Rodni aspekt radničkog pokreta i Dan rada

Uslijed sve veće zaposlenosti žena, koja je generirala nove oblike diskriminacije, žene su započele organizirati različite oblike borbe kako protiv rodne tako i ekonomske opresije. Stoga se jedan dio žena priključuje radničkom pokretu zahtijevajući, između ostalog, osmosatno radno vrijeme te provedbu načela jednaka plaća za jednaki rad.

Ana Rajković, 29/05/2016






U okviru različitih klasnih pripadnosti tijekom druge polovice 19. stoljeća formirala su se dva temeljna feministička koncepta, to su: liberalni i socijalistički.123 Ankica Čakardić kao temeljnu razliku između ova dva koncepta navodi kako buržujski/liberalni tip feminizam „ni na koji način nije razvijao antikapitalističke strategije“ dok je socijalistički feminizam u svojim borbenim nastojanjima uporno upozoravao na važnost klasne dimenzije u feminističkom pokretu.4Naime, sufražetkinje koje su predvodile liberalni feminizam nisu inzistirale na redefiniranju tadašnjeg građanskog društva, nego su za razliku od socijalističkih feministkinja, zahtijevale određene reforme (pravo glasa5) unutar postojećeg sustava.

Tako je Mary Harris Jones (1837.-1930.) iz Chicaga poznatija kao Mother Jones, podupirala radnički, ali ne i tadašnji sufražetski pokret. Naime, ona je smatrala kako sufražetska borba za pravo glasa zapravo odvraća energiju od radničkog pokreta. Stoga ne treba čuditi niti stav Clare Zetkin (1857.-1933.) koja je isticala kako se sufražetkinje pridržavaju isključivo svoga uskog i privilegiranog klasnog položaja. Naime, Zetkin je smatrala kako se izvor ženske podređenosti nalazi u samom kapitalizmu odnosno kako je oslobođenje žena moguće isključivo u emancipaciji radničke klase6.

U okviru navedenog njemački povjesničar Philipp Blom u knjizi Vrtoglave godine. Europa, 1900.-1914. navodi kako je postojala razlika između problema s kojima su se susretale žene iz srednje klase, a koje su se pak vezivale uz sufražetski pokret, te problema koji su se javljali iz perspektive radničke klase. U kontekstu navedenog Adriana Zaharijević u tekstu Kratka historija sporova: šta je feminizam? ističe kako „ne treba posebno isticati da su prve slavne feministkinje uglavnom pripadale srednjoj i višoj klasi, i da su njihova ideološka polazišta često sasvim isključivala stvarnost onih žena koje će prvo neimaština, a potom i rat (op. a. odnosi se na Prvi svjetski rat) primorati na emancipaciju“.7

Za razliku od srednjeg staleža građanske klase kojemu je većina sufražetkinja pripadala, žene izvan tog socijalnog konstrukta bile su prisiljene sudjelovati u izdržavanju članova obitelj dok je, prema Mirjani Gross, veći dio njih snosio čak i glavni teret8.

Potrebno je spomenuti da su Karl Marx i Friedrich Engels izložili svoje stajališta u pogledu društvenog položaja žena (Komunistički manifest, 1848.; Kapital, 1867.; Njemačka ideologija, objavljena 1888.), ali nisu se sustavnije bavili ženskim pitanjem. Unatoč tome njihova teza da je preduvjet za oslobađanje žena povezan s borbom radničke klase te da će oslobađanje žena biti posljedice oslobađanje proletarijata od kapitalističke eksploatacije postao je svojevrsni teorijski okvirni za djelovanje žena unutar radničkog pokreta.9

U kontekstu navedenog cilj je rada ukratko predstaviti borbu radnica za bolje uvjete rada kao i njihovu ulogu tijekom događanja u Chicagu polovicom 1880-ih godina, a čijim povodom već preko sto godina slavimo 1. maj kao praznik radničke klase. U radu će se također ukratko osvrnuti i na ulogu anarhističkog pravca unutar radničkog pokreta odnosno anarhistkinja koje se vežu uz događanje na Haymarketu.

S ciljem potpunijeg shvaćanja položaja žena prilikom začetaka rodno uvjetovane borbe na početku rada predstavit će se kratki pregled društvenog konteksta unutar kojega su žene otpočele borbu na radnim mjestima.

Društveno-politički odnos prema ženama

Žene su se kroz dugi vremenski period nastojale ograničiti na tradicionalne obiteljske strukture. Time im je onemogućeno šire društveno djelovanje, a njihov identitet sveden je na ulogu majke i čuvarice doma. Unatoč tomu žene su tijekom 19. stoljeća često prelazile kućni prag. Prodiranjem na radna mjesta, prije svega u tvornice, radnice su pridonosile dekonstrukciji ženskog identiteta kao kućanica, supruga i majki.

