Prvi Maj - Praznik Rada

Ljudi masovno glasaju za slične fašističke i nacističke partije u sličnim situacijama u zemljama širom svijeta. Protiv toga se svim silama treba boriti, inače će se Evropa, ne samo raspasti, nego će se naći u položaju u kojem je bila krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Jasna Tkalec, 29/05/2016






„Ninetta cara, morire di maggio
Ci vuole tanto, troppo coraggio“

(Umrijeti u maju, o moja draga
za to treba hrabrost i snaga)

Fabrizio De Andrè

Prvi maj nastaje kao momenat internacionalne borbe svih radnika svijeta, bez geografskih barijera, još manje društvenih, kako bi se potvrdila radna prava, postigli ciljevi radničke borbe, bolji uvjeti života i rada. „Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna“ nastaje kao borbena krilatica 1885. u Australiji, a prihvata je velik dio sindikalnog pokreta i radničkih organizacija. Zakoni o osmočasovnom radnom danu i svečanost 1. maja bit će u potpunosti oživotvoreni tek u dvadesetom stoljeću, odlukom II Internacioonale, donesene u Parizu (još raniije 1889. godine). Na taj je način bio probijen put općim zahtjevima za skraćenjem radnog vremena i obilježavanjem dana rada – Prvog maja – kad će se svi radnici svijeta naći, da specifičnim oblikom borbe afirmiraju vlastitu autonomiju, nezavisnost i dostojanstvo rada.

Malo historije

Na sastanku Prve internacionale, koja je već 1866. održala sastanak u Ženevi, donesena je konkretna odluka koja obuhvaća zahtjev za „osam sati rada kao zakonsko ograničenje radne aktivnosti”. Prva internacionala (1864–1876) zahtijevala je da takav zakon kao važan dio radnog zakonodavstva prihvate sve zemlje Evrope i svijeta, ali još nije imala snage ni moći da ih na bilo koji način nametne.

Veliku borbenu i sindikalnu aktivnost oko te koncepcije razvili su radnici u SAD. U državi Illinois donesen je već 1885. zakon o osmočasovnom radnom danu, ali s toliko ograničenja da su onemogućeni kako njegovo širenje tako i njegova primjena. Ipak, na dan stupanja na snagu zakona u Chicagu, Prvog maja 1886. bila je organizirana ogromna radnička manifestacija. Chicagom je prodefilirala povorka od deset tisuća radnika, dotada najveća ikada viđena radnička manifestacija u tom gradu.

Već ranije, u oktobru mjesecu 1884. Federation of Trades and Labour Unions označio je Prvi maj kao dan rada, a Prvi maj 1886. bio je određen kao dan nakon kojeg američki radnici treba da odbiju da rade više od osam sati dnevno.

Konačna odluka da se Prvi maj slavi kao dan rada donesena je 20. jula 1889. godine u Parizu, na sastanku Druge internacionale. Bila je to konačna pobjeda dugogodišnje radničke borbe sa nekoliko kontinenata, uz velike žrtve. Dan nije izabran slučajno. Bilo je to sjećanje na chicaške pogibije radnika 1886. Naime, 1886. godine 1. maj je padao u subotu, u to vrijeme radni dan. Na taj dan, 400 hiljada radnika širom SAD prekrižilo je ruke. Bila je to sugestija sindikalnih organizacija, u složnom savezu sa radničkom internacionalom, povezanom sa socijalističkim pokretima i anarhistički opredijeljenim radnicima.

