernog doba” (prema riječima George-a Shultz-a, njegovog ministra vanjskih poslova). Izvorni GWOT je u tišini odstranjen iz povijesti. On se vrlo brzo pretvorio u ubilački i uništavajći teroristički rat koji pogađa Centralnu Ameriku, južnu Afriku i Bliski Istok, sa strašnim reperkusijama do danas i koja su čak dovele do osude SAD-a od strane Svjetskog suda (što je Washington odbio). U svakom slučaju, to nije prava priča za povijest, pa je nestala.

Uspjeh verzije Bush-Obama o GWOT-u lako se može ocjenjivati neposrednim uvidom. Kada je rat objavljen, terorističke mete su se ograničile na mali kutak plemenskog Afganistana. Štitili su ga Afganistanci, koji ih nisu voljeli ili su ih prezirali, pod plemenskim kodeksom gostoprimstva – što je zbunjivalo Amerikance kad su siromašni seljaci odbili „izručiti Osamu bin Ladena za njih astronomski iznos od $25 milijuna.”

Postoje opravdani razlozi vjerovati da je jedna dobro-isplanirana policijska akcija, pa čak i ozbiljni diplomatski pregovori sa Talibanima, mogla rezultirati izručenjem osumnjičene za zločine počinjene 9/11 u američke ruke, da im se sudi i presudi. Ali takve opcije nisu dolazile u obzir. Umjesto toga, refleksivni izbor je bio za nsilje velikih razmjera – ali ne sa ciljem da se svrgnu talibani (do toga dolazi kasnije) već da se talibanima jasno da na znanje da Amerikanci preziru privremene talibanske ponude za moguću ekstradiciju bin Ladena. Mi ne znamo u kojoj su mjeri te ponude bile ozbiljne, s obzirom da mogućnost da ih se istraži nikada nije bila ni uzeta u obzir. Ili je namjera SAD-a jednostavno bila “nastojanje da pokaže svoje mišiće, postigne pobjedu i zastraši cijeli svijet. Njoj nije briga za patnje Afganistanaca ili koliko ćemo ljudi izgubiti.”

Tako je rasuđivao Abdul Haq, visoko cijenjeni anti-Talibanski lider, jedan od mnogih opozicionara koji su osudili kampanju američkog bombardiranja započetu u listopadu 2001-e kao "veliko nazadovanje" za njihove napore da zbace talibane iznutra, cilj za koji su vjerovali da im je na dohvatu. Njegovu prosudbu potvrđuje Richard A. Clarke, koji je predsjedavao Kontraterorističkojgrupi za bezbjednost u Bijeloj kući pod predsjednikom George W. Bush-a kad su se razrađivali planovi za napad na Afganistan. Prema Clarke-ovu opisu tog sastanka, kad su predsjednika obavijestili da će napad biti kršenje međunarodnog prava, "Predsjednik je dreknuo u uskoj konferencijskoj sobi, ‘Baš me briga što kažu međunarodni advokati, mi ćemo ih isprašiti po turu.'" Napadu su također oštro oponirali vodeće organizacije za pružanje pomoći koje su radile u Afganistanu, uz upozorenje da su milijuni na rubu gladi i da posljedice mogu biti užasavajuće.

O posljedicama za siromašni Afganistan godinama kasnije jedva da je potrebno proučavati.

Sljedeća meta za udarac maljem bila je Irak. Američko-britanska invazija, posve bez vjerodostojnog opravdanja, glavni je krimen dvadesetprvog stoljeća. Invazija je prouzročila smrt na stotine tisuća ljudi u zemlji u kojoj je građansko društvo već bilo devastirano američkim i britanskim sankcijama koje su smatrane “genocidnima” od strane dvojice uglednih međunarodnih diplomata kojih su ih primjenjivali, i dali ostavke u znak protesta zbog toga. Invazija je također prouzrokovala milijune izbjeglica, u velikoj mjeri uništila zemlju i potakla sektaški konflikt koji danas razdire Irak i cijelu regiju. Zapanjujuća je činjenica o našoj intelektualnoj i moralnoj kulturi da se u informiranim i prosvjećenim krugovima to može nazvati, blaže rečeno, „oslobođenje Iraka“

Ankete Pentagona i Britanskog ministarstva obrane saznale su da samo 3% Iračana smatra ulogu američke sigurnosti u njihovim susjedstvima legitmnima, dok manje od 1% vjeruje da je “koalicija” (SAD.-UK) snaga dobra za njihovu sigurnost, 80% se usprotivilo prisustvu koalicijskih snaga i većina je podržala napade na koalicijsku vojsku. Afganistan je uništen do te mjere da je bez mogućnosti za pouzdano anketiranje, ali postoje indikacije da nešto slično možda važi i tamo. SAD je naročito u Iraku pretrpio ozbiljan poraz, napustivši svoje oficijelne ratne ciljeve, te ostavljajući zemlju pod utjecajem jedinog pobjednika, Irana.

Maljem se rukovalo i drugdje, znatno u Libiji, gdje su se tri tradicionalne imperijalne sile (Britanija, Francuska i SAD) opskrbile rezolucijom 1973 Vijeća sigurnosti i odmah je prekoračile, tako što su postali zračna snaga u korist pobunjenika. Efekat je bio da se dezavuira mogućnost mirnog, sporazumnog rješenja; naglo povećati žrtve (barem najmanjim faktorom 10, prema političkom znanstveniku Alanu Kupermanu); ostaviti Libiju u ruševinama, u rukama zaraćenih milicija; i, u novije vrijeme, osigurati Islamskoj državi bazu koju može upotrebljavati da dalje širi teror. Sasvim razumni prijedlozi Afričke unije, koje je u principu prihvatio libijski Muammar Qaddafi, ignorirani su od strane imperijalnog trijumvirata, kako zaključuje Alex de Waal, stručnjak za Afriku. Ogroman protok oružja i džihadista proširio je teror i nasilje od Zapadne Afrike(sada prvak za teroristička ubojstva) do Levanta, dok je NATO-ov napad također pokrenuo poplavu izbjeglica iz Afrike u Evropu.

Eto još jednog trijumfa „humanitarne intervencije,“ i, kako nam njegova duga i često grozna evidencija pokazuje, ona nije neobična, kada vidimo da su njeni moderni počeci nastali prije četiri stoljeća.

PREVOD Slobodan Drenovac

Copyright 2016 Noam Chomsky

Foto: Moyan Brenn/Flickr

[Ovaj esej je izvadak iz nove knjige Noama Chomskog, Who Rules the World? (Tko vlada svijetom?) (Metropolitan Books).]


Preporučujemo