U kontekstu su društvene paradigme kasnog 19. stoljeća žene bile diskriminirane gotovo u svim aspektima. Tako Blom navodi kako je početkom 20. stoljeća uhićena jedna švedska studentica pod optužbom za prostituciju naprosto jer je šetala sama bez pratnje.10 O položaju žena u tadašnjem društvu govori i primjer oslobađajuće presude silovateljima u Hamburg jer je sudac doznao da silovana djevojka nije bila nevina prije zločina. U Rusiji su pak žene posebno bile u teškom položaju. Tako su žene koje osumnjičene za preljub skinute do „gola ili bi im povezali suknju preko glave i potom ih tukli i vukli po selu iza seoskih kola“.11

S obzirom na navedeno javio se čitav niz teoretičara, biologa i liječnika koji su zastupali teze kako su žene inferiornija bića u odnosu na muškarce. Najdalje u svojim stavovima otišao je austrijski filozof Otto Weininger (1880.-1903.) koji je u knjizi Spol i karakter tvrdio kako su žene bića bez osobnosti, karaktera i volje. Na tragu navedenog bio je i njemački neurolog Paul Julius Möbius (1853.-1907.) prema kojemu su ženski mozgovi beskorisni. Sukladno navedenoj tezi uvođenje višeg obrazovanja za djevojke predstavljalo bi ozbiljnu prijetnju njihovom psihofizičkom zdravlju.12

S obzirom na navedeno radnice su osim biološki uvjetovane diskriminacije bile i klasno diskriminirane čime su trapile dvostruki oblike društvene podređenosti. Tako su u Rusiji početkom 20. stoljeća radnice bile etiketirane gotovo kao nemoralna bića. Naime, one su smatrane kompromitiranima, manje kreposnima, a samim time i manje poželjnima za udaju.

Unatoč iznimno negativno društveno-političkom kontekstu u 19. stoljeću dolazi do veće participacije žena kako na radnim mjestima tako i u okvirima samog radničkog pokreta.

Pristajanje uz radnički pokret u okviru izraženog muskuliteta

Unatoč navedenoj rodno uvjetovanoj percepciji žene se pridružuju radničkom pokretu što uvelike pridonosi redefiniranju njihove društvene uloge. Potrebno je naglasiti kako su se žene pridruživale različitim progresivnim pokretima. Tako su se neke pridružile različitim anarhističkim i socijalističkim organizacijama. Među „žestoke žene“ kako ih se često naziva ubrajaju se Francuskinja Madeleine Pelletier (1874.-1939.)13, koja je ujedno jedna i od osnivača/ica socijalističkog pokreta te Lilian Lenton (1891.-1972.)14, jedna od najpoznatijih radikalnih aktivistica u povijesti.

Žene koje su se pridružile navedenim pokretima bile su društveno etiketirane kao problematične i nemoralne. Naime, napuštajući unaprijed zadane elemente djelovanja koji su se svodili isključivo na intimni i obiteljski okvir ove su žene smatrane vulgarnom manifestacijom svoga roda.

U međunarodnom kontekstu konstrukcija o rodno uvjetovanom radničkom pokretu veže se uz štrajk radnica u tekstilnoj industriji (1857.) koji je rezultiralo odlukom o određenju 8. marta kao međunarodnog Dana žena. Za razliku od navedenog događaja, koji je postao mitologem kako feminističkog tako i radničkog pokreta, zasluge žena u okviru Pariške komune15, koja zauzima panteon radničkog pokreta, ostala je većinom neistražena. Naime, 1871. godina ušla je u anale radničkih pokreta diljem svijeta, a upravo su žene odigrale veliku ulogu i njezinom stvaranju. O emancipaciji žena u okviru Pariške komune svjedoči i poziv Nathalie Lemel: no more weakness! No more uncertainty! All women to arms! All women to duty! Versailles must be wiped out!”16

Unatoč tome malo komu su poznata imena poput, Louise Michel, Élisabeth Dmitrieff, André Léo, Anne Jaclard, Paule Mink, ili Nathalie Lemel. Posebno valja istaknuti Louise Michel, anarhistkinju, učiteljicu te medicinsku radnicu koja je svojim djelovanjem uvelike pridonijela promjeni percepcije žene kao nemoćnog bića željnog tuđe zaštite.17

Osam godina nakon Pariške komune njemački socijalista August Bebel (1840.-1913.) objavljuje djelo pod nazivom Die Frau in Sozialismus (Žene u socijalizmu, 1879.) unutar kojega daje sistematičan prikaz rodnih odnosa unutar same radničke klase. U navedenoj knjizi Bebel tvrdi kako je žena postala rob prije no što su postojali robovi. Time je prema Blomu njemački socijalizam prigrlio emancipaciju žena. Sukladno tomu dolazi i do jače povezanosti između organiziranog ženskog i radničkog pokreta.

Zanimljivo je primijetiti kako su se i na poručuju Hrvatske radnice već krajem 19. stoljeća uključile u radnički pokret. Tako su radnice Prve tvornice šibica u Zagrebu već 1875. stupile u štrajk zbog smanjenja ionako već niskih plaća. Bio je to ujedno i prvi štrajk radnica u Hrvatskoj.