Prvu sličnu manifestaciju su već na dan 5. septembra 1882. organizirali Knights of Labor u New Yorku. Ta je organizacija postojala još od 1869. godine. Knights of Labor su zaključili da se taj dan praznuje svake godine. A taj su izbor potvrdili krvavi događaji u Chicagu 1886, kad su 3. maja radnici u štrajku stali na ulaz fabrike poljoprivrednih mašina McCormic. Pozvana je policija, koja je pucala u radnke i ubila dvojicu radnika, a ranila četvoricu. Lokalni anarhisti organizirali su manifestaciju, koja je trebalo da bude održana na Haymarket Square-u, odnosno na trgu na kojem su se uobičajeno izlagale poljoprivredne mašine. Situacija je kulminirala 4. maja, kad je američka policija ponovo pucala u štrajkače i izazvala hekatobu žrtava, a stradalo je i nekoliko policajaca od bombe, koju je netko bacio. Čini se da je ubijeno osam radnika, a mnogo ih je teško ranjeno. Dan kasnije policija je ponovo otvorila vatru na radnike iz Poljske i ubila ih devetoricu. Bio je to znak za divljačku represiju radničkih organizacija širom SAD. Mnoga su sjedišta radničkih organizacija zatvorena ili potpuno devastirana, a njihovi vođe uhapšeni. U Chicagu su 11. novembra 1887. obješena četiri radnika, četiri sindikalna organizatora i četiri anarhista, zato što su godinu dana ranije, 1. maja, organizirali štrajk i veliku manifestaciju za osmočasovni radni dan. Od uhapšenih, dvojici je osuda bila preinačena u kaznu doživotne robije, a jedan je nađen mrtav u zatvorskoj ćeliji. Nikada nije otkriveno, a još manje dokazano, tko je bacio bombu i pod kojim okolnostima, iako su smjesta za to nedjelo bili okrivljeni anarhisti i radnici. Presuda je bila donesena već ranije, 20. augusta 1887. godine. Na smrt su osuđeni August Spies, Michal Swab, Sammuel Fielden, Albert R. Parsons, Adolph Fischer, George Engel i Lous Langg.

Zdravo, drugovi!

Posljednje riječi Spiesa bile su: „Zdravo, drugovi! Bliži se dan u kojem će naša šutnja biti jača od glasova, što ih vi danas ugušujete smrću!” Parsons, čija je agonija zbog nespretnosti krvnika bila strašna, jedva da je uspio nešto kazati. Ipak je povikao: „Pustite neka se čuje glas naroda!”

Sjećanje na chicaške žrtve postalo je simbolom borbe za skraćenje radnog dana i ono od 1890. živi u proslavi Prvog maja, kao dana rada.

Evo što je o tome pisao zadovoljno Friedrich Engels:

„Proletarijat Evrope i Amerike vrši smotru na taj dan čitave svoje mobilizirane snage, videći u njoj jednu jedinstvenu vojsku. Pogled na taj dan radničke snage otvorit će oči kapitalistima.”

Iako se danas Prvi maj proslavlja gotovo na cijelom svijetu, mnogo je radničke krvi proliveno i mnogo je ljudi stradalo ili godinama robijalo za slobodnu proslavu dana koji je simbol rada. U Kraljevini Jugoslaviji, za pokušaj organizirane proslave Prvog maja sudovi su izricali stroge zatvorske kazne.

Čim je vijest o chicaškoj tragediji stigla u Livorno u Italiji, izazvala je toliko ogorčenje među lučkim radnicima, socijalistima i radnim masama, koje su prvo navalile na američke brodove, što su se nalazili u luci, a zatim i na Questuru, u koju se od straha pred bijesom naroda sklonio američki konzul, kojeg su morali čuvati. Proslava Prvog maja, uz radost ili žrtve, od 1890. proširila se cijelim svijetom, kao praznik rada i metafora radničke borbe. Od tada do danas mnogo je krvi proteklo i mnogo je ljudi stradalo na taj dan i zbog obilježavanja tog dana.

Ipak se u dvadesetom stoljeću, katkad taj praznik ponegdje pretvorio u banalnu pučku svečanost u znaku trivijalnosti, ljenstvovanja ili konzumizma.

Ipak ne bi trebalo zaboraviti da je Mussolini, odmah po dolasku na vlast, zabranio proslavu Prvog maja, te je ona u Italiji, kao uostalom i u gotovo svim zemljama Evrope, obnovljena tek nakon oslobođenja 1945. godine, pobjedom antifašizma.

