Prvomajske vatre na našim trgovima

Danas se širom svijeta obilježava Prvi maj, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji spaja a ne razdvaja ljude, jedini praznik koga istog dana i iz istog razloga obilježavaju svi ljudi svijeta rada, bez obzira na nacionalnu, rasnu, vjersku i ideološku pripadnost. Radnička klasa je planetarna, pa i njen praznik mora biti takav.

Goran Marković, 29/05/2016






Nakon nekoliko godina sitnih uspjeha i promjenjive borbenosti radnika, ovogodišnji Prvi maj ne dočekujemo u okolnostima radničkog bunta. Nastavlja se najgora moguća tradicija obilježavanja Prvog maja uz pivo, pasulj ili roštilj. Prvi maj (pisan velikim slovom ne samo zato što je na početku ove rečenice) ima potpuno drugu i suprotnu svrhu. On služi mobilizaciji radničke klase, pokazivanju njene svijesti i organizovanosti. Pošto je kod nas ta svijest slabo razvijena, nije čudno što su se radnici ograničavali na roštilj i pivo, ili, u najboljem slučaju, na malobrojne i slabo organizovane skupove. Kakva svijest, takva i organizacija. Kakva organizacija, takav i Prvi maj.

Nije čudno što zvanični sindikati nisu spremni da organizuju proteste za Prvi maj. To bi dovelo u pitanje njihovu ulogu tihog, potajnog čuvara poretka, kočničara nastojanja da se u društvu dogode krupnije promjene. Sindikalna birokratija ima svoje metode borbe. Ona moli ili prijeti i pregovara. Ona ne izvodi radnike na ulicu, jer ne želi da se konfrontira sa političkim elitama, a nikad ne može biti sigurna koliko će se radnika odazvati tom pozivu, jer je legitimitet sindikalne birokratije davno potrošen. Prvomajsko okupljanje u organizaciji zvaničnih sindikata, ako se i desi, ima karakter delegatskog okupljanja – dođu pojedinci ili grupice radnika, često sindikalnih vođa, koji „reda radi“ obilježe Prvi maj. Njihove poruke nisu jasne, njihovi zahtjevi nisu ni jasni ni odlučni. Zato, malo ko ima želju da učestvuje na takvim protestima.

Istina, Savez sindikata Republike Srpske je prošle godine organizovao masovne prvomajske proteste na kojima je učestvovalo oko 5.000 radnika. Ovi protesti su predstavljali pravo osvježenje – prvi masovni protesti povodom Prvog maja, sa sasvim konkretnim porukama i ciljevima. Najvažniji cilj je bio sprečavanje donošenja novog zakona o radu.

Kada je na dnevni red entitetskih parlamenata u Bosni i Hercegovini došlo usvajanje ovih zakona, sindikati su pokazali dvije stvari. Jedna je da su u stanju da okupe značajan broj radnika, što znači da su, bez obzira na svoje slabosti, ipak masovne radničke organizacije. Ma koliko radnici bili sumnjičavi prema sindikalnim vođama, ipak se odazivaju njihovim pozivima. Međutim, pitanje je dokad će to biti slučaj, jer su sindikati takođe pokazali da ne znaju šta da urade sa tolikim brojem radnika na ulicama, pošto nemaju bilo kakvu jasnu strategiju djelovanja. Tako se dogodilo da su radnici bili spremni da uđu u zgradu federalnog parlamenta u Sarajevu, a čak su ušli u zgradu parlamenta u Banjoj Luci, ali to nije imalo, niti je moglo imati, konkretne rezultate. Izgleda da je izvođenje radnika na ulice bilo samo sebi cilj.

Ove godine, međutim, i to je izostalo. Beznađe u koje su radnici zapali pojačano je prošlogodišnjim (a u Federaciji čak ponovljenim, usljed odluke Ustavnog suda) usvajanjem entitetskih zakona o radu. Kao da je polet radničkog pokreta, makar on bio ograničen, ponovo splasnuo.

Takvo ponašanje sindikalne birokratije ne bi trebalo da sputava sindikate u bazi da organizuju obilježavanje Prvog maja. Ništa ne sprečava borbene sindikalce da sami pozovu svoje drugove radnike da s njima protestuju. Sindikalnoj birokratiji to sigurno neće biti milo, ali to ne može ni spriječiti. Na kraju, ne samo da je legitimno nego i neophodno da sindikalna baza samostalno istupa onda kad to neće sindikalna birokratija.

Na radničkim protestima fokus bude na radničkim zahtjevima a ne na uopštenim zahtjevima koji se tiču korupcije i sličnih stvari, o kojima svi govore i baš zbog toga te parole nisu privlačne radnicima. Stvar je elementarne pristojnosti i osjećaja za društvenu realnost da se povodom radničkog praznika govori o radničkim problemima i ističu zahtjevi koji se tiču radničke klase. Dakle, ne „bijeli hljeb“, ne plate poslanika i članova upravnih odbora, ne korupcija, jer su to opšte teme, davno ispričane, već teme koje tište radničku klasu.

Ne bi bilo dobro da obilježavanje Prvog maja bude nastavak takvog razmišljanja i djelovanja. Radnici u tome sigurno ne bi učestvovali, jer ne bi vidjeli nikakvu svrhu. Prvi maj je prilika da se radnici međusobno povežu i da pokušaju konkretizovati i pojasniti svoje zahtjeve. Ne treba zaboraviti da su radnici, uprkos velikom broju uništenih ili prepolovljenih preduzeća, i dalje najviše koncentrisana društvena grupa, sa međusobno povezanim pripadnicima, da oni mogu relativno jednostavno definisati svoje zahtjeve, da ti zahtjevi proističu iz života a ne iz ideoloških promišljanja, i da radnici imaju dovoljnu brojnost da se bore protiv vlastodržaca.

Prvi maj nije prosto jedan dan u godini. To je onaj dan kada radnička klasa treba da se koncentriše i složi, da pokaže ne samo svoju brojnost nego i snagu, da formuliše i iznese svoje zahtjeve, da uzdrma i buržoaziju i vlastitu birokratiju.

Ilustracija: Kurs/LMD (srpsko izdanje)

Preporučujemo