Radnice su bile aktivne i u okviru socijaldemokratske partije Hrvatske. Naime, na jednoj radničkoj skupštini, održanoj 1. svibnja 1895. godine, prema izvještaju osječkog gradskog redarstva, skupilo se „144 osobe, skoro polovice ženskije“. Žene su se aktivno uključivale i u samu politiku stranke. Tako se među članove socijaldemokratske organizacije u Osijeku, sredinom 1905. godine, navodi i stanovita Tereza Welzer, koja sudjeluje u okupljanju i sastajanju radnika.

Potrebno je istaknuti kako muškarci nisu imali odobravajući stav prema ulasku žene u sferu rada. Takvo je stajalište uvelike bilo definirano strahom od gubitka posla zbog konkurencije koja se pojavila kada su žene počele napuštati isključivo djelovanje unutar tradicionalnih obiteljskih struktura. Naime, dok su s jedne strane socijalističke stranke, pa tako i bliski im radnički pokreti zalagali za ostvarenje zahtjeva na pravo glasa, s druge strane nisu s oduševljenjem gledali na pojačanu društvenu aktivnost žena. U tom okviru zanimljiv je i stav jednog od najvažnijih anarhističkih mislioca Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.) koji je pak smatrao kako je ženino mjesto ili u kući ili u bludnici, ali nikako ne na radnom mjestu. U kontekstu je navedenog Linda Nochlin naglasila kako Proudhonova knjiga La Pornocratie ou les femmes dans les temps modernes18, predstavlja najveći antifeministički traktat.19

S obzirom na navedeno, unutar radničkog pokreta vladala određena dualnost. Naime, premda je isticana potreba omogućavanja ženama prava glasa, s druge strane tradicionalni obiteljski mentalitet dominirao je vođama samog pokreta. Tako su se , „Radnička i sindikalna udruženja (…) protivila (…) radu žena jer su, kao i poslodavci, dijelili tradicionalne poglede na ulogu žena u društvu.“20 Sukladno tomu krajem 19. stoljeća javili su se glasovi koji su predlagali zabranu rada ženama u čitavim privrednim granama te su isticali kako je nužno da se spriječi opasnost da žene svojim radom ruše cijenu rada snage muškarca.21 Potrebno je naglasiti kako je većina društva okupljena u Prvoj interancionali (1864.-1876.) bila protiv zapošljavanja žena. Unatoč tome došlo je do promjene strukture radništva kako u okvirima radnog mjesta tako i u političkom smislu. Ponajprije zahvaljujući Clari Zetkin na čiju je inicijativu u program njemačke Socijaldemokratske partije uključeno i ostvarivanja ravnopravnosti žena.

Treba naglasiti kako se radnički pokret, pak s druge strane zalagao za zaštitu žena i majki, neovisno o njihovom bračnom stanju. Tako je npr. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije prilikom prvomajskih demonstracija isticala parole kojima je zahtijevala zakonsku zaštitu za radnice zatim zabranu rada trudnica kao i mjesec dana porodiljinog dopusta.22

Osnivanje radničkih organizacija i utjecaj Prvog svjetskog rata na rodnu emancipaciju u klasnom okviru

S obzirom kako se broj radnica povećavao, a većina je radničkih vođa i dalje razmišljala u patrijarhalnim okvirima, radnice su preuzele inicijativu te su započele s osnivanjem svojih organizacija. U tim su akcijama predvodile posebno američke radnice među kojima su prvenstvo imale imigrantkinje posebno iz Italije.23

Tako su tekstilne radnice, poznate kao „Mill girls“ već sredinom 1840-ih osnovale Lowell Female Labor Reform Association.24 Bio je to ujedno i prvi „ženski sindikat“.

Nakon toga radnice u postolarskim radnjama osnivanju sindikat Dauthers of St. Crispin. Jedan od najveći sindikata osnovan je oko 1900. godine pod nazivom International Ladies Germent Workers Union, a kojega su također osnovale tekstilne radnice.

U okviru navedenog žene formiraju niz organizacija unutar kojih djeluje s ciljem ostvarivanja svojih prava. Tako je već 1903. godine osnovana u Sjedinjenim Američkim Državama Women's Trade Union League (WTUL) u okviru koje su žene vodile borbu, između ostalog, za povećanje plaća te poboljšanje radnih uvjeta te težile što većem uključenju žena u sindikate.

Rodno uvjetovana struktura radničke klase ovisila je o različitim granama industrije. Tako je u Velikoj Britaniji i SAD-u najviše radnica bilo zaposleno u tekstilnoj industriji dok je na području Hrvatske prema Caziju najviše žena bilo zaposleno u industriji papira te industriji drva. Potonje se mijenja izbijanjem Prvog svjetskog rata kada žene ulaze u gotovo sve industrijske grane. Tako je najveći porast početkom 1914. godine zabilježila metalurška industrija „s početnih nešto manje od 18.000 na konačnih više od 400.000 radnica“.25

Prvi svjetski rat je uvelike uvjetovao, kako na strukturu radničke klase, tako i na redefiniranje položaja žena u širem društveno-političkom kontekstu. Naime, žene su osvijestile potrebu za sudjelovanjem u radu kao i mogućnosti koje im ono pruža, a koje se ponajprije odnose na ekonomsku neovisnost.26

O rodnom aspektu radnog mjesta pisala je 1911. godine i Britanka Olive Schreiner u knjizi Woman and Labour u kojoj je iznijela parolu Give us labour!.27 Naime, Schreiner u navedenoj knjizi ističe težnju žena za radom kao način emancipacije koji je još u onome što zovemo modernim dobom nije ostvaren.