Jedva dvije godine nakon oslobođenja Italije, 1947, u Siciliji se dogodio pokolj na Portella della Giinestra, gdje je poginulo, na proslavi Prvog maja u prirodi, više od sedamnaestoro ljudi, a još mnogo više ih je ranjeno. Među stradalima bilo je i troje djece, između osam i petnaest godina. Najmlađa žrtva, Vincenzina La Fata, imala je svega osam godina! Pucao je iz mitraljeza čuveni odmetnik, bandit Salvatore Giuliano, po nalogu viših vlasti i izgleda ministra policije Maria Scelbe. Nakon toga ga je na spavanju ubio njegov najbliži ortak i jatak, Gaspare Pisciotta, koji je znao svu istinu i kazao ju je na suđenju, teško optuživši ministra policije Maria Scelbu i političku grupaciju oko Scelbe. Gaspare Pisciotta nije dočekao kraj suđenja – otrovan je šalicom crne kave u zatvorskoj ćeliji. (O tom slučaju postoji pjesma Fabrizia De Andrè).

Prvi maj je divan, ali ne uvijek i veseo praznik.

Umrijeti u maju

Ljudi su umirali i u maju, umirali jer je bilo potrebno umrijeti za ono u što se vjerovalo: za slobodu, za sreću, za bolji život. Dok se priroda sprema za sočno i žarko ljeto i u njoj se bude sve mlade i neistrošene, neiskvarene snage širom svijeta, ljudi gotovo u svim zemljama praznuju dan rada, dan radničke borbe, dan pogibije radnika za svetu stvar pravde i digniteta rada. Paradoks je što se u zemlji u kojoj je nasto, Prvi maj ne slavi kao dan radnika i rada, iako su oni upravo na taj dan ginuli pred tvornicama Chicaga, u borbi za osmočasovni radni dan. SAD su gotovo jedina zemlja na svijetu u kojoj Prvi maj nije praznik rada. Rad se proslavlja drugog datuma (5. septembra Labor Day), jer ni nakon gotovo stoljeća i pol ta zemlja ne želi priznati kako je objesila nevine. Ne želi priznati kako je usmrtila ljude koji su se borili za prava rada, za svoja prava i prava svih radnika svijeta.

Drugi je paradoks što se praznik rada slavi gotovo na dan Majskih ida u antičkom Rimu, na dan proljeća, kad sve buja i cvate, kad cvijeće vodi ljubav preko marljivih pčela, a mlada su srca uzburkana ljubavlju i ponosom i borbom za dostojanstvo života i rada. Za slobodu i sreću, kako je pjevao Oskar Davičo. I onda kad je nema i kad je ona nedostižna. Kad mlada generacija ljevičara govori: „Vjerujemo u klasnu borbu, ali više ne vjerujemo u revoluciju“. A generacija njihovih roditelja ili roditelja njihovih roditelja, razbarušenih šezdesetosmaša, vjerovala je u revoluciju, manje u klasnu borbu.

Zato su oni koji su je porekli napravili lijepe političke karijere, kao Cohn-Bendit, koji se prodao za dobro plaćeno mjesto u vlasti i parlamentu i ponio se kao pravi bandit u odnosu na vrijeme, kad je predvodio, u čuvenim majskim danima, revolucionarnu omladinu širom Evrope 1968, dok je Rudi Dutschke ubijen pod sumnjivim okolnostima, kao i svi nepokajani i ustrajni šezdesetosmaši, kakvi su bili oni iz Crvenih brigada ili Prve linije, ili njihovi pandani u Njemačkoj. Oni su pokušali provesti u djelo svoje ideje i dati imaginaciji i kreativnom radu istinsku slobodu nasilnim metodama i činovima, koje radnička klasa uopće nije slijedila.