Unatoč tomu redefiniranje poimanje žena u društvu bilo je kratkog vijeka. Tako je još uvijek većina vlada i nakon završetka rata bila nespremna na ostvarivanja prava glasa.28 Što se tiče ekonomske emancipacije povjesničarka Ida Ograjšek-Gorenjak navodi kako je ona dvojaka. Tako autorica ističe kako je rat ženama na određeno vrijeme omogućio bolje plaćena radna mjesta bez kojih su žene uslijed demobilizacije ubrzo ostale. Stoga zaključuje kako prve poslijeratne godine nisu bile obilježene redefinicijom rodnih obrazaca i ženskom emancipacijom.29

Stoga su radnice i dalje nastavile borbu za ostvarenja svojih političkih i ekonomskih prava. Posebno su bile aktivne u međuratnom razdoblju kada dolazi do velikih štrajkova uvjetovani slabim ekonomskim razvojem te Velikom depresijom.

Radnice u borbama za radnička prava - radno mjesto kao poligon djelovanja radnica

Već se krajem 1830-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama počinju organizirati štrajkovi koje predvode žene. Tako je u tvornici pamuka (Lowell Cutton mills) u Massachusettsu pokrenut štrajk30 s ciljem povećanja plaća, ali i dokidanja rodne diskriminacije. Naime, žene su u tvornici počinjale ranije raditi jer su prema radu pokazivale „manje energičnost“.

Jedan od najvećih štrajkova bio je štrajk američkih tekstilnih radnica 1857. godine. Štrajk je predstavljalo svojevrsnu prekretnicu kako u ženskom tako i u radničkom pokretu te je Clara Zetkin 1910. godine na kongresu u Kopenhagenu predložila 8. ožujak kao Dan žena s ciljem odavanja priznanja i prisjećanja na pothvat američkih radnica iz ožujka 1857. godine.

Svakako jedan od najznačajnijih štrajkova dogodio se krajem 1909. godine u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku32. Radnice su radile 14 sati dnevno uz jednu pauzu tijekom radnog vremena. S obzirom na loše uvjete rada Clara Limlich na skupu krajem studenog predložila je radnicama stupanje u generalni štrajk. Ubrzo su se radnicama pridružili tisuće radnika te je štrajk u povijest ostao zapamćen kao „Uprising of the 20,000“. Radnici/ce zahtijevali/ su, između ostalog, poboljšanje uvjeta rada te sindikalnu zastupljenost. S ciljem okončanja štrajka vlasnici tvornice (Max Blanck i Isaac Harris) unajmili su čak i prostitutke kako bi se fizičke obračunale s štrajkašicama.

Joseph J. Portanova ističe kako je štrajk pratilo niz kontraverzi. Pogotovo jer su mu potporu dale i žene iz najbogatijih američkih obitelji. Između ostalog potporu radnicima/cama dale su Anne Morgan te Alva Vanderbuilt Belmont32. Stvari su se dodatno uzburkale kada je novinarka, ali i radnička aktivistica Eva M. Valesh (1885.-1956.)33 izjavila kako socijalisti koriste štrajk s ciljem ispunjenja svojih opasnih nakana. Navedeno je pridonijelo velikoj medijskoj pažnji posvećenoj štrajku u kojemu su radnice 1910. godine ostvarile veće plaće, ali ne i pravo na sindikalnu zastupljenosti.34

Jedna od najaktivnijih u ovom razdoblju bila je svakako prethodno spomenuta Mother Jones. S obzirom kako je podupirala štrajkove diljem zemlje te često putovala za sebe je govorila: „I'm not a humanitarian, I'm a hell-raiser“. Sukladno svome credu Mother Jones je i u dobi od 90 godine sudjelovala u „željeznom štrajku“ koji se održao 1919. godine u SAD-u.

Osim Mother Jones svakako je potrebno spomenuti i radničku aktivisticu te feministkinju Elizabeth Gurley Flynn (1890.-1964.)35 koja je imala jednu od vodećih uloga prilikom organiziranja štrajka tekstilnih radnika/ca u Lawrencu (Massachusetts, 1912.), nazvanog Bread and Roses strike.36

S obzirom kako je Prvi svjetski rat pasivizirao ženske pokrete37 tek potkraj rata dolazi do ponovnog aktiviranja borbe žena na radnom mjestu. Tako su upravo žene, prema nekim teoretičarima/kama stvorile jedan od temeljnih preduvjeta za Rusku revoluciju. Naime, upravo su tekstilne radnice pokrenule masovni štrajk 1917. godine koji je predstavljao značajnu iskru za kasniju revoluciju.