Zaista je, nasuprot tome, bila potrebna ogromna moć imaginacije, da se mnogi tadašnji studentski vođi, osobito oni najglasniji sa okupiranih sveučilišta,vide kroz durbin budućnosti kao korifeji kapitala, pristaše krvavih „humanitarnih“ ratova i bacanja bombi na siromašne ili nesretne zemljice. Ogromna imaginativna moć – koju je rijetko tko tada posjedovao, izuzev Pasolinija – bila je potrebna, da se krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih ti površni, ali oduševljeni čitači jeftinih izdanja marksističke literature, zamisle, da će biti ono što su vremenom postali. Uvaljeni u ugodne fotelje ili direktorske stolice, oni su danas žestoki glasnogovornici izdajničkih socijaldemokracija, lakeji i robovi međunarodnog kapitala, koji je sve čvrsto vezao i povezao svijet lancima multinacionalnih kompanija, stavivši na prodaju apsolutno sve robe - materijalne i virtualne. Razbaštinjenim masama nudi se sve zamislivo i potrebno i još više nepotrebnog („Ja prodajem vam ljudi sve: ljubav i sreću, sve draži, radost i ushit, suze, smrt – i smrt k'o baš je traži“, kako je pjevao Charles de Coster u Tillu Eulenspiegelu u prevodu I.G. Kovačića) – od kredita po visokoj kamatnoj stopi, za što su novce od EU banke dobile takoreći badava – do pitke vode, za koju je zaista sramota, da nije više javno dobro.

Ti nekad najžešći i najglasniji, uz časne izuzetke, davno prije pada Berlinskog zida, prodali su vlastite intelektualne usluge vlasnicima kapitala: njihovim novinama i televizijama i u toj ideji tobožnjeg liberizma, teoretiziranoj od Friedricha von Hayeka i Ludwiga von Misesa, a provedenoj u djelo od Tatcherove i Regana (bila je to, kako rekoše u SAD-u, revolucija bogatih protiv siromašnih), odgajaju mlade ljude na sveučilištima i u školama i nameću im način mišljenja i ponašanja, koji odgovara klasama na vlasti. Apostati su postali kreatori odgoja: njima se duguju stavovi i ponašanje mlade generacije.

Historija se katkad ruga ljudima i nemilostivija je od same prirode. Za historiju su apostati, kako reče talijanski komičar Crota, apostoli koji imaju upalu prostate! „Porekni i pokaj se... i bit će ti oprošteno, imat ćeš ugodnu fotelju, pun džep i mnogo divnih užitaka.“ Jer, poreći i odreći se nije grijeh. I ne reče li Krist Petru: „Prije no što pijetao zakukuriče, tri puta ćeš me se odreći!“

I tako je i bilo ...

Ali bilo je i drugih i drugačijih prvih majeva i treba se, bar koji put, sjetiti i njih.

Parade

Kad je Beograd umiven i u cvijeću dočekivao vojnu paradu na Terazijama ili ispred Savezne skupštine. Kad su se radnici u kutama i radnim odijelima ili u bijelim majicama atletičara vozili na kamionima prerušenim u njihove proizvode, defilujući pred tribinom na kojoj se nalazio Tito i visoki partijski rukovodioci, a zatim su se puštali šareni baloni – veliku rijetkost u vrijeme prvih godina druge Jugoslavije – i mališani bi pojurili za njima i gubili se od roditelja. Za propusnicu ne na tribinu, već za špalir građana nasuprot počasne tribine, trebalo je biti zaslužan drug i borac.

A ipak su u očima djece bile najljepše vojne parade, kad bi oficir na bijelom konju dojahao pred maršalovu tribinu na kojoj se nalazila skupina visokih partijskih rukovodilaca i „najvoljenijeg vođu“ Tita i glasno, u mrtvoj tišini, zapitao: „Druže maršale, može li početi defile?!“ A potom su, nakon potvrdnog odgovora, paradnim korakom stupali vojnici, kao izliveni i čvrsto udarali čizmama po asfaltu, a istovremeno su grmili usklici i pozdravi maršalu. „Tito, partija, narod, armija!“, prolamalo se k'o iz jednog grla, a taj poklič je zaglušivala buka tenkovskih gusjenica, grmljavina teškog naoružanja, nailazak topova okićenih zastavama s oficirima, što sjede na lafetu i nepregledno more zastava, crvenih zastava...

U Pionirskom parku su cvjetale lale i jorgovan i zgrada CK, okruglasta i žučkasta, bila je još na uglu Bulevara Armije i izlaza na skver iz nekadašnje Vlajkovićeve ulice, kasnije ulice Moše Pijade. Zatim opet nailaze kamioni radnika i omladinaca i zastave, partijske i državne i pojedinih struka i odjeci pjesama što su naivno slavile rad. Takvi su bili prvi majevi djetinjstva današnjih staraca...