Premda se u međuratnom razdoblju žene ponovno pokušalo na neki način protjerati iz javne sfere38 one su i dalje nastavile svoju borbu unutar radničkog pokreta kako u međunarodnom kontekstu tako i u kontekstu prostornog okvira Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije.

Naime, tijekom navedenog razdoblja zabilježeno je nekoliko štrajkova radnica. Tako je u osječkoj tvornici Schicht tijekom srpnja 1926. godine izbio štrajk radnica zbog niskih nadnica. S ciljem suzbijanja štrajka inspektor rada pozvao je policiju koja je uhitila sedam radnica. Ubrzo je došlo i od sukoba uslijed čega je nekoliko radnica ranjeno.

Jedan od najznačajnijih štrajkova u tvornici Kandit bio je trotjedni štrajk iz 1939. godine. U štrajku je sudjelovalo 120 radnica. Tijekom štrajka radnice nisu dopuštale ulaz u tvornicu. Rezultat je bio povišenje nadnice od 15%. Tadašnje novine navode kako se o borbenosti radnica nije govorilo samo među radništvom, nego i među građanstvom te kako je taj „jedinstven štrajk žena nailazio na simpatije i odobravanje“.

Kriza koja je počela 1929. godine posebno je pogodila radnice. O teškom položaju žena svjedoče i članci objavljeni u Hrvatskom listu u kojima se navodi kako kriza posebno pogađa samohrane majke. Kao primjer navodi se stanovita Mare Šimić koja je nakon što joj je muž umro ostala sama s osmomjesečnim djetetom. Naime, Mara je nakon tri mjeseca lutanja okolnim mjestima, kako bi preko novina zamolila potporu od ljudi dobra srca. Istaknula je kako bi željela raditi bilo što, ali nitko je ne želi zaposliti zbog djeteta.39

The Haymarket affair i žene

Najpoznatiji radnički događaja koji je postao sastavni dio narativa historiografskog radničkog korpusa svakako su događanja na Trgu Haymarket u Chicagu iz 1886. godine.40 Sukladno tomu povjesničar Paul Avrich u predgovoru knjizi The Haymarket Tragedy ističe kako događanja u Chicagu predstavljaju kulminaciju štrajkova koji su se odvijali u tvom vremenu u najdramatičnijem obliku.41

Unatoč tomu rodni aspekt toga prijelomnog događaja gotovo je u potpunosti ignoriran. Stoga Carolyn Ashbaugh u tekstu Women in the Haymarket Event navodi kako su žene imale veliku ulogu u održavanju važnosti postojanja svijesti vezanoj uz događaje u Chicagu koji su postali svojevrsno uporište svim radničkim borbama tijekom 20. stoljeća.

Među najzaslužnije u održavanju sjećanja na sam događaj kao i na sve ono što je prethodilo sukobu ubrajaju se Lucy Parson,42 (1853.-1942.), Sarah E. Ames i Lizzie Holmes (1850.-1926.) koje su bile aktivne u okviru Međunarodne organizacije rada (International Working People's Association) u Chicagu. Lizze je također bila i pomoćnica urednika u časopisu The Alarm. Ashbaugh navodi kako je upravo rod jedan od elemenata koji je utjecao na činjenicu da ove žene ne budu uključene u optužnicu koja je uslijedila nakon događanja na Trgu. Unatoč tomu njihovi rodni okviri nisu ih spriječili da imaju ključnu ulogu u pokretu niti ih je taj okvir zaštitio od policijske brutalnosti i zlostavljanja.43

Nakon eksplozije i pogibelji policajca Mathiasa J. Degana došlo je do uhićenja osumnjičenika te suđenja nakon kojega su sedmorica optuženika osuđena na smrti, među njima i Lizzin muž, dok je jedna optuženik (Oscar Neebe) osuđen na 15 godina zatvora. Presuda je donesena usprkos činjenici kako nikada nije utvrđeno tko je zapravo toga dana upotrijebio dinamit.

Nakon presude spomenute radnice su pokrenule veliku kampanju44 s ciljem prikupljanja novac za žalbu. Unatoč tomu Vrhovnu sud države Illinois odbio je žalbu nakon čega se cijeli niz žena uključio u kampanju uvjeravanja tadašnjeg guvernera za ishođenjem pomilovanja. Među brojnim ženama kampanji su se pridružile Mary Engle te Hotesia Black i dr. Pisma potpore stizale su sa svih strane od Eleanor Marx do književnice Olive Schreiner. Unatoč tomu guverner je potvrdio smrtnu kaznu za: Augusta Spiesa, Alberta Parsona, Adolpha Fischera, Georgea Engela te Louisa Lingga.45

Važno je naglasiti kako policija nije dopustila Lucy da posljednji puta posjeti supruga. Naime, na dna pogubljenja bila je uhićena i zatvorena u ćeliju nakon što je pokušala prijeći policijsku liniju.

Djelovanje navedenih žena i njihova odlučnost kao i njihova borba unutar pokreta rezultirala je svojevrsnim stvaranjem povijesnog diskursa o događaju koji će postati okosnica međunarodnog radničkog pokreta kroz iduća stoljeća. Naime, svojim djelovanjem ove su žene doprinijeli održavanju sjećanja na važnost događanja s Haymarket trga, koji je uz suđenje Saccu i Vanzettiju46 (1927.) postao ogledi primjer manifestacije ograničene pravde koja se primjenjuje na radnika do današnjih dana. Unatoč tomu one su na marginama te iste povijesti, koju su ironično, ali najvećim dijelom same i kreirale. Stoga je potrebna i određena reinterpretacija Prvog maja koji zasigurno ne bi imao svojevrsni statusni simbol da ove žene nisu održala sjećanja na njega tijekom druge polovice 19. stoljeća.47 Naime, uz Lucy, veliku ulogu u održavanju sjećanja na ove događaje imala je i Niña van Zandt koja je 1887. godine objavila govore i bilješke Alberta Spiesa.

U okviru navedenog kada se prisjećamo odluke Druge Internacionale o proglašenju 1. maja praznikom rada u čast poginulih radnika u Chicagu potrebno je prisjetiti se i žena koje su odigrale značajnu ulogu kako u tadašnjem radničkom pokretu tako i u nastojanjima da sjećanje na pogubljene radnike ne izblijedi.

Umjesto zaključka: zahtjevi za kruhom i ružama u suvremenom kontekstu

Premda je prošlo više od stotinu godina od prvih borbi radnica tijekom 20. stoljeća i dalje su se pojavljivali diskriminacijski okviri unutar kojih su žene smatrane inferiornima ili opasnima. Tako su 1941. godine radnici tvrtke Kelsey-Hays Wheel stupili u štrajk zahtijevajući otkaz za radnice dok su radnici United Auto Workers bili protiv osposobljavanja žena za rad u toj tvornici. Mnogi su sindikati nastavili zabranjivati zapošljavanja žene kao vozačica autobusa ili tiskarki.

Stoga su radnice u SAD-u baš kao i njihove prethodnice s početka stoljeća počele osnivati svoje sindikate. Tako je 1974. osnovan Coalition of Labor Union Women s ciljem ukazivanja na probleme s kojima se žene susreću na radnom mjestu.

Premda su radnice danas postale sastavni dio radničkog pokreta, nažalost one se i danas susreću s problemima s kojima su se susretale radnice s početka stoljeća. Potonje se između ostalog odnosi i na daljnji kontinuitet razmišljanja kako su žene intelektualno inferiornije od muškaraca48. Takvo se razmišljanje ponovno transformira u radnu okolinu koje se onda manifestira u obliku manjih plaća. Sukladno navedenom žene u jednoj američkoj kompaniji su 2001. godine imale u prosjek 5,200 dolara manju godišnju plaću od muških zaposlenika. Unatoč tužbama za rodnu uvjetovanu diskriminaciju2 koju su radnice podnijele i brojnim dokazima, Vrhovnu sud odbacio je sve optužbe na račun tvrtke.

Važno je istaknuti kako su radnice upravo na prostoru bivše Jugoslavije iznimno aktivne u okviru radničkih akcija. Navedeno se ponajprije odnosi na radnice Kamenskog koje su uspjele nakon dugo vremena radničko pitanje postaviti u središte društveno-političkog života te svojim akcijama pridonijeti propitivanju trenutnog društvenog uređenja. Tomu su uvelike svojim štrajkovima pridonijele i radnice TDR-a kao i radnice tekstile tvornice „Nikola Tesla“ iz Bileće.

I dalje baš kao i na početku borba za rad i dalje predstavlja krucijalno pitanje velikog dijela stanovništva koje se nalazi izvan privilegirane paradigme. U kontekstu navedenog radnice se i dalje bore za ostvarivanje načela jednaka plaća za jednaki rad dok se credo kruha i ruža pretvorio u zahtjev cjelokupne radničke klase.

Ilustracija: Udruženje KURS/LMD (srpsko izdanje)


(1) U ovom će se radu navedeni aspekt najvećim dijelom analizirati u okviru radničkih pokreta u SAD-u te Europi.

(2) U kontekstu navedenog borba žena za promjenu društvene paradigme odvijala se u nekoliko pravca od liberalnih do anarho-feminističkih. Unutar takvog diversifikacijskog okvira jedan je dio radnica počeo razvijati područje borbe u okvirima radničkog pokreta odnosno teorijskog pravca nazvanog socijalistički feminizam.

(3) Glavne su predstavnice ovog pravca: Alexandra Kollontai (1872.-1952.) te Clara Zetkin i Inessa Arman (1874.-1920.).

(4) Intervju s Ankicom Čakardić, „Liberalni feminizam kao saveznik kapitalu i restauraciji klase“, dostupno ovde; 12. IV. 2016.