Uz najbolju volju ne mogu da se sjetim ni jednog Prvog maja s kišom. Uvijek je sijalo sunce i mirisao – kako je pjevao Jesenjin – jorgovan i ostalo proljetno cvijeće, a svijet je bio razdragan i sretan i vjerovao je da je na pravoj strani i da pobjeđuju rad, istina i pravda.

I u prijateljskoj-neprijateljskoj Moskvi, na Krasnoj ploščadi – Crvenom trgu – bila je isto takva parada, samo sto puta vćča, svečanija, s mnogo više vojske i mnogo više oduševljenog naroda.

Ne zna se (ali se pretpostavlja), šta je o takvim paradama mislio „narod“ satelitskih zemalja, ali se zna da su radnici u svijetu (kapitalista) toga dana bili ponosni i da su „dizali čelo“ i dobro mislili o čeličnom brkonji – drugu Kobi odnosno Staljinu.

Nova vremena

Odavno nema više ni Kobe, odnosno Staljina; staljinisti su uglavnom izumrli, a rijetko tko se danas ponosi što je radnik. Fizički rad je davno prezren, umjesto ljudi rade mašine i parije u siromašnim zemljama ili iz siromašnih zemalja, a uskoro će mašine i misliti umjesto ljudi. Zasad one – poput ekrana TV – samo prenose ono što je naređeno iz političkih, financijskih i ostalih krugova moći odnosno vlasti da (ne)misleća većina mora misliti.

Misleća manjina, koja se ne slaže, nema moći da bilo šta kaže, što bi se jasno i glasno nadaleko čulo, a kamo li da može nešto da izmijeni. Ona uglavnom govori isto, i to sama sebi u bradu... Uostalom, opozicija mora da postoji, jer kako bi inače funkcionirala parlamentarna demokracija? U tome i jeste suština, da je opozicija sluganska i da, i u slučaju kad dobije vlast, baš ništa ne mijenja i ne kani mijenjati. Velike ideje su izišle iz mode, ideje su pretrpjele historijski poraz, ideje su dokazano bile krive i loše, štaviše liberticidne i ubilačke. „Abiura!“ govorila je Inkvizicija izmučenoj žrtvi. Odreci se i poreci! U protivnom ćeš biti živ spaljen! Odreci se uvjerenja, bilo kojeg, odreci se drugova, odreci se svega u što si vjerovao i za što si živio ili mislio da živiš. Porekni to radi budućnosti tvoje djece, opredijeli se za slatku i bezbrižnu sadašnjost, u kojoj će te zabavljati na milion načina, samo stisneš li dugme ove ili one spravice. Jedino nemoj misliti, jer postoje drugi, koji su plaćeni, da misle za tebe. Otkud ti pravo da im oduzimaš posao, da im oponiraš, da se protiviš napretku, koji daje nafta ili zalivanje gradova slapovima cementa ili prodavanje novaca uz visoke kamatne stope ili pak uživanje u jelu i piću, smućkanom od sastojaka nabujalih genetskim mutacijama? Ne vjeruj da se klima promijenila, vremena su uvijek bila promjenjiva i sve se mijenja, pa se sve i promijenilo. Zato je imao pravo Dostojevski, kad je u Velikom inkvizitoru kazao da bi Krista ponovo raspeli, kad bi mu nešto pala na pamet ideja da ponovo dođe na svijet. Na svijet u kome trijumfuju Jude, što izdaju za trideset zlatnika, na svijet u kojem su ubijani i mučeni kroz cijelu historiju Jevreji, sada postali najgori ubice Palestinaca, jer nema dana kad ne ubiju po kojeg palestinskog dječaka, jer je tobože „nožem navalio na njihovog vojnika“. I tako Jevreji postadoše Herodi, a Palestinci žrtve. Zaboravilo se također i to da su mnogi vođe muslimanskih polufeudalnih država i državica bili na strani nacista. A narod? On je u pustinji živio od datulja i kamiljeg mlijeka i bio nepismen i sigurno nije bio u stanju da razlikuje dobro i zlo u okršajima vlastitih kolonizatora. Oni, koje su Englezi natjerali da za njih ratuju, kao Indijci i još neki od anglo-saksonaca koloniziranih naroda, vratili su se iz Evrope s novim idejama u glavi, da u domovini započnu novu-staru borbu i naizgled su pobijedili i to dosta brzo. Ali samo naizgled, jer kolonizirani sada više nisu, ali ipak ljube vlastite lance i navaljuju na zemlje kolonizatora, koji su im u domovini potpalili tlo pod nogama. A sunce ne sija više ni u Africi, već padaju velike kiše i bježe od poplava i životinje i ljudi, da bi ih potom morila suša.