(5) Anarhističku kritiku u kontekstu sufražetskog inzistiranja na pravu glasa kao „konačnom oslobođenju“ iznijela je Emma Goldman u tekstu „Žensko pravo glasa“ u kojemu navodi: „Ženin zahtjev za jednakim pravom glasa temelji se uglavnom na tvrdnji da žene moraju imati jednako pravo u svim društvenim sferama. Nitko to ne bi mogao opovrgnuti kad bi pravo glasa bilo pravo. Žalibože neukosti ljudskoga uma koji može u podvali vidjeti pravdu. Jer nije li to najokrutnija podvala da jedan dio ljudi stvara zakone za druge ljude koji su prisiljeni silom pokoravati se? A ipak žene bučno zahtijevaju tu „zlatnu priliku“ koja je načinila toliko jada na svijetu i oduzela čovjeku njegov integritet i samopouzdanje; to je podvala koja je posve pokvarila ljude i učinila ih plijenom u rukama beskrupuloznih političara. (Emma Goldman, „Žensko pravo glasa“, dostupno ovde; 12. IV. 2016.

(6) Schulte, Elizabeth, „Clara Zetkin, socialism and women's liberation“, dostupno ovde, 20. IV. 2016.

(7) Zaharijević, Adriana, „Kratka istorija sporova: šta je feminizam“ (u: Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI. veka), priredila Adriana Zaharijević, Beograd, 2012., 368.-402.

(8) Mirjana Gross; Agneza Szabo, Prema hrvatskom građanskom društvu. Društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb,1992., 39.

(9) Navedena interpretacija predstavlja okosnicu marksističkog feminizma. Mnogi teoretičari/ke smatraju kako se u teorijskom okviru ovog tipa feminizma potpuno ignorira uloga patrijarhata kao oblika rodno uvjetovane opresije. Stoga je došlo do razvoja socijalističkog feminizma unutar kojega na određeni način koegzistiraju teze o kapitalizmu kao izvoru rodno uvjetovane potlačenost s tezama o povezanosti patrijarhata i rodne opresije.

(10) Blom, Philipp, Vrtoglave godine. Europa, 1900.-1914., Zagreb, 2015., 305.

(11) Isto, 164.-165.

(12) Župan, Dinko, Mentalni korzet. Spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868.-1918.), Osijek-Slavonski Brod, 2013., 42.

(13) S obzirom kako je žensku odjeću smatrala oblikom rodno uvjetovane opresije često je nosila mušku odjeću kao simbol otpora. Godine 1905. bila je jedna od utemeljitelja/ica Francuske socijalističke partije; iduće godina postala je tajnicom Ženske solidarnosti (Women's Solidarity).

(14) Predstavlja jednu od najradikalnijih feministkinja. Tijekom boravka u zatvoru bila je prisilno hranjena u sklopu naredbe „Cat and Mouse Act“ iz travnja 1913. prema kojoj su feministkinje koje su u zatvoru štrajkale glađu privremeno bile puštene kući dok se ne oporave, a potom bi ih policija ponovno privela i zatvorila

(15) Pariška komuna u kontekstu pokreta za ženska prava bitna je iz dva razloga. Prvi se očituje u činjenici kako su prvi puta u povijesti žene ravnopravno sudjelovale u borbenim akcijama, a drugi u nizu zakonodavnih propisa vezanih uz poboljšanje društvenih standarda u odnosu na položaj žena. Naime, za kratkog je vremena trajanja Komuna donijela niz socijalnih zakona, između kojih valja naglasiti, socijalnu naknadu za nevjenčane družice poginulih pripadnika Nacionalne garde.

(16) „Women in the Paris Commune“; 10. IV. 2014.

(17) Zbog svoga angažmana tijekom Pariške komune dobila je nadimak Crvena djevica.

(18) Proudhon, Pierre-Joseph, La Pornocratie ou les femmes dans les temps modernes, Pariz, 1875.

(dostupno ovde)

(19) Nochlin, Linda,Courbet,London, 2007., 220,

(20) Povijest, 16, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), Zagreb, 2008., 124.

(21) Cazi, Josip, Počeci modernog radničkog pokreta u Hrvatskoj. Od prvih radničkih društva do osnivanja Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (1880.-1895.), Zagreb, knj. I., 221.

(22) Cazi, Josip, Počeci modernog radničkog pokreta u Hrvatskoj. Od prvih radničkih društva do osnivanja Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (1880.-1895.), Zagreb, knj. I., 222.

(23) Vidi: Cohen, Miriam, Workshop to Office: Two Generations of Italian Women in New York City, 1900.-1950., New York, 1992.

(24) Većinom se radilo o iznimno mladim radnicima između 15 i 30 godina starosti.

(25) Povijest, 16, Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa (1914.-1936.), Jutarnji list, Zagreb, 2008., 124.

(26) U ovom je kontekstu potrebno spomenuti rad F. Thébaud „The Great War and Triumph of Sexual Division“ u kojemu se preispituje uloga Prvog svjetskog rata u kontekstu emancipacije žene. Naime, autorica smatra kako je rat zapravo „zaustavio snažne sufražetske pokrete u Velikoj Britaniji i SAD-u, gdje su aktivistice zamrznule svoje zahtjeve u ime viših nacionalnih ciljeva“. (Vidi: Ograjšek-Gorenjak, Ida, Opasne iluzije. Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji, Zagreb, 2014., 50.)