Makarenko je svojevremeno pisao: „Kolonisti su voleli da se spremaju za praznike, a najviše su voljeli praznik Prvog maja. Jer je to prolećni praznik. Ali one godine (1925) Prvi maj se bližio u rđavom raspoloženju. Uoči tog dana od jutra je padala kiša. Jedno pola sata prestane, pa opet sipi kao u jesen, sitna, glupa, dosadna.“ Kolonisti su (bivši besprizorni, prim. autora) odlučili da sa svojim odredima „gorkovaca“ (jer se kolonija zvala „Maksim Gorki“) ipak i po kiši krenu u grad – šest vrsta udaljen – na prvomajsku svečanost. U gradu je proslava na trgu zbog kiše bila otkazana, a omladinci su se vratili u koloniju pokisli do gole kože. Čak su i zastave, ma koliko ih čuvali, bile mokre. Vratili su se s pjesmom, ukrajinskom, tužnom, podrugljivom, o pasjem životu. Te noći se objesio Čobot, član kolonije od prvih dana i vrijedan radnik, ali u njemu je bilo premalo „gorkovskog“, a previše seljačkog, „gejačkog“, kako su se izražavali kolonisti. Zaljubio se u Natašku, koja je kao sluškinja radila kod rođaka kulaka. Čobot ju je spasio od biča razjarenog gazde, dječaci su je doveli u koloniju, djevojčice oduševljeno primile. Čobot je naumio da se ženi, beskrajno je volio Natašku i htio se vratiti na selo. A Nataška je kao sve tadašnje (1925!) Nataške, željela da uči i živi u koloniji. Gejački život joj se zgadio. Čobot to nije razumio. I mada su ga neprekidno čuvali, objesio se noću između prvog i drugog maja. U koloniji je zavladala tuga među kolonistima, čak i među odgojnim, obrazovnim i pomoćnim osobljem. Svi su objesili noseve, a sam Makarenko posumnjao u vlastiti pedagoški rad. A onda su omladinci u velikoj sali napisali parolu: „Da ne kukamo!“

Eto, bilo je i takvih – kišnih prvih majeva, čak i na početku početaka, i u samom SSSR-u!

Umiranje nade

Bio je i 4. maja 1980, kad je umro čovjek koji je male narode držao zajedno velikim idejama. A one kao da su umrle s njim. „Kompartijo, zlati ti se ruka, ti si narod izbavila muka!“ Ali, te kompartije već odavna nije bilo. Uostalom, ona je promijenila i ime i suštinu. A onda je nakon smrti velikog čovjeka, koji je umio i uspio podići najveći i najžilaviji antifašistički pokret u Evropi, počela umirati čak i jedino logična ideja zajedništva i mali ljudi nevelike zemlje postadoše neopisive zvijeri i počiniše nezamislive užase. O klanju i ubijanju ne treba ni govoriti, jer je ono samo po sebi toliko odvratno da ne zavređuje riječi. Dosta je napomenuti da je svuda većina progonila, istjerivala, ponižavala i ubijala manjinu i da prave, istinske bitke u tom kvazi etničkom ratu gotovo nigdje nije ni bilo. Svuda su samo naoružani i uniformirani ljudi maltretirali, istjerivali i ubijali nenaoružane civile i djecu. Europska unija je pristrasno navijala i neumjesno se miješala, a nerijetko su čak i sindikalne i ljevičarske organizacije zemalja članica EU pomagale oružjem i davle materiijalnu i političku podršku očitim nacionalistima i klerofašistima, a nitko nije vidio ili nije želio vidjeti istinsku klasnu suštinu sukoba. Jer, dok su se jedni klali i mrcvarili, dok su gorila udaljena sela, drugi su nesmetano krali, zaklonjeni dimnom zavjesom rata. I tako su se vlasti i moći u svim bivšim republikama zajedničke zemlje dokopale bande apostata obrođene lopužama i probisvjetima, koji su sebe još nazivali „domoljubima“ ili „patriotima“, a u stvari su služili isključivo domaćim krvnicima i prodoru svjetskog kapitala. No, sad je to već zaboravljena priča i svršena stvar: fait accompli.