(27) Schreiner, Olive, Woman and Labour, nema broja stranice, 2013.

(28)Velika Britanija je djelomično ostvarila ovo pravo tako da je nakon rata dala pravo glasa visokoobrazovanim ženama starijim od 30 godina.

(29) Ograjšek-Gorenjak, Ida, Opasne iluzije. Rodni stereotipi u međuratnoj Jugoslaviji, Zagreb, 2014., 53.

(30) Tijekom su štrajka žene pjevale: „Oh, isn't a pity such a pretty girl as I Sholud be sent to the factoy to pine away and die“.

(31) „Triangle Shirtwaist Factory women strike, win better wages and hours, New York, 1909.“, dostupno ovde; 22. IV. 2016.

(32) Portanvoa, Joseph, J., „Anne Morgan and the Shirtwaist Strike of 1909.-1910.“, dostupno ovde; 22. IV. 2016.

(33) Vidi: Faue, Elizabeth, Writing in Wrongs: Eva Valesh and the Rise of Labor Journalism, New York, 2002.

(34) U tvornici je u ožujku 1911. godine izbio požara u kojemu su stradale 146 uglavnom mlade žene. Iste godine došlo je do suđenja vlasnicima tvornice zbog ubojstva iz nehaja. Nakon samo dva sata vijećanja porota je 27. XII.1911. proglasila oslobađajuću presudu.Posljednja preživjela radnica Rose Freedamn umrla je 2001. godine u dobi od 107. godina.

(35) Elizabeth Gurley Flynn poslužila je kao inspiracija pjesmi Joa Hilla The Rebel Girl. Tako je u pismu upućenom uredniku časopisa Solidarity Hill napisao kako je sindikalnoj organizaciji Industrial Workers of the World (I.W.W.) potrebna organiziranost ženske radne snage, ističući kako sindikati nisu cjeloviti bez ženske participacije.Flynn je jedna od utemeljitelja/ica American Civil Liberties Union (ACLU).

(36) Fraza Bread and rosese često se pripisuje socijalističkoj sindikalistici Rosi Schneiderman (1882.-1972.)

(37) Naime, većina se žena u okviru sufražetskog pokreta priključila pozivu nacionalnih vlada te aktivno sudjelovala u politici borbe „protiv zakletih neprijatelja“. Tako je i Emmeline Pankhurst (1858.-1928.) pozvala žene da se uključe u industriju kako bi poduprle svoju zemlju. Isticala je kako će se sufražetska borba nastaviti kada za to dođe vrijeme, ali kako se sada najprije treba boriti protiv zajedničkog neprijatelja (op.a. Njemaca).

(38) Adriana Zaharijevć u navedenom radu spominje kako su se u Njemačkoj žene koje su odbijale napustiti radno mjesto nazivale Totengräber što u prijevodu znači grobari.

(39) „Nezaposlena udovica s djetetom….“, Hrvatski list (Osijek), br. 171., 3. VII. 1935., XV.

(40) U blizini tvornice McCormich Harvesting Machine 3. svibnja 1886. došlo je do sukoba između radnika i policije u kojem je stradalo nekoliko radnika (smatra se da je ubijeno između dvoje i šestero radnika). Nakon toga organiziran je protestni skup na Trgu Haymarket tijekom kojega je došlo do eksplozije dinamita za koju je bila osumnjičena anarhistička struja radničkog pokreta. Za napad je optuženo osam anarhista među kojima i Albert Parsons (1848.-1887.; urednik radikalnog lista The Alarm) te Albert Spies (1855.-1887.).

(41) Avrich, Paul, The Haymarke Tragedy, New Jersey, 1984., xii.

(42) Bila je u braku s Albertom Parsonom.

(43) Ashbaugh, Carolyn, „Women in the Haymarket Event“, dostupno ovde, 23. IV. 2016.

(44) Lowndes, Joe, „Lucy Parsons“, dostupno ovde; 13. III. 2016.

(45) Dvojica (Schwab i Fielden) osuđena su na doživotni zatvor.

(46) Anarhisti Bartolomeo Vanzetti (1891.-1927.) i Nicola Sacco (1888.-1927.) optuženi su 1921. godine za ubojstvo čuvara i blagajnika u jednoj američkoj tvornici cipela. Unatoč pomanjkanju dokaza osuđeni su na smrtnu kaznu koja je izvršena 23. VIII. 1927.

(47) Sukladno navedenom potrebno je također na određeni način redefinirati 1. maj u okviru priznavanja vrijednosti anarhističkog doprinosa samom prazniku odnosno događajima kojima koji su uvjetovali proglašenje ovog praznika.

(48) Vidi ovde; 24. IV. 2016.

(49) „Walmart Faces Lawsuit Alleging Gender Discrimination in California Stores“, dostupno ovde; 19. IV. 2016.


Preporučujemo