Nekad i sad

A bilo je i drugačijih dana u maju. Kao, na primjer, 8. maj 1945, kad se na Reichstagu zavijorila crvena zastava. Stavio ju je mlad crnomanjast momak, crvenoarmejac. Mnogo je crvenoarmejaca velikodušno dalo svoje mlade živote širom Evrope, kao i u Beogradu i na Sremskom frontu, da bi 8. maja bio dan pobjede! Da bi se Hitler s Evom Braun ubio i dao spaliti u dvorištu podruma u središtu Berlina, da ne bi glavačke visio osuđen i egzekutiran na Piazzale Loretto (25. aprila 1945) od CNL (Comitato di Liberazione Nazionale) kao Mussolini i Claretta Petacci. Da bi se to dogodilo, više od 20 miliona građana SSSR-a položilo je vlastite živote, kako bi se dočekala slava pobjede. Crvenoarmejci su pravili mostobrane vlastitim tijelima i vlastitom požrtvovanošću – da bi kao pobjednici ušli u Berlin, Beč, Peštu. Na zgradi Albanije u Beogradu gorjela je 8. maja 1945 bengalska vatra, partizani su plesali kolo na Terazijama, Crnogorci skakali oro, a u Zagreb je ujahao mladi partizanski komandant na bijelom konju i kolona oslobodilaca dolazila je ovoga puta iz smjera Maksimira, odnosno Dubrave, kao što je četiri godine ranije kolona nacističkih okupatora, što je dala vlast domaćim izdajnicima, nastupala iz pravca Savske ceste. A valja kazati istinu: našli su se tada i takvi, i to ne mali broj, koji su im oduševljeno pljeskali.

A onda je, devedesetih, historija opet napravila luping... I tako, kako je pisao Gorki u Klimu Samginu, heroji postadoše krivci, jer su probudili velike nade, koje nisu bili u stanju ostvariti.

Teško je danas rasuđivati da li Revolucija jede svoju djecu ili su djeca pojela Revoluciju. Vjerojatno je bilo i onog prvog, a prevladalo je ovo drugo. Kad propadnu velike ideje, nastaju velike tragedije. I to je prevaljeno preko glave.“Tak malo prejdeno darog, tak mnogo zdelano ošibok...“ (Tako je malo putova pređeno, tako je mnogo pogrešaka učinjeno), pjevao je Jesenjin prije smrti.

Pa bi se možda ovom prilikom i u ovom vremenu – punom užasa i tragedija – poput groznog ubojstva u Kairu mladog doktoranda Giulija Regenija, iz Udina, omladinskog rukovodioca i studenta Cambridgea, koji se u Egiptu, što mu je bila i tema doktorata, bavio nezavisnim sindikatima, otet od egipatske tajne policije. Ova ga je danima zvjerski mučila, odsjekla uši, kopala oči, ostavila mu na licu, po izjavi majke, prepoznatljiv jedino nos, da bi ga na kraju ubila i bacila u jarak kraj ceste. Egipatski organi gonjenja nikako nisu htjeli otkriti karte, ali su talijanski istražitelji i pravni stručnjaci, zajedno s patolozima, kojima je stvar bila jasna na prvi pogled, ipak uspjeli pokazati što se dogodilo. Italija je privremeno povukla ambasadora iz Egipta, ali ne za dugo. Krivci neće biti kažnjeni, a ambasador će se ipak prije ili poslije vratiti, jer Egipat je jedina od sjevernoafričkih zemalja s kojom je ipak kakav-takav dijalog moguć, u kojoj ne vlada ratno stanje i na svakom uglu ne čekaju fanatizirani ubojice, a osim toga još neka talijanska poduzeća u toj zemlji rade i netko ih mora zastupati, jer će im bez ambasadora biti još gore.

Uvijek je loše kad se izgubi vjera i nada i prevladaju mučenja i strah. Jedan je talijanski novinar napisao, kako je Kobane, kojeg su Kurdi oteli tobožnjem Kalifatu, današnji Staljingrad. O tome postoji i knjiga i nekoliko ratnih dnevnika.

Na kraju, mogli bismo se sjetiti i drugorođenog sina Thomasa Manna, Klausa Manna, od kojeg nitko nije ljepšim i upečatljivijim riječima opisao sreću Rima i Rimljana, kad je on, kao američki vojnik početkom juna 1944, ušao u taj razdragani grad, u kojem se činilo da se veseli čak i prastaro kamenje ruševina i poznatih palata, dok je gomila svijeta ljubila i grlila oslobodioce. No, i sreća Klausa Manna nije potrajala dugo, jer je i on u oslobođenje od nacizma vjerojatno položio isuviše velike nade. Stoga je pisao: „Bilo da je netko pojava što iznenada zabljesne te nestane ili da sam postane protagonist, surovost historije nikome neće dozvoliti idilu poezije ili erosa. Jer ukoliko pendreci, na dugi rok, uvijek pobjeđuju i stiču moć nad dušom, pa bilo da je riječ o borcu Pokreta otpora, patetičnom ili oduševljenom, bilo da se radi o nekom isuviše krhkom da se hvata u koštac sa životom, bilo da se preživljava na način, što se vodi restoran, uopće ne postoji alternativa izboru da se postane okrutan mučenik bilo samog sebe bilo drugih.“

Klaus Mann je završio život u Cannesu, samoubojstvom 1949. godine.

No, na nemoć pred svakodnevnim strahotama i pred porastom nacionalizma i fašizma u cijeloj Evropi, možda bi se trebalo ponovo sjetiti davne konstatacije Wilhelma Reicha, koja sve objašnjava: „Malograđanin, kad je država u ekonomkoj krizi, osjeća kako gubi tlo pod nogama i kako se urušava njegov mučnim radom i nevjerojatnom sposobnošću štednje postignut standard i on se okreće nacionalizmu i neizostavno glasa za Njemačku socijalističku radničku partiju – Deutsche nationalsozialistische arbeiterpartei (NSDAP).“ Odnosno ljudi masovno glasaju za slične fašističke i nacističke partije u sličnim situacijama u zemljama širom svijeta.

Protiv toga se svim silama treba boriti, inače će se Evropa, kako reče Varoufakis, ne samo raspasti, nego će se naći u položaju u kojem je bila krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Prsten ratova sve više se steže oko nje. Stoga moramo, za razliku od Klausa Manna, donijeti odluku da živimo kao borci, jer poezija kao i eros, preživljavaju i postaju moćniji od pendreka samo u naponu borbe za ostvarivanje slobode, za slobodu stvaralaštva i rada, uprkos tome što nam je dobro znano da će pendreci neizostavno pobijediti dušu.

Smisao je u borbi, više no u pobjedi, stoga je i Krleža za njemu nadolazeću mladu generaciju, s gorčinom primijetio: „I oni će doživjeti ostvarenje svojih ideala“.

Ako nas je okrutna historija i pobijedila, iako znamo, što Makarenko možda nije znao ili nije htio znati, da su, na dugu prugu, pendreci uvijek jači od duše, slažemo se i sa njegovim pedagoškim kritičarima, da pokoravanje i poslušnost neizostavno stvaraju roba, a ne uspravnog čovjeka.

Baš zato nastavljamo s borbom i s portalom „Novog Plamena“.

Uz onu, makar i primitivnu parolu, koja nas čini manje ranjivim i manje krhkim – što su je izmislili Makarenkovi dječaci iz kolonije bivših besprizornika imena Gorkog, u Ukrajini, koja je tada bila dio SSSR-a: „Da ne kukamo!“

Ilustracija: Udruženje KURS/LMD (srpsko izdanje)

Preporučujemo